Odgovor na reagiranje

Nela Valerjev Ogurlić: Dvojac Šarar – Tolj ne može »ništa« pretvoriti u »nešto«

Asja Perović, dr. med.

Snimio Sergej DRECHSLER

Snimio Sergej DRECHSLER

Šarar i Tolj mnogo su riječi potrošili da bi me oblatili, prikazali neupućenom, zlonamjernom, površnom, malicioznom, samodopadnom, nemuštom, pa čak i sumanutom zbog članka u kojem se samo konstatira očigledno: u »Benčiću« nije napravljeno ništa od obećanog u zadnjih petnaest godina. Dokaze ne treba tražiti mikroskopom, vidljivi su golim okom



Povodom  reagiranja “Zlonamjerno i tendenciozno ocrnjivanje projekta Benčić” ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Slavena Tolja i pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivana Šarara na tekst »Neostvarena obećanja se brišu novim obećanjima«, objavljenom u Novom listu, odgovaram obojici.


Budući da novine postoje zbog čitatelja, počet ću od zaključnih izraza žaljenja pročelnika Ivana Šarara. Pročelnik naime žali zbog toga što se građani Rijeke koji kupuju Novi list ne mogu adekvatno informirati iz naše novine, ili barem ne iz mojih članaka, jer se bavim stvaranjem priča o nečemu čega nema.


Istina je, moglo bi se reći da to činim već godinama. Pišući o različitim projektima u kulturi, novim muzejima, knjižnici, obnovi kulturne baštine, različitim urbanističkim studijama i planovima, napisala sam bezobrazno puno neistina i gotovo sustavno zavaravala čitatelje. Lagala sam u većini slučajeva u kojima sam prenoseći informacije iz Grada javnost obavještavala da će te priče biti i ostvarene.


Zavaravanje čitatelja




Na žalost, građani Rijeke koji kupuju Novi list već dugi niz godina mogu samo čitati o velikim planovima revitalizacije Benčića, izgradnje knjižnice i muzeja, o projektima na koje je Grad Rijeka potrošio puno njihova novca ali do današnjeg dana nije ostvario niti  jedan. Vjerujem da građani znaju procijeniti tko ih je zavaravao.


Pročelnik Ivan Šarar i ravnatelj Slaven Tolj mnogo su riječi potrošili da bi me oblatili, prikazali neupućenom, zlonamjernom, površnom, malicioznom, samodopadnom, nemuštom, pa čak i sumanutom zbog članka u kojem se samo konstatira očigledno: u »Benčiću« do danas nije napravljeno ništa od obećanog u zadnjih petnaest godina. Dokaze ne treba tražiti mikroskopom, vidljivi su golim okom i rasprostiru se na površini od oko dva hektara.


Moj odgovor na »ispravke« tu  bi mogao i završiti. No, kako me pročelnik Šarar pokušava uvjeriti da sam slijepa kod zdravih očiju, potrudit ću se što jednostavnijim riječima objasniti što znači »ništa« da i ubuduće ne bi demantirao očito.


Kad netko obeća da će napraviti knjižnicu ili muzej u dvije-tri godine, ali prođe petnaest godina, a gradnja ne započne, je li on ispunio obećanje? Nije. Prema tome, što je ispunio od onoga što je obećao? Ništa!


Novci su bačeni


To što je Grad pripremio projekte prenamjene zgrada u »Benčiću« za kandidaturu na EU natječaje »ništa« ne mijenja u »nešto«, a pogotovo ne u nešto »ozbiljno« jer obećanje nije glasilo da će projekti biti pripremljeni za natječaje već da će zgrade biti izvedene  i useljene, i to u punoj funkcionalnosti, a ne krnje i djelomično. To što je za pripremu projektne dokumentacije potrošen novac također ne znači ništa sve do trenutka izvedbe, jer otprije znamo da  Grad od projekata može i odustati, a u tom slučaju novci su bačeni.


Vrlo jednostavno mogu objasniti i pročelniku Šararu »neshvatljive« razloge zbog čega se vraćam na prvobitno najavljene i više puta pogažene rokove za realizaciju projekata. Vraćam se, ne samo njegovim, već i rokovima njegovih prethodnika zbog toga što ne želim doprinositi zaboravu. Želim da svi građani Rijeke koji kupuju   Novi list budu svjesni koliko Grad Rijeka odugovlači s projektima koje već petnaest godina naziva svojim infrastrukturnim kulturnim  prioritetima. Želim da i djeca koja još nisu poznavala slova kad se počelo projektirati, a danas su ozbiljni mladi ljudi, neki možda i zaposleni, točno znaju koliko im Grad Rijeka duguje da bi bili odlučniji tražiti što im pripada.


