RIJEKA Prvo kolo HNL-a nije donijelo toliko najavljivani masovni povratak navijača na tribine. Kompletno prvo kolo, dakle najgledanije klubove u državi, gledalo je manje ljudi zajedno nego što je bilo na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Sinju. Tamo se moglo, osim s unaprijed osiguranom Covid potvrdom, ući i nakon brzog antigenskog testa na ulazu na koncert. Cijena? Deset kuna! Pokazatelj u kojem smjeru može ići i nogometna obitelj ako je odgovornima u HNS-u doista stalo do povratka gledatelja na tribine ili, kao i puno puta do sada, ligaški nogomet doživljavaju kao nužno zlo u službi – reprezentacije. Taj problem mogli bi i morali potaknuti oni koji žive za i od gledatelja – klubovi. Međutim, problem je u tome što su odavno pristali na drugorazrednu ulogu u HNS-u uskrativši sami sebi pravo kolektivnog glasa(nja) kroz gašenje Udruge prvoligaša. Pojedinačni istupi prema matičnoj organizaciji gotovo u pravilu izazivaju više prijepora nego koristi i svode se u principu na zastupanje klubaških interesa.

Prvo prvoligaško kolo donijelo je jedan drugi fenomen – povratak riječkoga nogometaša na prvoligašku scenu. Godinama su u Prvoj HNL igrali tek poneki, rijetki primjerici riječkoga nogometaša. Kao da je jedna potpuno neutemeljena, čak i vrlo opasna alibi-izjava lansirana iz redova omladinskog pogona Rijeke, o tome kako u Rijeci i okolici jednostavno nema nogometnog talenta, počela doživljavati praktičnu primjenu. I nogometnom laiku je kristalno jasno da prosječno dijete s Turnića ili Zameta nije ništa manje darovito od vršnjaka iz zagrebačkih Gajnica ili nekog splitskog kvarta, međutim tom djetetu je potreban adekvatan tretman. Kao i svaki mladi igrač tako i riječki nogometaš treba malo strpljenja i pogodno okruženje u kojem može igrački sazrijeti. U prvom redu Orijent 1919, a onda i Opatija u drugoligaškim okvirima u tom smislu donose jako veliku priliku za afirmaciju. Čak tri donedavna prvotimca Orijenta 1919 zaigrala su u prvom kolu HNL-a. Mateo Monjac (Slaven Belupo), Miro Iličić (Istra 1961) i Adrian Liber (Rijeka). Krimejčani su posljednjih godina jako puno napravili za afirmaciju riječkoga nogometa(ša), koji se poput neke rijetke, gotovo izumrle životnje ili biljke polako vraća u život. Možda taj “riječki igrač” nije proizvod koji je u ovom trenutku konkurentan za sam vrh HNL-a, ali sigurno nije tako lošim kao što se u jednom trenutku potpuno nepravedno želio prikazati.

U pet utakmica prvoga kola Prve HNL zaigralo je šest Riječana ili čak 13 igrača koji su prošli kroz omladinski pogon nositelja nogometne kvalitete u ovom dijelu Hrvatske – HNK Rijeke. Veznjak Ivan Lepinjica jedini je rođeni Riječanin koji je zaigrao u pobjedi “bijelih” nad Goricom, napadač Mateo Monjac debitirao je za Slaven Belupo u pobjedi u Maksimiru, napadač Miro Iličić igrao je u pobjedi Istre 1961 nad Hrvatskim dragovoljcem za kojega je svih 90 minuta sakupio branič Ricardo Bagadur. Ivica Ivušić branio je standardno dobro za Osijek u pobjedi protiv Šibenika, a s klupe je za “bijelo plave” ušao i napadač Antonio Mance. Kada se uzme u obzir kriterij igrača koji su prošli kroz omladinskih pogon Rijeke onda se toj šestorki pridružuju Adrian Liber, Denis Bušnja, Matej Vuk (Rijeka), Goran Paracki (S. Belupo), Josip Mitrović (Gorica), Danijel Štefulj (Dinamo) i Mato Miloš (Osijek). Uskoro ili barem povremeno na travnjaku treba očekivati braću Smolčić, Brauta (Rijeka), Ivana Močinića (Šibenik)… U Orijentu 1919 se pored trenera (Flego) “kali” jedna skupina igrača koji će sigurno vrlo brzo zakucati na neka prvoligaška vrata (Fućak, Frigan, Hodža, Putnik…). Ako ne na Rujevici onda nekog drugog prvoligaškog kluba.