Predsjednik nogometnog kluba Zagreb, predsjednik Zagrebačkog sportskog saveza, direktor Doma sportova. Tako je najlakše opisati Antu Vrdoljaka, koji je na svakoj od tih funkcija prove po dvadeset godina, s time da su to bila iznimno uspješna razdoblja. Ipak, najdublji trag ostavio je u Kranjčevićevoj, gdje je za vrijeme njegovog mandata Zagreb izrastao od trećeligaša u bivšoj Jugoslaviji do jednog od vodećih klubova u Hrvatskoj.

Iako više nije toliko aktivan u nogometu, Vrdoljak sve prati i, za razliku od mnogih izravnih sudionika, komentira aktualnu situaciju bez dlake na jeziku.

– Kada sagledamo naše današnje nogometno natjecanje, koje, koliko vidim, mnogi hvale, imamo preinake, odnosno HNL, zatim Prvu nogometnu ligu pa Drugu nogometnu ligu i tako dalje… Stvarno ne znam što ćemo time dobiti – objašnjava Vrdoljak.

Na što konkretno mislite?

– Najviši stupanj natjecanja ima deset članova, a ispod toga, de facto, nema niti jednog kluba koji bi mogao zadovoljiti minimalne uvjete za ulazak u to društvo. Na primjer, Rudeš je jedan od najozbiljnijih kandidata za promociju, a svoje domaće utakmice u HNL-u bi morao igrati u Kranjčevićevoj.

Kada je u pitanju profesionalna liga, po meni bi osnovni morali biti financijski i tehnički uvjeti. Naši klubovi su napravili toliko pretvorbi da ne znam tko se i kako pretvarao.

Nisam siguran u kolikoj mjeri je to dobro za razvoj našeg nogometa. Recimo, meni je jako žao što mi od Prve hrvatske lige radimo nekakav poluprofesionalizam, a na prvom stupnju postupka licenciranja pola ih ne dobije licencu. Tri dana kasnije, pak, svi ju dobiju. Trebalo bi doći vrijeme da se više ne lažemo. To bi bio nekakav prvi uvjet razvoja.

Bolna situacija

Spomenuli ste Kranjčevićevu, a to je mjesto gdje ste proveli dva desetljeća, kao predsjednik Zagreba. Uhvatite li se kada u razmišljanju o sudbini tog nekad uglednog kluba, koji danas tavori u jednoj od sedam liga petog stupnja natjecanja?

– Situacija u kojoj se nalazi Zagreb mi je vrlo bolna, kao što bi, uvjeren sam bila svakom normalnom čovjeku da je tamo proveo toliko vremena. Kada smo došli u Kranjčevićevu, Zagreb je igrao Međurepubličku ligu bivše Jugoslavije, odnosno nalazio se u trećem stupnju natjecanja,a kasnije je postao jedan od najboljih hrvatskih klubova. Zapravo, po osvojenim bodovima je bio treći, s time da su Dinamo i Hajduk bili pod patronatom države i uvijek su zbog toga imali prednost. Jednom se pokojni Dražan Jerković, naš nekadašnji sportski direktor, strašno naljutio jer je Franjo Tuđman dolazio na naš stadion samo kada je tamo igrao Dinamo. U tom trenutku bili smo vodeći na tablici, a predsjednik države je pred njim u Kranjčevićevoj rekao da bi u europskim natjecanjima stalno trebali igrati Dinamo i Hajduk. Draža je izašao van iz ureda u kojem su bili, a Branko Mikša, koji je tada bio predsjednik HNS-a, me pitao što se dogodilo. Otišao sam po njega, a Draža mi je rekao da se neće vrati jer bi, ako to napravi morao predsjedniku države reći jedan ružan izraz koji sada ipak ne bih ponavljao.

Za pretpostaviti je da ste dobro upućeni u sve što je dovelo do propasti Zagreba. Može li se nekoga konkretno okriviti za sve što se dogodilo tom klubu?

– Kada je u pitanju Zagreb, apsolutni krivac je naš dragi pokojnik, koji je »delal« puno toga što nije bilo dobro za klub. On je, de facto, darovao taj klub čovjeku kojeg to nije zanimalo.

Tako je od Zagreba napravljen OPG. Nevjerojatno je da nitko u klubu nije postavio pitanje: »Pa, ljudi moji, što mi to radimo?« Svakog normalnog čovjeka to mora smetati. Naši veterani me često kontaktiraju sa svojim idejama jer žele da se nešto napravi kako bi se Zagreb vratio tamo gdje pripada.

