(Polu)autobiografski film

Dirljiva filmska drama o redateljevu odrastanju. Spielbergove “Fabelmanove” svakako valja pogledati

Ervin Pavleković

Radnja filma, dakle, prati mladića u Arizoni 1950-ih godina koji će otkriti jednu obiteljsku tajnu



Ime Stevena Spielberga sinonim je za film, Hollywood, umješnost i podsjetnik je na neke od najpoznatijih, kultnih i najunosnijih filmova u povijesti kinematografije. Slavni je redatelj, možemo reći, začetnik ere novog Hollywooda, a svjetsku je slavu stekao filmovima kao što su »Ralje« (1975), »E.T.« (1982), »Indiana Jones« (1984), »Kuka« (1991), »Jurski park« (1993), »Schindlerova lista« (1993), »Spašavanje vojnika Ryana« (1998), no i mnogim drugim. S obzirom na zaradu od njegovih filmova, Spielberg je najkomercijalniji redatelj u povijesti svjetske kinematografije i dobitnik mnogih nagrada, između ostalog Oscara, BAFTA-e, »Cecil B. DeMille« nagrade, AFI nagrade za životno djelo, a sedam je njegovih filmova, zbog kulturološke, povijesne i estetske vrijednosti, uvršteno u Nacionalni registar Kongresne knjižnice.


Čarolija filma


Nakon brojnih filmova, od onih ratnih do raznih fantastičnih priča, slavni je redatelj sada snimio i (polu)autobiografski film »Fabelmanovi«/»The Fabelmans« u kojem progovara o sebi i svojem životu u razdoblju djetinjstva u Arizoni 1950-ih godina te o početku zanimanja za filmsku umjetnost. Film je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu u rujnu prošle godine na kojem je osvojio People’s Choice nagradu, a kritika zasad hvali Spielbergovu režiju, scenarij, glazbu i kameru, kao i izvedbe glumaca Williamsa, Hirscha, Danoa te Labellea. Uz jedno legendarno ime, redateljevo, na filmu je radio također legendarni skladatelj John Williams, koji je, između ostalog, skladao glazbu za filmove kao što su »Star Wars«, »Indiana Jones«, »E.T.«. U glavnim su ulogama u filmu »Fabelmanovi« Michelle Williams, Gabriel LaBelle, Paul Dano, Seth Roden i Judd Hirsch.


Radnja filma, dakle, prati mladića u Arizoni 1950-ih godina koji će otkriti jednu obiteljsku tajnu, a to će ga potaknuti da uroni u svijet filmova koji će mu pomoći da spozna istinu o sebi i o drugima. Već uvodna scena u kojoj se mali Sammy (Francis-DeFord) s roditeljima nalazi ispred kina jasno pokazuje ključan trenutak koji je odredio njegov životni put, a riječi njegove majke kojima film opisuje kao čaroliju koju nikad neće zaboraviti, potvrda je redateljeve nagovještajuće trajne ljubavi prema umjetnosti, filmskoj. Trenutak u kojem su ga roditelji odveli na film »The Greatest Show on Earth« Cecila B. DeMillea i scena sudara vlakova ostala je u njega trajno zabilježena kao marker fascinacije onime što pokretna slika može. Taj trenutak naveo ga je da takvo što pokuša sam kod kuće i to kamerom zabilježi, što čini vješto, a daljnje egzibicije kamerom u kućnoj radinosti nastavile su se u maniri igre sa sestrama, zatim na obiteljskim okupljanjima i kampiranjima, do onih i s većom ekipom. Bilježenje stvarnosti videokamerom dovelo ga je i do saznanja koje je na njega svakako utjecalo, pa ova drama o odrastanju također zadobiva i problematiku obiteljskih odnosa, no i u manjim crtama ljubavnih interferencija. Toj problematici, dakako, doprinosi i činjenica da se obitelj zbog očeva posla seli u drugi dio države, Kaliforniju.




