Prije odlaska u mirovinu Ante Vrdoljak bio je dugogodišnji direktor Doma sportova te predsjednik Zagrebačkog sportskog saveza, a domaći poznavatelji nogometa ga najviše pamte kao jednog od najuspješnijih predsjednika nekadašnjeg prvoligaša iz Kranjčevićeve. Kroz tih dvadesetak godina njegovog mandata Zagreb je izrastao od prosječnog trećeligaša u bivšoj Jugoslaviji do jednog od vodećih klubova HNL-a.
Bitnu ulogu u tome je imalo i vrlo pažljivo biranje kvalitetnih ljudi za sportski sektor. Naime, u to doba je uloga sportskog direktora Zagreba povjerena Dražanu Jerkoviću, dok je voditelj klupske škole nogometa bio Ante Biće Mladinić.

Taj dvojac velikana koji su zadužili hrvatski nogomet ostavio je dubok trag u Kranjčevićevoj, a ovo su Vrdoljakove uspomene na njih.

– Još uvijek se sjećam Dražinog posljednjeg dana. Temperature, mučnine, posjeta i odlaska u noći 8. prosinca 2008. Sve je počelo bezazleno. Draža je bio šećeraš i imao je problem sa stopalom. Prema prvoj dijagnozi, trebalo mu je odstraniti palac, a onda i stopalo pa rez noge do koljena. Draža je to užasno teško prihvaćao i podnosio. Kada sam ga posjetio u bolnici bio je odsutan, dalek, pomalo apatičan. »Pogledaj ove mlade bolničarke oko mene. Okreću me, prevrću, a ja k’o drvo. Nemoćan, inertan«, rekao mi je.

Oproštaj i pomirenje

Zadnjeg dana u posjet mu je stigla i delegacija tada vodećih ljudi Hrvatskog nogometnog saveza, koju su činili predsjednik Vlatko Marković, izbornik Slaven Bilić i, naravno, glavni tajnik Zorko Srebrić. Nakon sedam godina šutnje ukazao se kum ili Bosanac, kako je Draža zvao Vlatka. Došao je na zadnji oproštaj i pomirenje. Rastali su se zbog Zagreba, društvo koje je svaki dan provodilo zajedničke sate podijelilo se, raslojilo. Žarko Čuljak mu je jedini ostao vjeran, a o razlozima i povodima tog razlaza sada nema smisla govoriti. Kasno je za sve. Kada je klub krenuo stranputicom nastala je poznata Žarina izjava: »Sada više nemam ni kuma ni kluba.«

Te noći Draža je umro mlad, 72 godine. Kasnije se govorilo da je to bilo zbog sepse, ali nešto takvo se nije ni spominjalo ni utvrđivalo. Činilo se da se posjeta iz HNS-a nije posebno dojmila. Ništa nije komentirao, samo je konstatirao jer je već bio pod temperaturom. Zatim su stigli pogreb, komemoracija, govori… Kako to već ide kada ode netko od velikana.

Poznati gradonačelnik govorio je emotivno o »svom prijatelju«, a njih dvojica su bili dalje od neba i zemlje. Znam koliko puta me Bandić zvao da se nađu na ručku. Draži to nikada nisam prenio jer sam siguran da bi se začudio pa i mene priupitao: »Zar i ti, sine Brute?« On je bio takav čovjek, svoj. Draža se nije se znao ulagivati ni savijati, bez obzira na to radi li se o gradonačelniku, predsjedniku države, nekom tajkunu na vrhuncu moći… To jednostavno kod njega nije bilo ukalkulirano na nekakvom interesnom računu. Sjećam se da je predsjednik Franjo Tuđman dolazio u Kranjčevićevu na sve utakmice Croatije, kako se tada zvao maksimirski klub. Jednom se na poluvremenu razglabalo i analiziralo, a Tuđman je smatrao da Hrvatsku u Europi trebaju predstavljati dva »najdržavnija kluba«.