Uvijek kažem da je klub veći od svakoga, pa čak i od nekog pojedinca koji ga je zadužio, postižući uspjehe. Pojedinac je upropastio klub, a sada ispada da čelnici Grada Zagreba, odnosno Možemo, koji su bili dragi i vrlo simpatični kada su se tek pojavljivali, ne mogu, ne znaju i ne žele reagirati.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Generacijski sinonim

Zagreb i Kranjčevićeva desetljećima su bili sinonimi za generacije sklone nogometu, a već nekoliko godina ga nema na tom stadionu. Kako gledate na to?

– Gledamo li povijest, po kojoj je Zagreb sljednik PNIŠK-a, osnovanog 1903. godine, a zatim i Concordije, koja je 1921. godine napravila stadionu Kranjčevićevoj, klub je tamo bio skoro cijelo stoljeće. Zbog lokacije u ulici Silvija Strahimira Kranjčevića nastao je nadimak »Pjesnici«.

Tragedija je da je Milan Bandić svojedobno Zagrebu dao koncesiju na dvije godine, da bi mogao ucjenjivati i darovati klub. Bio sam predsjednik Zagrebačkog sportskog kada je predsjednik Zagreba postao taj čovjek, da mu ne spominjem ime. Ta sjednica Skupštine je bila lakrdija s unaprijed napravljenim scenarijem.

Na veliku žalost, ta tragedija Zagreba otišla je do kraja i danas je tužno reći što je sve doživio klub s takvom tradicijom. Da nikome nije palo na pamet poslati inspekciju u taj klub… Meni je u jednu ruku i neugodno jer ljudi misle da se borim za nešto, a ja samo želim da jedan klub tako bogate povijesti ne nestane.

Često razgovaram s veteranima Zagreba i oni mi stalno govore da nam ne mogu uništiti našu »pjesničku« dušu. Smiješno je i tragično da se u Kranjčevićevu uselio Zagrebački nogometni savez, koji je, koliko ja znam, zadužen za brigu o prosperitet klubova, a ne da se useljavaju u kancelarije koje smo za vrijeme Univerzijade gradili za Zagreb.

Jednako mi je tužna i ideja da Hrvatski nogometni savez preuzme trening centar Zagreba u Veslačkoj i tamo napravi svoj kamp. Ako je to ono što želimo i tražimo od nogometa, onda im svaka čast.

Davor Šuker, Ante Vrdoljak i Nikola Jurčević, Foto: Privatna arhiva

Hoće li Zagreb postati bivši nogometni klub, realizira li se ta ideja?

– Ta mogućnost je sasvim realno, ako se pod hitno ne napravi neka prinudna Uprava. To može napraviti Gradski ured za opću upravu, gdje se registriraju svi statuti, pravilnici i ostali upravni akti klubova.

Svima je jasno da tamo nema ničega. Treba stvoriti homogenu skupinu da vodi klub jer i danas postoje ljudi, čak i iz inozemstva, koji bi željeli investirati u Zagreb. Međutim, to je nemoguće.

Naime, navodno sadašnji predsjednik kluba potražuje trideset milijuna kuna jer je on, kak’ ti, radio Veslačku. A i tu postoji fama koja nije točna. Svi misle da je Veslačku napravio Bandić, a Veslačku smo mi dogovorili s Marinom Matulović Dropulić, kada je bila gradonačelnica Zagreba. Tamo je sve bilo već završeno, a onda su oni radili nekakve performanse.

Što bi se reklo, »delali su« na svoj način. Sve to nema veze s klubom nego s Gradom Zagrebom jer taj objekt je gradski. Zbog svega toga mi je jako teško vjerovati da ovi iz Možemo tu ništa neće ne mogu ili ne žele napraviti.

Može li Zagreb možda spasiti fuzija s nekim drugim klubom?

– Amerikanci sada nešto ulažu u Sloveniji i jedan odvjetnik, koji je rođen u Njemačkoj, pitao me za Zagreb i Veslačku jer su oni zainteresirani. Međutim, o tome je jako teško razgovarati jer taj klub više nema ništa.

Kranjčevićevu je već izgubio, a Veslačka je, navodno, u nekom sporu. Izgubi li Zagreb i to, sve je gotovo. To vam je isto kao da zatvorite neku školu zato što ima zločestog ravnatelja.

