RIJEKA Tog 22. prosinca 1990. godine Hrvatski sabor na svečanoj sjednici donio je novi Ustav Republike Hrvatske koji je popraćen dugotrajnim aplauzom, usvojen je Zakon o grbu, zastavi i himni pa se osim dugotrajnog aplaudiranja zapjevala i Lijepa naša.

Nekoliko sati kasnije jednako svečano bilo je i na mitskoj Kantridi jer je stadion podno čuvenih stijena, nešto više od dva mjeseca nakon sraza sa SAD-om u Zagrebu (17. listopada 1990.), ugostio nogometnu reprezentaciju Hrvatske, koja je na današnji dan prije točno 30 godina pobijedila Rumunjsku rezultatom 2:0.

Prljavo kazalište u svojoj »Devedesetoj« je već pjevalo o božurima koji cvjetaju »al’ po krvi mirišu«, sama činjenica da je tog dana na Markovom trgu zalepršala nova službena zastava Republike Hrvatske bila je jasna naznaka promjena koje je pratio i nogomet. Nakon što je SAD utakmicom u Zagrebu, na neki način, dao priznanje Hrvatskom nogometnom savezu, sraz s Rumunjskom u Rijeci trebao je biti potvrda da je to vrijeme u kojem se, osim države, stvara i nogometna reprezentacija. I rodili su se »vatreni«, prvi put su u dresu na crveno-bijele kvadratiće zaigrali igrači koji će osam godina kasnije biti treći na Mundijalu u Francuskoj.

– Bilo je krajnje neizvjesno vrijeme, kako po pitanju rađanja države, tako i po pitanju nogometnog saveza. Hrvatska kao država nije bila još primljena u Ujedinjene narode, baš kao što ni HNS nije bio član FIFA-e i UEFA-e. Trebala nam je svaka takva utakmica da pokažemo da možemo i želimo biti ozbiljan samostalni savez. Nije bilo ni lako pronaći suparnika, cilj nam je bio igrati što više prijateljskih utakmica, a nitko se nije usudio igrati s Hrvatskom koja, na neki način, službeno još nije postojala na nogometnoj karti, a danas smo nogometna sila – kaže Duško Grabovac koji je u vrijeme rađanja Hrvatskog nogometnog saveza obnašao funkciju glavnog tajnika.

Duško Grabovac/Foto D. ŠKOMRLJ

Ludost

Kao Riječanin imao je itekako prste u priči da nakon Zagreba reprezentacija zaigra u Rijeci.

– Mogu reći da smo na moje inzistiranje doveli Rumunje u Rijeku. Bili su tada dobra reprezentacija, a organizacija utakmice po svim aspektima je bila toliko zahtjevna da je praktički do zadnjeg trenutka sve visjelo o koncu i nije se znalo hoće li Rumunji doći. Jednostavno, svi su dogovori bili na nekoj prijateljskoj bazi, veliku ulogu je imao pokojni Darko Tironi pa je presudilo njegovo poznanstvo s čovjekom iz rumunjskog saveza. Jednostavno, bez priznanja FIFA-e i UEFA-e to što smo radili bila je ludost.

Ludost ili ne, Rumunji su zaigrali na Kantridi, izvještaji s utakmice govore o pet tisuća gledatelja, Lijepoj našoj koja se pjevala u glas…

– Naboj je bio poseban, tih je dana imalo težinu igrati za Hrvatsku. Što se reprezentacije tiče, imali smo dobru momčad, utakmica je bila važna jer su i mnogi »vatreni« poput Šukera, Bobana, Jarnija i drugih tada prvi put nastupili za Hrvatsku. Sjećam se da su svi grizli kao da se igra finale svjetskog prvenstva, dok su Rumunji došli odigrati prijateljsku utakmicu. I dekor Kantride je bio pravi, tribine popunjene, ambijent prekrasan…

Entuzijazam i želja

U 30 godina od SAD-a i Rumunjske koje je trebalo praktički moliti (i platiti) da zaigraju protiv reprezentacije u nastajanju, Hrvatska je izrasla u nogometnu silu kojoj danas takve reprezentacije samo zavide zbog srebra i bronce sa Svjetskog prvenstva.

– Iskreno, ovo što se dogodilo od te 1990. do danas je djelovalo kao nemoguća misija, kako rezultatski tako i organizacijski. Moram reći da nam je puno pomogao tadašnji predsjednik Talijanskog nogometnog saveza Antonio Matarrese, pa direktor Juventusa Franco Landri… Nosio nas je silni entuzijazam i velika želja, čak smo u Zagreb doveli i jednog talijanskog pravnika koji nam je pomogao da napravimo sve moguće dokumente koji su potrebni da Savez zaživi jer smo tih dana počeli od nule.

Grabovac je i jedna od osoba koja je dala ideju za dresove koji će tri desetljeća kasnije biti prepoznatljivi u svakom kutku zemaljske kugle.

– Nosila nas je kolektivna euforija u kojoj su se rađale mnoge ideje i u kojoj se svaki nečega sjetio. Ta priča o dresovima na kvadratiće krenula je još kada sam kao dijete na crno-bijeloj televiziji gledao portugalsku Boavistu, koja je igrala u takvim dresovima i razmišljao o tome kako bi hrvatska reprezentacija, ako je jednom bude, mogla imati iste. Tironiju sam došao i s idejom o dresu koji je i danas prepoznatljiv. Nije se svima svidjelo na početku, ali atmosfera je bila takva da je svaka dobra ideja padala na plodno tlo pa tako i ova o dresovima.

Drago mi je što smo 30 godina kasnije prepoznatljivi, tih je godina puno reprezentacija igralo u crvenim dresovima, a mi smo željeli nešto po čemu ćemo biti prepoznatljivi i zbog čega će svi znati da igra Hrvatska. Kada se vratim na tu utakmicu protiv Rumunjske na Kantridi i pogledam što se sve dogodilo do danas, ponosan sam što smo u tome i uspjeli – zaključio je Duško Grabovac.