Taxi Cammeo: Čudnih li vremena, čudnih li običaja
U Novom listu, od 13. veljače 2012. u napisu »Taksi robovi Koste Minovskog« Ladislava Tomičića, spomenuli ste našu tvrtku na neprimjeren način, na koji reagiramo.
Čudnih li vremena, čudnih li običaja! Čudnih li vremena u kojima novinar poziva na uništenje, krvavi obračun. Čudnog li običaja da to radi temeljem utiska, bez informacije i znanja o onome o čemu piše.
Bijesni hrvatski Katilina, Ladislav Tomičić, na stranicama Novog lista skinuo je togu i obukao ratničku odoru, a koplje usmjerio na Cammeo, paradigmu njegove vlastite teorije o uroti koju su skovali nemoralni političari, beskrupulozni poduzetnici i strani plaćenici. U toj Tomičićevoj političko-poduzetničko-plaćeničkoj bulumenti, Kosta Minovski je istureni igrač koji putem Cammea u Hrvatsku uvodi izrabljivanje, maltretiranje i ponižavanje, posljednju etapu na putu porobljavanja hrvatskog čovjeka.
Svoj đavolji plan Minovski provodi taksijem. Preciznije, s njih otprilike 220 u koje je potrpao svoje žrtve, u dvije smjene, prethodno ih zaposlivši na puno radno vrijeme.
Međutim, nije posao i zarada ono čime se rukovode Kosta Minovski, njegovi direktori i voditelji, niti je radi zarade vlasnik Cammea stavio pod hipoteku svu svoju imovinu. Oni su tu, prema Tomičiću, da bi proveli torturu nad svojim zaposlenicima, koji su prisiljeni raditi 12 sati svakog dana, sve dok ne skapaju od umora. Usput ih, kaže Tomičić, maltretiraju na načine kojih se ne bi posramili ni Peloponežani, niti Atenjani čiji su brutalni ratovi roditelji samog pojma – maltretiranje.
I zato Tomičić, na stranicama Novog lista, vapi u pomoć. Zove ministre, inspektore, policiju, vojsku, bilo koga u sveti rat protiv Cammea, zaprijetivši usput, ukoliko se ne odazovu, krvoprolićem nalik onome na Haymarketu u Chicagu kada su, usput budi rečeno, poginuli policajci koji su čuvali radničko okupljanje, stoji u reagiranju Taxi Cammea.
Komentari
7
Ajme meni...
Pročitaj sve-
- "U Kastvu izložen autić kojim se igrao mali Al Capone. "
- Ćićo:Meni je draži konjić na kojem se ljuljao Hitler.
-
- "Pirati lani zaradili 100, a zaštitari brodova 500 milijuna dolara. "
- Ćićo:Ima bit da zaštitari angažiraju pirate.
nitko se nebi bunio da se radi samo 12 sati i da si zato placen.Odbija se vise od pola place na" kazne" a sve obustave-krediti,banke i sl. se uredno odbija ali se ne uplacuje nikom nego kosti.Stiti ga netko mocan ali i tome ce doci kraj,carstvo stvarano na izrabljivanju i pljacki nece opstati ni kosti ni njegovim gazdama
U pristojnoj državi ne bi vozili jednu minutu,beskrupulozni izrabljivači!
Ponekad slika govori više od riječi
http://www.youtube.com/watch?v=eBohP9HMyKk
0992187185
Jako lijepo sročeno ali ipak vam u Taxi Cammeo sve to ne daje za pravo da se izrabljivački ponašate do vaših vozača. Što je najtužnije vi to uopće niste ni pokušali demantirati, nego ste samo takav način rada htjeli opravdati.
Zašto u komparaciji vaših i svjetskih taksista niste komparirali recimo, zarade ili način plaćanja ili stimulacijske sisteme koji tamo postoje a kod vas ste ih jednostavno....."preskočili".
Bolje bi vam bilo da uopće niste reagirali jer ste ovim vašim reagiranjem a pogotovo stilom odgovora pokazali punu mjeru primitivizma.
