RIJEKA  U povodu godišnjice oslobođenja Sušaka, 21. travnja, Hrvatski kulturni dom organizirao je u nedjelju stručno vođenje pod nazivom Šetnja Sušakom po sredini stoljeća. Šetnju je vodio Theodor de Canziani, a mjesto i vrijeme susreta velikog broja zainteresiranih građana bio je Park heroja na Trsatu koji ove godine obilježava stotu godišnjicu nastanka.

Šetnja je prigodno počela kod Spomen-kosturnice palih boraca Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a), podignute 1957. godine, kao podsjetnik na žrtve iz vremena oslobođenja Sušaka, posljedično kasnije i oslobođenja Rijeke. Kao umjetničko djelo memorijalnih obilježja u javnom prostoru grada Rijeke, ovaj spomenik upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Podignut je u znak sjećanja na žrtve antifašističke borbe, a u kosturnici su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca u vremenu od 1941. do 1945. te neidentificiranih nekoliko stotina osloboditelja Rijeke, Sušaka i Trsata. Spomenik – koji je izveden kao svinuti, uzlazni kameni zid koji simbolizira razvijenu zastavu – projektirali su arhitekti Zdenko Kolacio i Zdenko Sila. Poštujući žrtve NOB-a, autori su dodatno uklesali stihove na skulpturalni dio spomenika. Riječ je o stihovima Ivana Gorana Kovačića iz pjesme »Naša sloboda«: »Puži slobodo, ne treba da letiš/Nek tvoje kosti pokrivaju krpe,/Al jednom iznad naše mrtve hrpe,/Životom ćeš se smrti da osvetiš«.

Povijest egzaktna

Iz Trsatskog parka skupina šetača spustila se do »malog parka«, kako ga danas često nazivamo. Nastavilo se prema Sušačkoj gimnaziji stubama Švalbe-Vida, poznatim i kao Gimnazijske stube, kako bi stigli do Gundulićeve ulice. Ovdje smo vidjeli rane Drugog svjetskog rata – još uvijek vidljive na našoj arhitekturi, rane koje su najviše nastale upravo u vrijeme oslobođenja Sušaka, opisao je vodič.

– Mislim da smo u vremenu koje sve jako problematizira iz razloga što nam je danas kroz razne medije, primjerice društvene mreže, dana mogućnost da vrlo često progovaramo o stvarima o kojima možda i ne znamo dovoljno, prilikom čega zastupamo neke svoje svjetonazore i stavove. Povijest bi trebala biti egzaktna i bazirati se na onome što se dogodilo, a ne na onome što se interpretira iz povijesti, poručuje de Canziani.

Veliki interes građana za povijesne šetnje gradom / Foto Dean Miculinić

To je jedna stvar, kazao je, a druga je da je nepobitna istina kako je u Drugom svjetskom ratu u više od četiri godine učinjeno enormno mnogo zlodjela koja su obilježila čovječanstvo na različite načine.

– Negirati ta zlodjela je apsolutno smiješno. Naravno da svatko može zastupati svoje stavove, to je legitimno i demokratski. Međutim, s druge strane se trebamo bazirati na tome da smo iz vremena rata izašli s užasnim patnjama i našli se u neimaštini, a te 1945. godine ljudi su imali priliku započeti jedan novi život. Kako je on bio politički obojen, to je sasvim druga stvar, zaključuje istaknuti povjesničar umjetnosti, gimnazijski profesor i jedan od najpoznatijih čuvara riječke kulturne baštine.

Kroz predavanja, medijske istupe i edukaciju, de Canziani često interpretira složenu povijest Rijeke i Sušaka, približavajući građanima arhitekturu i sudbine poznatih riječkih obitelji. U nedjeljnoj se šetnji nije libio dotaknuti najmračnijih dijelova povijesti, strašnih zlodjela, holokausta, ali i podsjetiti kako nam u zadnje vrijeme opet »oružje zvecka sa svih strana«. Prisjetio se i svoje pratete, koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata živjela nedaleko od Parka heroja, i koja nije mogla gledati brojna beživotna lica na ulicama »da samo tako leže uokolo« pa je hodala od jednog do drugog i pokrivala ih maramicama, bez obzira na to za koju stranu su se borili… Ona jednostavno nije mogla gledati mrtva lica, na kraj pameti joj nije bilo gledati uniforme i po tome dijeliti ljude.

Ambijentalna cjelina

De Canziani godinama održava šetnje namijenjene građanima ne bi li svoj grad valorizirali na pravi način, time ga i još više zavoljeli. Nada se da će neki od sudionika možda dio tih znanja prenijeti budućim posjetiteljima Rijeke, pokazati im neke specifičnosti grada s kojima prije nisu bili upoznati. Okupljeni su se potom spustili prema Sušačkoj gimnaziji izgrađenoj 1896. godine, zaustavljajući se pored spomenika u njezinom parku. Ovaj dio s parkovnom površinom čini zaštićenu ambijentalnu cjelinu na Sušaku. Šetnja je završila u Gundulićevoj ulici koja i danas nosi vidljive rane Drugog svjetskog rata. Na pročeljima pojedinih zgrada još su uvijek zamjetna oštećenja nastala uslijed bombardiranja i uličnih sukoba tijekom rata, posebno u završnim fazama 1944. i 1945. godine. Ta oštećenja su postala svojevrsni »spomenik« na ratna razaranja te podsjetnik na fašistički i nacistički teror.

Kako je u jednom trenutku rekao Theodor de Canziani, i ulice, i trgovi, i parkovi – sve je kroz godine mijenjalo nazive, no svi su oni i dalje na istom mjestu. Prilikom šetnje Parkom heroja osvrnuo se i na »silovanje prirode« referirajući se na betonirani dio puta. Mnogo većeg smisla imalo bi staze popločiti kamenjem ako je već neophodno intervenirati u cilju sprečavanja erozije zemlje.