Uvijek su krivi drugi


Neovisno o starim i novim konceptima, o starim i  novim pročelnicima, u mojim očima, a vjerujem i u očima još mnogih  građana, to su uvijek jedni te isti neostvareni projekti. O njima pišem već petnaest godina i najmanje jednom a nekad i više puta godišnje napišem kako se zbog nekih novih okolnosti pomiču rokovi izvedbe. Te okolnosti uvijek se pripisuju djelovanju vanjskih neprijatelja ili viših sila, a Grad Rijeka baš nikad ni za što nije kriv.


Prvih su godina glavni krivci bili konzervatori, zatim je to bila gospodarska kriza, a sada je krivac Ministarstvo regionalnog razvoja i  EU fondova jer ne raspisuje natječaje pogodne za prijavu »Benčića«. Ma kako su samo bezobrazni! Baš me zanima kakvim bi izrazima iz svog bogatog repertoara ukrasnih pridjeva kulturni pročelnik Ivan Šarar počastio onoga tko bi njemu tu priču servirao desetljeće i pol?

Naravno da pročelnik nije kriv za obećanja dana i pogažena prije  dolaska na čelo Odjela za kulturu, ali jest za vlastita. Ona su i danas dostupna na portalu Grada Rijeke, (http://www.rijeka.hr/RevolucionarniZaokretU) gdje sigurno ne bi zavaravali čitatelje. Svatko ih ima mogućnost pročitati i izvesti vlastite zaključke.


Olaka obećanja


Moj je zaključak da je pročelnik Šarar olako davao obećanja a da  nije imao baš nikakva jamstva da će ih moći i ispuniti. Inače mu se ne bi dogodilo da se nakon bombastične najave revolucionarnog  zaokreta koji će omogućiti dramatično jeftiniju obnovu »Benčića«  iz više izvora financiranja njegov koncept sazdan na nerealnim očekivanjima počne urušavati.


Jer što je pročelnik zapravo radio od srpnja 2012.? On nam je »na  rate« otkrivao nove i nove razloge dramatičnog usporavanja projekta. U proljeće 2013. kad su građevinski strojevi već trebali biti na ulasku u »Benčić« da bi se počela graditi knjižnica, poručio je da to nije realno i da više ne bi ništa prognozirao.


Način na koji se tada izrazio dosljedno je upražnjavao i svakom idućom prilikom kad bi nešto odgodio. Taj način je uvijek sugerirao da smo mi građani imali neka nerealna očekivanja, a on nema veze s tim. Tako nam i sada poručuje da nipošto ne bježi od činjenice da »očekivanja nisu zadovoljena«, ali bez ikakvog znaka prihvaćanja osobne odgovornosti. Odgovornost je na Ministarstvu regionalnog razvoja i EU fondova koje ne raspisuje natječaje pogodne za prijavu »Benčića«, s kojima je Ivan Šarar računao kad je obećavao brda i doline.


Jesam li ja jedina?


No, nije računao samo s tim. Računao je s višestrukim izvorima financiranja, ali oni su također iznevjerili očekivanja. U ožujku  2013. obavijestio nas je da više ne računa na financiranje putem javno-privatnog partnerstva, »jer paralelno korištenje sredstava iz EU fondova i JPP-a za isti projekt, odnosno fazu projekta, nije moguće«. Valjda za utjehu, istodobno je rekao kako su do kraja 2013. preostala dva natječaja za korištenje sredstava iz strukturnih EU fondova na koje planira prijaviti projekt knjižnice, a onda je javnu  nabavu za pribavljanje usluga projektiranja raspisao tek godinu kasnije.


Danas tvrdi da ti natječaji nisu postojali i poziva se na izjavu iz srpnja 2014. kad je rekao da će povlačenje sredstava iz EU fondova  Hrvatskoj postati moguće tek nakon izrade strateških i programskih dokumenata koji predstavljaju osnovu za korištenje strukturnih fondova. Zar to nije znao i u srpnju  2012.? I jesam li zaista jedina koja u njegovim izjavama opaža kontradikcije?


Osim velikih, pročelnik Šarar nije ispunjavao čak ni mala obećanja, poput onog da će u »Benčiću« do kraja 2013. sanirati kritična krovišta. O parcijalnom preseljenju Muzeja u »H-objekt« koje sada najavljuje za lipanj 2016. također priča već tri godine.


Hipoteka kašnjenja


Što iz svega možemo zaključiti? Da sam ja zavaravala čitatelje pričama o fantomskim natječajima ili da pročelnik nije imao ni približnu ideju o realnim mogućnostima korištenja sredstava iz EU fondova niti mogućnostima kombiniranja različitih modela financiranja kad je najavio obnovu »Benčića« po hitnom postupku?