S obzirom na priču o Sammyju i njegove filmske začetke, žanrovski film možemo odrediti kao »coming of age« ili »bildungs« dramu s manjim elementima komedije. U fokusu jest protagonist Sammy i njegova obitelj, pa posljedično svjedočimo rastvaranju obiteljske situacije i odnosa majka-otac, kao i Sammy-majka. Sammyjev otac (Dano), kompjuterski je inženjer, a majka je umjetnički nastrojena duša, pijanistica (Williams) koja je obilježena neostvarenim potencijalom. Na nju, dakako, utječe i suprugova pretjerana zaokupljenost poslom i uspjehom, a kolikogod on bio divna osoba, ona ipak u njemu, čini se, ne uspijeva pronaći ono što u nekom muškarcu traži. Već naoko labilnoj majci psihičko stanje dodatno će narušiti tragičan gubitak člana obitelji, a daljnji događaji i svakodnevica bit će skica njezina psihograma.


Česta obiteljska druženja koja su uključivala očevog kolegu Bennyja očigledno su imala utjecaja na obiteljsku situaciju i odnos između Sammyjevih roditelja. Štoviše, već majčina izjava na jednome od prvih okupljanja da je Bennyjev mozak fascinira nagovijestit će, no ne predvidivo, ono što možemo očekivati. Majka, koja je i sama neostvarena u profesionalnom smislu, no ne zato što ne može, već zato što nema pretjerane ambicije i čini se lijena, a saznajemo da je zapravo dobra pijanistica i da ima poslovne prijedloge, i sama odobrava Sammyjevu ljubav prema filmovima. Njegovi je filmovi, konstatirat će otac, usrećuju, dok pak otac s druge strane, vidimo tijekom cijeloga filma, nije posve siguran u sinov odabir da se bavi filmovima, jer to nije, smatra, pravi posao. Ipak, na kraju mu kaže da, iako i dalje misli da filmovi nisu najbolji odabir, uopće ne sumnja da će to raditi dobro.


Kulturološka potka


S obzirom na radnju filma i činjenicu da su Fabelmanovi židovska obitelj, vidimo kulturološku i političku potku, jer na početku mali Sammy kaže da i on želi božićna svjetla, što Židovi ne prakticiraju, pa je njihova kuća obična, u mraku, a kasnije pak, nakon što obitelj odseli u Kaliforniju, on već kao tinejdžer biva i zlostavljan, fizički i psihički, između ostalog zbog vjerskog opredjeljenja, od školskih vršnjaka, pa se tu nazire i podtema vršnjačkog nasilja.


Značajan trenutak u Sammyjevu životu je i susret s osobnošću ekscentričnog ujaka Borisa, koji mu govori o umjetnosti i njezinoj ulozi u životu, kao i problemima koji umjetnički život donosi, jer on može »rastrgati« između obitelji i posla. Iako je u jednome dijelu, nakon preseljenja, protagonist prestao snimati, to će promijeniti školski »Ditch Day« na plaži koji će on zabilježiti kamerom i prikazati pred školskim kolektivom. Nakon vraćanja onome što voli, ključan će trenutak i finalni pečat biti i pomalo oštre riječi njegova uzora Forda (David Lynch) koje bi nesigurna početnika mogle i preusmjeriti s njegova puta, no njega, čini se, samo dodatno ojačaju. Valja dodati i da je istaknuta izvrsna završna scena u holivudskoj uličici između studija za snimanje, nakon razgovora filmskog početnika i filmske legende, a ta je scena, možemo uvjetno tvrditi, gotovo na razini bajkovitog, to jest mitskog oslikala početak protagonistova puta u Hollywoodu, kao što je i na gotovo mitskoj razini zapravo i Lynchov film »Mulholland Drive« oslikao taj isti Hollywood, doduše ne u istome tonu.


