Art-kino

Vodena ljubav u Berlinu: Gledali smo film “Undine” u režiji Christina Petzolda

Dragan Rubeša

U Petzoldovu filmu voda je stalno prisutna

U Petzoldovu filmu voda je stalno prisutna

Riječ je o još jednoj autorovoj priči o ludoj ljubavi i smrti, u kojoj se magično sudara sa sablasnim hiperrealizmom



RIJEKA Ljubav u Art-kinu proteže se i izvan neodoljivog programa »Ljubav u doba korone«. Ljubav u Berlinu. Ljubav koja se na berlinskim platnima dogodila netom prije korone. Jer lanjski Berlinale, u čijoj je konkurenciji prikazan najnoviji film Christiana Petzolda, bio je posljednji festival A-lige uoči predugog proljetnog (festivalskog) lockdowna.


Zato u Art-kinu još uvijek ne možemo računati na ljubavna sjedala, iako dodiri i poljupci u zadnjem redu nisu isključeni. S još jednom autorovom heroinom koja započinje život od nule. Ona je djelatnica berlinskog Stadtmuseuma, koja njegovim posjetiteljima daje detaljan uvid u povijest svog grada i njegovih urbanih mutacija. U kafiću ipred upoznaje gnjurca Christopha. Glumi ga Petzoldov glumac fetiš, frfljavac Franz Rogowski. Nju portretira izvrsna Paula Beer, koja je za tu ulogu osvojila Srebrnog medvjeda (prisjećamo je se iz još jedne ljubavne priče – »Frantza« u režiji Francoisa Ozona).


Moderna legenda


Doduše, Petzoldov komad započinje suzama jednog rastanka. No, Christophov susret s Undine bio je mokar jer će on slučajno razbiti akvarij koji je krasila simbolična figurica gnjurca. »Možeš li me još jednom oživjeti?«, zamolit će ga ona, nakon što ju je spasio od utapanja uz simbolične zvuke disco hita »Stayin’ Alive«. U totalno vodenoj melodrami s figurama bez identiteta. Jer iako Petzoldova moderna legenda priziva berlinske mitove, ona se može promatrati i kao svojevrsna varijacija na bajkovitu »Ondine« Neila Jordana, na što aludira i njezin naslov, s jednom sirenom koja pliva slobodnim stilom. U još jednoj autorovoj priči o ludoj ljubavi i smrti, u kojoj se magično sudara sa sablasnim hiperrealizmom.




Iako je Petzold u svojoj karijeri imao daleko boljih trenutaka. Prisjetimo se superiornijeg »Tranzita« i iznimne »Barbare« s Ninom Hoss, koja se također može promatrati kao ljubavna priča. Ali i »Gespenster« (»Duhovi«) s ljubavnom vezom introvertirane Nine i snažnije Toni, čiji je scenarij autor napisao u tandemu s velikim Harunom Farockijem.


Kreature bez identiteta


Zato se »Undine« možda može smatrati autorovim minornim filmom, ali ne i promašenim filmom. »Ako me ostaviš, morat ću te ubiti«, kazat će Undine svom imućnom dečku s kojim je netom prekinula vezu. Iako će se autorovoj junakinji nakon što obriše suze dogoditi još jedna odlična metamorfoza, kako to već biva s njegovim heroinama. Jer u Petzoldovu filmu voda je stalno prisutna, bilo da je riječ o akvariju, jezeru ili bazenu u kojem će se dogoditi ljubav. Jer »plutajući« odnos Christopha i Undine blizak je onom između Georga i Marie u »Transitu«, adaptaciji istoimenog romana genijalne Anne Seghers. Zato ima neke proklete simbolike da u oba filma ljubavnike portretira identičan glumački par Rogowski & Beer. Kao da su Christoph i Undine reinkarnacije likova iz autorova prethodnog filma.


Nanovo je riječ o kreaturama bez identiteta. No dok u »Tranzitu« one ostaju skrivene u mraku Povijesti (nacizam), u »Undine« one postaju sjene Sadašnjosti u Berlinu transformiranom u grad duhova, poput anđela palih na zemlju. Zato se Petzoldov stil može sublimirati u rečenici koju Undine izgovara posjetiteljima muzeja tijekom svojih prezentacija – »Oblik slijedi funkciju«. Iako Petzoldov komad ima sjajnih trenutaka, poput atipične autorove scene s magičnim dodirom Kieslowskog u kojoj Undine i
Christoph susreću na ulici Johannesa i njegovu novu djevojku. Možda Petzoldovo srce u toj sceni kuca drukčijim ritmom, ukazujući na neke nove autorove smjerove. U disco ritmovima Bee Geesa.