Taj klub je više od stoljeća egzistirao u tri države, a sada bi mogao nestati u Hrvatskoj. To je ispod svake razine. Zamislite samo koji su sve igrače počeli igrati nogomet u tom klubu. Od tamo su krenuli Stjepan Bobek, Bernard Vukas…

U istom vrijeme smo u klubu imali Joška Skoblara kao trenera, Dražana Jerkovića kao sportskog direktora i Zlatka Dračića kao direktora. U tom razdoblju Zagreb se digao na razinu Dinama i Hajduka, a pogledajte gdje je danas, nakon svih tih pretumbacija. Ja, jednostavno, ne mogu naći pozadinu, ne mogu odrediti tko su ti ljudi koji žele eutanazirati jedan takav klub.

Ne samo to. Ako je situacija takva, mora se poduzeti nešto da se taj klub vrati. Nemojte zaboraviti de je 19. srpnja 1973. godine zabilježena rekordna posjeta stadiona Maksimir, na utakmici Zagreba i Osijeka u kvalifikacijama za tadašnju prvu jugoslavensku ligu. Za tu utakmicu prodano je 64.138 ulaznica, a procjene govore da je na tribinama bilo više od sedamdeset tisuća ljudi.

Do današnjeg dana to je najposjećeniji sportski događaj u Hrvatskoj. Siguran sam da Zagreb ima puno pristalica i simpatizera. Zapravo, taj klub je uvijek bio miljenik svoga grada. Tu postoji i nešto što me vraća na HNL.

Dražan Jerković, Ante Vrdoljak, Ivo Šušak i Zlatko Dračić, Foto: Privatna arhiva

Ni logično, ni prihvatljivo

Na što ciljate?

– Ranije smo spomenuli smo HNL. Da ne ispadne da sam jugonostalgičar, moram se osvrnuti na tu utakmicu Zagreba i Osijeka, koja je izazvala ogroman interes za ulazak u najviši stupanj natjecanja u bivšoj državi. A kod nas se nekoliko puta dogodilo da su neki klubovi stekli rezultatske uvjete za HNL, pa su odustali od te promocije.

Mnogi su dobili licencu, iako nisu imali ništa, osim rezultata, i ušli su u tu ligu, a zatim su ispali nakon jedne sezone i našli se u velikim problemima. Recimo, pogledajte što se događa s Hrvatskim dragovoljcem. Mi moramo uvesti red u naš nogomet. Tu sve mora biti transparentno i otvoreno. Ne znam kome bi moglo biti u interesu da to krije.

U Maroku s reprezentacijom, Foto: Privatna arhiva

Kao čovjek koji se posvetio sportu, kako gledate na aktualni trenutak hrvatskog sporta?

– Sve se utiša kada se ostvari neki veliki rezultat na međunarodnoj sceni. Međutim, kod nas je veliki problem u lokalnim sredinama. E zajednice morale bi odvajati sredstva da se djeca mogu normalno baviti sportom.

Kada pogledamo bilo koji klub, jasno je da svi žive od dotacija roditelja čija djeca tamo treniraju. Ponekad im je to devedeset posto prihoda. Onda se događa da klubovi nastoje pokupiti što više djece, kako bi zaradili. Nakon nekog vremena roditelji shvate da im je to previše.

Zatim, tu je još nešto. Na primjer, Zagrebački nogometni savez ima osamdeset trenera, koje disponira u određene klubove, kao na burzi rada. Njihov trener dođe u neki klub, a nakon godinu dana klub kaže da nije zadovoljan i on se vrati u ZNS, koji ga šalje drugdje. To nije ni logično, ni prihvatljivo.

Ako klubovi imaju pravo na sredstva za, recimo dva trenera, neka im se dopusti da ih sami izaberu. Onda neće biti zaštićenih trenera. To su osnovne stvari. Objekte bi trebala riješiti lokalna zajednica, a klub stručni rad i sredstva za natjecanje, odnosno putovanja. Ako toga nema, ne možemo očekivati pomake. Dovoljno je pogledati koliko je klubova nestalo.

Trebamo promijeniti strukturu sporta i moramo ulagati u bazu, da se stvore uvjeti koji će omogućiti da se što više djece bavi sportom. Bez toga nema ničega. Na žalost, kod nas uopće nema sportske politike.