Zagreb je u tom trenutku bio prvi na tablici. Branko Mikša, tadašnji predsjednik HNS-a u jednom trenutku me pitao: »Gdje ti je sportski direktor?« Izašao sam na hodnik i rekao Draži da ga traži predsjednik. »Zamisli što čovjek tvrdi?! Ako u Europi hrvatski predstavnici moraju biti ova dva kluba, a za koji ku… mi onda igramo. Neka jednostavno donesu takvu odluku«, rekao mi je Draža koji je zbog toga i napustio prostoriju. Na nekoj od sljedećih utakmica Tuđman mu je postavio pitanje o stranačkoj pripadnosti. Draža se začudio i upitao ga: »Član koje stranke?« Na to mu je Tuđman rekao: »Pa HDZ-a, stranke koja je stvorila Hrvatsku?« »Eto, predsjedniče, moja stranka je Hrvatska«, istog trena mu je Draža odgovorio.

Prava drama

Pamtim još jedan događaj, finale Hrvatskog kupa za sezonu 1996./97. Na stadionu Maksimir Zagreb je igrao s tadašnjom Croatijom, i to je bila prava drama. Sudio je jedan poznati sudac koji je godinama kasnije postao i ministar. Nakon dva jedanaesterca i dva isključenja naših igrača, Draža ga je isključio iz svog života. Nikako nam nije bilo jasno zašto je društvo iz tadašnje Croatije na sve moguće način radilo sve da nas, pod svaku cijenu, onemoguće u borbi za naslov prvaka. Kad je Ćiro postao vlasnik tog kluba, završili smo na sudu jer su kupovina i način kupovine u svakom slučaju bili dvojbeni. Kako su nas stalno bojkotirali, u javnost je izašla naša izjava: »Prestanite glumiti vlasnike. Niste platili, niste naslijedili, pa kako ste onda klub privatizirali?«

Vlasnik nas je tužio za duševne boli, a Ćiro i Draža godinama nisu razgovarali. Radilo se o vremenu kad je Draža bio u Zagrebu, a Ćiro u Dinamu. Netko je izigrao dogovor, a pokušaj mirenja nije uspio. Draža je tada rekao: »Nema smisla, mi smo dva potpuno različita svijeta.« Ipak se jednom dogodilo da Ćiru uzmemo za trenera i Draža se složio s time. Sve je bilo načelno dogovoreno, a onda me, negdje u noći, nazvao Žara Čuljak, kuhan i pečen s našim sportskim direktorom. Zanimalo ga je uzimamo li stvarno Ćiru za trenera. Kada sam mu odgovorio potvrdno i dodao da se i Draža složio, samo mi je rekao: »Nikada od tebe ne bih očekivao da ćeš ga u grob otjerati. Ti znaš koliko on tebe cijeni i koliko voli klub. Zato je pristao.« Nakon toga našao sam se s članovima Uprave, Zvonkom Paićem i Perom Ivanovićem, i sve je bilo gotovo u dvije minute.

Inače, Draža je došao u Zagreb nakon trećeg neuspjeha u kvalifikacijama, gdje smo se iz tadašnje međurepubličke lige pokušavali domoći drugoligaškog statusa u bivšoj državi. Skoro desetak godina Draža je bio je sportski direktor vinkovačkog Dinama, današnje Cibalije, a pregovori nisu bili lagani jer je pod svaku cijenu tamo pokušavao doći do prve lige.

S Dražom je u Zagreb došao i trener Ivo Šušak. Za tri godine smo ušli u prvu ligu u kojoj nikada nismo zaigrali zbog agresije na Hrvatsku. Mi smo prvi odbili igrati utakmicu s Vardarom jer je poginulo nekoliko branitelja. Iako su nas pritiskali i ucjenjivali sa svih strana, ostali smo dosljedni jer nikada nismo imali političke tutore i naredbodavce. Možda smo kasnije zbog toga platili visoku cijenu…
Gdje smo god igrali i gostovali, Draža je bio omiljen i popularan. Jedino smo u Trebinju, nakon pobjede na gostovanju kod Leotara, jedva izvukli živu glavu. Mene su zamijenili s Antunom Vrdoljakom, koji je tada bio visoko pozicioniran u hrvatskoj politici, a Draži nisu mogli zaboraviti finale Kupa Maršala Tita iz 1965.ž

Tada je Dinamo pobijedio Budućnost iz Titograda, današnje Podgorice, na Marakani, a Draža je, kao kapetan momčadi, održao govor. Između ostaloga je rekao: »Drago nam je da ovaj pokal opet nosimo u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.« To mu nikada nisu ni oprostili ni zaboravili, i zato je bilo problema u Trebinju.