Neka građani Rijeke koji kupuju Novi list donesu vlastite zaključke, a moje je mišljenje da bi samo pročelnik koji svoj posao obavlja površno i samodopadno imao hrabrosti stati pred javnost da bi bombastično, upravo senzacionalistički, najavio svoj »revolucionarni zaokret« za koji se tako loše pripremio. Pročelnik koji svoj posao obavlja savjesno i s osjećam odgovornosti prema javnosti ne bi  se razmetao obećanjima za koja nema čvrsto utemeljenu financijsku konstrukciju. Pogotovo to ne bi učinio znajući da se radi o projektima koji su već opterećeni hipotekom dugogodišnjeg kašnjenja  i na koje su utrošeni milijuni kuna koji će odlepršati s vjetrom zbog promjene koncepta.


Naposlijetku, kratak osvrt na igrokaze ili dvije rečenice kojima su pročelnik Šarar i ravnatelj Tolj posvetili većinu svojih »ispravki«, da se ne bi bavili bitnijim.


Prikrivanje jalovosti


Čvrsto sam uvjerena da nitko tko je upravo pročitao da su »milijuni kuna odlepršali s vjetrom« nije pomislio kako tvrdim da je  pročelnik Ivan Šarar uzeo vreću novca, otišao na Klobučarićev trg i ondje je istresao po najvećoj buri, puštajući da se 30-ak milijuna  kuna rasprši naokolo. Isto tako sumnjam da je bilo tko shvatio da  tvrdim kako su pročelnik Šarar i ravnateljica Tuškan namjerno narušili statiku spremišta u centralnom odjelu knjižnice, bacili knjige na pod i potom hitno preselili dio građe u Filodrammaticu. Štoviše, uvjerena sam da su svi mogli primijetiti da ravnateljicu Gradske knjižnice nisam ni spomenula.


Kada govorim o igrokazima, govorim o skupu različitih metoda  koje se koriste da bi se »ništa« pretvorilo u »nešto«, da bi se neuspjesi pretvorili u uspjehe, nesposobnost u sposobnost, gubici u uštede… O metodama kojima se pročelnik Ivan Šarar služi da bi producirao lijepe dojmove o sebi samome i stvarima koje ne postoje. Igrokaz je riječ za prikrivanje jalovosti, uzimanje predaha prije nove promjene strategije. U tom igrokazu ne želim sudjelovati tako što ću klicati novim provizorijima.


Velika sramota


Po mom mišljenju velika je sramota da Grad Rijeka vlastitim sredstvima nije uspio osigurati odgovarajući prostor niti jednoj kulturnoj ustanovi, a pogotovo tako bazičnoj ustanovi kakva je gradska knjižnica. »Dom lijepe književnosti« u Filodramatici doživljavam kao naziv za nešto što u zbilji ne postoji i što tu sramotu ne može prikriti.Isto tako, djelomičnu adaptaciju »H-objekta« radi parcijalnog preseljenja MMSU-a možemo nazvati kako hoćemo, ali to neće promijeniti činjenicu da će Muzej nakon petnaest godina projektiranja novog smještaja dobiti uvjete za obavljanje isključivo galerijske djelatnosti. Depo će i dalje ostati na staroj, podstanarskoj adresi, a do neizvjesnog datuma u budućnosti neće dobiti ni stalni postav. Dakle, neće dobiti upravo ono zbog čega se prije petnaest godina krenulo u projektiranje novog smještaja, a to je bila »vrišteća   potreba« da MMSU dobije prostor za stalni postav i bolje uvjete za kompletnu muzejsku djelatnost.


Za pročelnika Šarara je to krnje rješenje velika i ozbiljna investicija, opipljiv i vidljiv dokaz početka života u  »Benčiću«. Za gospodina Slavena koji nam je dolaskom na dužnost pomogao da progledamo i shvatimo kako u fundusu MMSU-a »nema  mesa« za stalni postav, to je koncept »organskog« rasta  muzeja kakav je oduvijek želio. Oni bi željeli da taj poduhvat gledam njihovim očima, a da vlastite zatvorim, da o tome imam njihovo, a ne vlastito  mišljenje. Cijeli je problem u tome što na to ne pristajem.


Kulturni neuspjeh


U odnosu na sve što je u »Benčiću« i oko njega već trebalo biti izvedeno, ja najavljeno ulaganje vidim kao sićušnu investiciju, kao vidljiv i opipljiv dokaz da gradski oci nisu bili sposobni ostvariti nijedan od kapitalnih kulturnih projekata zacrtanih različitim razvojnim planovima i koncept koji to stanje podržava dokle god gradskim ocima tako odgovara.


Klicanje novim provizorijima smatrala bih dodavanjem vjetra u  jedra producentima tog veličanstvenog kulturnog neuspjeha da mirno nastave jezditi oceanima neispunjenih obećanja i vlastite  nesposobnosti.


Srdačno,Nela Valerjev Ogurlić