Ženski rukomet

Kažnjen hrvatski život na improvizacijama. Ivica Obrvan neke je reprezentativke upoznao tek na pripremama

Igor Duvnjak

Photo: Bildbyran/SIPA USA

Photo: Bildbyran/SIPA USA

Kamo sreće da odgovorni iz poraza i rezultatskog kraha izvuku pouku i daju dostojan tretman ženskom rukometu



Kuća se zida od temelja, istaknuta je bjelodana činjenica iz redova običnog puka dok se raspredalo o kobnom porazu hrvatskih rukometašica od Mađarske na Svjetskom prvenstvu o kojem se priča i izgleda da će se još prepričavati. Svojevrsna je to poruka vodstvu Hrvatskog rukometnog saveza i apel za vođenje sustavne politike i planiranja, rada na duže staze, a ne donošenje vatrogasnih mjera koje pogađaju našu žensku reprezentaciju, koja je odavno u sjeni one muške.


Povrda tome je iznenadni odlazak dugogodišnjeg izbornika Vladimira Šoštarića. Čovjek koji je vodio reprezentaciju do europske bronce prije tri godine, kada su njegove izabranice za taj uspjeh nazvane “Kraljice šoka”, šokantno je otišao u muški rukomet i to klupski. Riječ je, naravno, o našem vječnom prvaku Zagrebu kojem treba popraviti ranking na europskoj klupskoj sceni pa u ovom slučaju ispada da su važniji klupski interesi nego oni reprezentacije.


Vječiti optimizam


Naša ženska reprezentacija u ovakvom okruženju iz sjene izađe pod svjetlo reflektora tek na nekom velikom natjecanju kao u ovom slučaju nastupom na Svjetskom prvenstvu i od nje naša sportska javnost odmah očekuje visoke domete ne gledajući konkurenciju, koja uz igračke kvalitete za sobom ima dugotrajni i sustavni plan rada kojim se putuje k određenim ciljevima. U nas je naravno sve obrnuto, živi se na improvizacijama, uz vječiti optimizam i nadu da ćemo imati sreće pa smo onda navikli na dramatične utakmice kao ovu s Mađaricama.




U ovom slučaju stigla je kazna za takav dugotrajni život bez planova i programa kakvom je podvrgnuta ženska reprezentacija i to od konkurentica u čijim je redovima sve obrnuto nego u nas. Dok je Ivica Obrvan tijekom priprema u Poreču podsjetio da je neke igračice upoznao tek na pripremama te da poznaje one koje vodi u Podravci, u mađarskom se taboru tamo jako dobro znaju. Vladimir Golovin je, istina, kao na nekoj traci stigao za kormilo kao peti od izbornika u proteklih šest godina, ali u tome nije poanta ove pouke. Kvaka je u tome što je stručnjak rođen u Odesi u tadašnjem SSSR-u i potom zapaženi igrač pa trener u Mađarskoj, doveo mađarsku juniorsku reprezentaciju 2018. do naslova svjetskih, a 2019. i europskih prvakinja. I slijedom toga je veći dio njih doveo u A selekciju te tako nije nimalo floskula da ih zna “od malih nogu”. Za razliku od toga, to upoznavanje, svakako jako bitno, mora se odvijati “u trku”.


Obrvan ima zavidan igrački ugled, uz to je i iskusan trener, ali je za kormilo stigao tek u listopadu, htio – ne htio, morao je djelovati ekspresno. Inače, u redovima suparnica koji su Hrvatskoj sa stola odnesli slasnu pečenku koja se dimila, osim toga velikog preokreta imaju razloga za zadovoljstvo i činjenicom da vrijeme radi za njih.


Svijetla budućnost


Mađarska juniorska reprezentacija bila je svjetski prvak 2018. i srebrna 2022. godine te osvojila dva europska zlata 2019. i 2021. godine. U tamošnjem slučaju kuća se zida od temelja, u zemlji naših sjevernih susjeda s pravom se u perspektivi imaju nadati svijetloj budućnosti. U hrvatskom taboru u ovim danima košmara poslije poraza koji je teško objasniti još je upitnije spominjati neku perspektivu iz ove sumorne sadašnjosti koju bi igračice i izbornik htjeli čim prije zaboraviti. Može se sada raspredati o evidentnom sudačkom propustu, o izostanku bacanja pravih čamaca za spašavanje s klupe dok se vidjelo da brod tone, također i o evidentnom padu društva kapetanice Katarine Ježić, ali te i slične stvari su sastavni dio sporta. Udariti drvljem i kamenjem na reprezentativke i njihova izbornika nema smisla, poraženim igračicama i njihovu treneru sada je najteže.


Koga nevolja ne uništi, ojača ga, tako je i s ovim porazom. Kamo sreće da odgovorni iz poraza i rezultatskog kraha izvuku pouku i daju dostojan tretman ženskom rukometu. Gledajući tako, poraz bi puno toga zamaskirao, sadašnje tragičarke bi bile heroine obasute tepanjima u stilu “Kraljice šoka”.


Uglavnom, nastavi li se u dosadašnjem “čekanju što voda donese” bit će ista, puno ponavljana pjesma, bombastične najave i optimistička očekivanja će biti kao loženje mokrim drvima, prostorija će ostati hladna, peć će samo patiti od puno dima, a vatre niotkuda.