Inače, Draža nikada nije bio šovinist. Cijenio je sve ljude i igrače pa je kod nas igrala čitava galerija pravih nogometaša iz Bosne i Hercegovine. Na tu temu se znao i šaliti. Jednom, kada smo gostovali u Crnoj gori, Miljan Miljanić nas je pozvao u goste. Za večerom je pitao kako smo doputovali, a Draža mu je odgovorio: »Stigli smo zrakoplovom.« Tu je nastao opći urnebes u objašnjavanju.
Zagreb je u HNL odmah kročio stabilno i uvjerljivo. Već prve sezone smo bili drugi, s tri boda manje od Hajduka, koji je osvojio naslov prvaka, i kvalificirali smo se za Europu. Međutim, UEFA je hrvatske klubove primila u svoja natjecanja tek godinu dana kasnije, u sezoni 1993./94.

Duhovite upadice

Godinama smo odlazili na pripreme u Francusku, igrali s najjačim tamošnjim klubovima, a iz Bordeauxa smo za šefa škole nogometa doveli Biću Mladinića, koji je svojim načinom rada, sportskom filozofijom i duhovitim upadicama donio potpuno drugačiji duh u Kranjčevićevu. Njegove misli, poput »pile naopako« ili »dobar rukopis, a loša zadaća« unosile su novu atmosferu jer se radilo o čovjeku koji je prošao sve faze u treningu poznate škole Luke Kaliterne.

Biće je bio genijalac u svakom smislu. Radio je u Hajduku, Partizanu i Bordeauxu, a bio je i izbornik Jugoslavije u dva navrata. Još i danas je, zapravo, nevjerojatno i nepojmljivo kako na utakmici s Walesom nije uzeo niti jednog igrača Crvene Zvezde i Partizana za početnu postavu, iako su dotada okosnicu reprezentacije davala ta dva kluba. Tada su prvih jedanaest činili igrači Hajduka, mostarskog Veleža i Željezničara iz Sarajeva.

S mladim trenerima u Zagrebu Biće je imao specijalne odnose, planove i komunikaciju. Tu je posebno mjesto pripalo Koki Smoleku koji je bio zadužen za procjenu i testiranja igrača na probi. Jednom prilikom došlo ih je nekoliko na probu, a među njima je bio i Hrvoje Vejić, kasniji reprezentativac i kapetan Hajduka. Isticao se visinom, a slušajući razgovor Draže i Biće, shvatio sam da taj »dugi« igrač treba ostati.

Naravno, Koka je imao svoje mišljenje pa sam ga ja htio navesti da ne bude negative jer je dvojac donio odluku. Rekao sam mu da tog visokog treba ostaviti jer ima puno vrlina. Koka me zapanjeno slušao, otprilike sa stavom da što se sada i predsjednik miješa u struku. Kada je počeo obrazlagati svoje razmišljanje, Draža ga je pomalo ironično pitao: »Jesi li ti uopće čuo što je predsjednik odlučio?«

Kasnije je Biće uvijek ovako počinjao obrazlaganje riječima: »Ako predsjednik nije drugačije odlučio…« Sjećam se, također, da sam ga pitao za mišljenje o jednom igraču iz Bugojna. Biće me saslušao i samo je kratko rekao: »Nije loš, ali bolje ga je izgubiti nego naći.«

Na veliku žalost svih nas u klubu, ubrzo je teško obolio. Biće je umro šest godina prije Draže, a bio je šest godina stariji od njega. Obojica su doživjeli samo 72 godine i otišli su prerano.