Sramota
Cijelo reagiranje glasi:
Čudnih li vremena, čudnih li običaja! Čudnih li vremena u kojima novinar poziva na uništenje, krvavi obračun. Čudnog li običaja da to radi temeljem utiska, bez informacije i znanja o onome o čemu piše.
Bijesni hrvatski Katilina, Ladislav Tomičić, na stranicama Novog lista, skinuo je togu i obukao ratničku odoru, a koplje usmjerio na „Cammeo“, paradigmu njegove vlastite teorije o uroti koju su skovali nemoralni političari, beskrupulozni poduzetnici i strani plaćenici. U toj Tomičićevoj političko, poduzetničko, plačeničkoj bulumenti, Kosta Minovski je istureni igrač, koji putem „Cammea“ u Hrvatsku uvodi izrabljivanje, maltretiranje i ponižavanje, posljednju etapu na putu porobljavanja hrvatskog čovjeka.
Svoj đavolji plan Minovski provodi taksijem. Preciznije, s njih, otprilike, 220, u koje je potrpao svoje žrtve,u dvije smjene, prethodno ih zaposlivši u punom radnom vremenu. Međutim, nije posao i zarada ono čime se rukovode Kosta Minovski, njegovi direktori i voditelji, niti je radi zarade vlasnik Cammea stavio pod hipoteku svu svoju imovinu. Oni su tu, prema Tomičiću, da bi proveli torturu nad svojim zaposlenicima, koji su prisiljeni raditi 12 sati svakog dana, sve dok ne skapaju od umora. Usput ih, kaže Tomičić, maltretiraju na načine kojih se ne bi posramili ni Peloponežani, niti Atenjani čiji su brutalni ratovi roditelji samog pojma – maltretiranje.
I zato Tomičić, na stranicama Novog lista, vapi u pomoć. Zove ministre, inspektore, policiju, vojsku, bilo koga u Sveti rat protiv Cammea, zaprijetivši usput, ukoliko se ne odazovu, krvoprolićem nalik onome na Haymarketu u Chicagu, kada su, usput budi rečeno, poginuli policajci koji su čuvali radničko okupljanje.
Ne zanima, pritom, Tomičića, ima li optuženi što reći. On se nije ni obavijestio kako rade tvrtke, Cammeu istovjetne djelatnosti u Londonu, Sydneyu, Berlinu, New Yorku, Los Angelesu, Madridu, Seoulu ili Bangkogu. Fućka mu se što je Europska komisija, još 2008 godine upozorila na (pre)dugo radno vrijeme taksi vozača, ali nije ni pokušala apelirati da se išta promijeni, jer bi time ugrozili rentabilnost taksi servisa. Ni to što je australski sindikat taksi vozača objavio čitavu studiju na temu „preživljavanja“ svakodnevnog 12 satnog radnog vremena, ili činjenicu da 12 satno radno vrijeme za taksiste vrijedi i u Londonu, New Yorku, svim već navedenim gradovima, očigledno nije išlo u prilog Tomičićevom „Procesu“, pa je i to jednostavno - prešutio.
Kao što je prešutio, ili naprosto nema pojma kako je, nažalost, prag rentabilnosti jednog taksi vozila, bilo gdje u svijetu, toliko visoko da ne podnosi opterećenje od tri vozačke nadnice. Zato je vožnja taksija težak i naporan posao.
Bob Bradlee, glasoviti urednik Washington Posta jednom je kazao kako se ugled „njegovih“ novina temelji na tome što objavljuju isključivo činjenice. Tomičić, dakle, ne bi mogao ni odškrinuti vrata njegovih novina, ali njega novinarstvo niti ne zanima. Sebe vjerojatno vidi na pola puta između Zlate uličke i Foruma, posve nesvjestan da je ipak najbliži skadarskoj kaldrmi.
Stara boljka hrvatskih medija...okrnjiti medijska reagiranja do neprepoznatljivosti. Da je riječ o tisku razumio bih (pomanjkanje fizičkog prostora), ali krnjiti reagiranje u virtualnom prostoru je ili pakost ili kukavičluk.
U novinarskom smislu ovo je barem 10 puta bolji tekst od teksta gospodina Tomičića.