Glazba i kamera


Originalna klasična glazba Johna Williamsa, »lagani prozračni« zvuk klavira, koja je u suglasju s temom i idejom filma izvrsno se uklopila u priču i činjenicu da je majka nesuđena pijanistica, a ostala korištena glazba, vremenski i motivsko-tematski susljedna, primjerice »By a Campfire On the Trail« The Sons of the Pioneersa također je dobro uklopljena. Izvrsna fotografija lagano blijede boje općenito, kao i ona blijede boje sepije koja ostavlja dojam čistoće, pozitivnoga i kakve nostalgije, referira se na prošla vremena, a u tome pomažu kostimografska rješenja, kao i scenografija. Dijalozi likova su prirodni, pa je i slijed konverzacije logičan, s time da nema nepotrebnih naglašavanja ili ukrašavanja, što je moglo nagrditi cjelinu, a pokoja replika je i humorna.


Valja napomenuti da su kamera i montaža također bitne stavke koje pridonose kvaliteti ovoga filma. Kamera Janusza Kaminskog, s kojim je redatelj već surađivao na nekoliko filmova, tako koristi zanimljivu putanju i kutove, pa su nerijetke polukružne kretnje; primjerice scena koja se posebno ističe u tome smislu je kamera koja kruži oko Sammyjeva stola dok on montira. Dalje, česta su postupna udaljavanja i približavanja, recimo tijekom obiteljske večere, čime se dodatno stavlja naglasak na kontekst i značenje situacije u odnosu prema cjelini, ili pak važnost kojeg predmeta/lika. Kretnje kamere su, dakle, majstorski odrađene, tako da se put kamere čini gotovo lebdeći, odnosno kao kakvo tijelo balerine koje skladnošću treperi i (do)značava. Sukladno tome, tranzicijska su montažna rješenja u maniri motivske spone također izvrsna, pa tako motiv koje prethodne scene često sugerira onu novu (koju i spaja).


Posveta majci i ocu


Spielberg je svojim posljednjim filmom ostavio trajnu i vrijednu posvetu majci i ocu, kao i svojem odrastanju i trenutku u kojem su ga upravo oni uputili u svijet filmske čarolije, pa film uz glavnu temu, propitivanje odrastanja i svih onih nedaća u obliku odnosa koji dolaze na tome putu, također secira i problematiku obiteljskih odnosa i njihove suštinske potisnute emocionalnosti. S obzirom na značenje filma u kontekstu autorova filmskoga opusa, možemo ga smatrati i svojevrsnim memoarskim zapisom dijela njegova života koji je uopće odredio njegov život i životni put. Također, u filmu se jasno nazire ono karakteristično za Spielberga, motivske reference na neke njegove ranije filmove, no posebice njegovo karakteristično ocrtavanje osjetljivoga razdoblja djetinjstva, kao na primjer u filmovima »Kuka« ili »E.T.«.


U svakom smislu, pričom, idejom, kamerom, glazbom i glumačkim izvedbama, film teži prikazati etapu razvoja i odrastanje općenito kao razdoblje nevinosti, čistoće te ga u tom smislu označiti kao period nostalgije, onaj kojem se često u mislima svi rado vraćamo. Film »Fabelmanovi« dirljiva je drama o redateljevu odrastanju i o začetcima ljubavi prema filmu, odnosno na uopćenoj razini prema poslu/hobiju i onome što volimo i u čemu smo umješni. Pozicioniravši ga tako i tematiziravši vlastiti život svevremenski aktualnom tematikom, film ostaje kao izvrsno ostvarenje i trajno nasljeđe velikana filmske industrije publici, kao njegov podsjetnik da svoje snove trebamo slijediti, no i kao pokazatelj/podsjetnik našim voljenima da na putu do uspjeha i oni imaju veoma važnu ulogu – ako ne i najvažniju. Još jedna redateljeva uspješnica i film koji svakako valja pogledati!