Foto Davor Kovačević

Do Bandićevog preuzimanja grada, klub je u svakom pogledu sve više napredovao. Uvijek smo bili u vrhu, s brojnim reprezentativcima i prvim strijelcima lige, poput Mate Baturine i Joška Popovića, a jedno vrijeme kod nas su zajedno radili Draža, Joško Skoblar, kao trener i Kićo Dračić, kao direktor. Bila su to nezamisliva vremena.

Sponzori su nam doveli najbolje igrače Osijeka, Robera Špehara i dva Miroslava, Bičanića i Žitnjaka. Imali smo Joška Popovića, Muhameda Konjića, Zdenka Jedvaja… Istodobno su stasali mladi igrači iz klupske škole nogometa koju je vodio Biće. Pred Zagrebom je bila lijepa budućnost, a kada smo s gradonačelnicom Marinom Matulović Dropulić dogovorili izgradnju kampa u Veslačkoj sve je upućivalo na blistavu perspektivu.

Ni treme ni dileme

Draža je prodao stan na Ksaveru i preselio je u zgradu pokraj kampa, samo da bi mogao pratiti i uživati u radu s mladima. Međutim, umjesto slavlja i uspjeha slijedio je početak kraja. Tko je mogao shvatiti i prihvatiti da će kasnije otjerati i Dražu koji je bio i ostao ne samo simbol Dinama nego i Zagreba? Jednostavno, u tih njegovih posljednjih dvadeset godina života Zagreb je bio njegov dom, svrha i smisao, početak i kraj.

Nažalost, ni kao prvi hrvatski izbornik nije bio dobro prihvaćen u HNS-u jer su se drugi puno lakše prilagođavali i ulizivali politici koja je preuzela sve pozicije. Kada je postao izbornik za povijesnu utakmicu sa SAD-om, odigranom 17. listopada 1990. na stadionu Maksimir, kod njega nije bilo ni treme ni dileme.

Sjećam se dana kada je skupljao reprezentativce, Albance i Slovence. Dugo se kolebao i pitao kako se postaviti prema Robertu Prosinečkom koji bi sigurno igrao. Međutim, Draža je ipak odlučio da ga ne stavlja u probleme jer to je bilo vrlo osjetljivo i teško vrijeme, a Žuti je igrao u Beogradu, za Crvenu zvezdu.

Danas svatko može imati svoje mišljenje i stavove o svemu, ali činjenica je da je Draža jedini i neprikosnoveni »Plavi 9«. Čovjek koji je za Dinamo odigrao više od 300 utakmica i postigao 320 golova samo može biti nedostižan uzor za sve ostale napadače. A čak nije ni sahranjen u Aleji velikana na Mirogiju! Dražino ime ne nosi niti jedan teren niti stadion u Zagrebu. Porijeklom je bio Dalmatinac, njegov otac je Bogomlja s otoka Hvara, a on se rodio u Šibeniku. Obitelj je kasnije otišla u Zagreb i Draža je postao pravi purger, Zagrepčanec.

Iz vremena dok je igrao u Dinamu o njemu, njegovom otvorenom Fordu Taunusu, curama i raznim događajima ima puno anegdota. Jednom ga trener Marton Bukovi nije poveo na gostovanje kod OFK Beograda. Draža je sam trenirao u Maksimiru kada je naišao predsjednik Ivan Šibl. Bio je začuđen i jako ga je zanimalo zbog čega nije s momčadi u Beogradu, a zatim mu je rekao: »Hitno, idi po stvari i sjedaj na taksi ». Kada se Draža pojavio u Beogradu, Mađar Bukovi bio je iznenađen. »Zašto si došao«, pitao ga je. Draža mu je kratko objasnio: »Nazvat će vas predsjednik koji me poslao.« Dinamo je pobijedio 2:1. Draža je zabio oba gola. Bukovi je na kraju pred njim zaključio: »Predsjednik je pametno postupio i u taksi spakirao.«