Ova je žena u strašnom požaru u sušačkom rodilištu izgubila tek rođenu djevojčicu: 'Mojoj Jadranki bila sam majka samo jedan dan'

Foto Marko Gracin / arhiva NL

Doktorica koja je bila dežurna rekla je riječi koje nikada neću zaboraviti - »nemate se čemu nadati«. Tada smo znali da su šanse za preživljavanjem naših beba skoro pa nikakve. Ali nada je postojala. Nažalost, to se nije dogodilo. Izgubila sam je tek što je došla na svijet. Tuga je to prevelika i dan danas. Posebno na današnji dan, kada bi moja Jadranka slavila rođendan, tužno priča gospođa Zlata

povezane vijesti

Moju malenu Jadranku samo sam jednom podojila i izgubila je u stravičnoj nesreći. Bila je velika beba, teška 4060 grama, dugačka čak 55 centimetara, prekrasna, zdrava beba. Bila sam joj majka samo jedan dan. Rodila sam je 26. ožujka te tužne i tragične 1975. godine, u 11 sati ujutro. Požar je izbio slijedeće noći, oko tri sata ujutro, na Veliki petak, tako svoju tužnu priču započinje danas, gotovo pet desetljeća nakon velike riječke tragedije Riječanka Zlata Petešić, koja je u stravičnoj nesreći u rodilištu tadašnje Kliničke bolnice Dr. Zdravko Kučić na lokaciji Sušak, kada je poginulo 25 novorođenčadi, izgubila svoju tek rođenu djevojčicu. Dogodilio se to oko 02.30 sati, 28. ožujka 1975. godine.

Baš za nesreću, te kobne noći nije bilo nikog u rađaonici. Samo je sestra raznosila djecu majkama koje su boravile odvojeno od svoje djece svaka tri sata na dojenje. Nakon dojenja sestra bi djecu pokupila i vratila ih u dječju sobu. Kako je sestra obavila svoj posao, vratila se u sobu. Požar je uočen tek nakon 40 minuta, u noći s 27. na 28. ožujka, kada je vatra počela progorijevati dijelove sobe. Vatra je bila slaba, pa su medicinske sestre i čistačica tek nakon pola sata shvatile da se nešto događa kada su čule buku, jer je vatra pregorjela prozorsku traku pa je pala roleta, a potom je pala i ventilacijska cijev.

Tek tri preživjele bebe

Dežurni liječnici i medicinske sestre pokušali su ući u dječju sobu, ali zbog vrućine, dima i mraka nisu mogli prići. Tada nije bilo direktnih telefonskih linija, pa je sestra morala otići na portu i tražiti od portira da pozove vatrogasce. Vatrogasna ekipa stigla je oko 35 minuta nakon početka požara, i tek tada su uspjeli ući u sobu i počeli spašavati bebe. Djeca su tako gotovo sat vremena boravila u sobi ispunjenoj dimom i vatrom.

Foto Marko Gracin

Od 28 beba preživjele su samo tri, dva dječaka koja su zadobila lakše ozljede i djevojčica koja u požaru zadobila teže ozljede lica i ruku. Tragedija se dogodila u sobi za novorođenčad na drugom katu zbog kratkog spoja na električnoj zidnoj grijalici. U dječjoj je sobi jedno novorođenče primalo kisik, a u blizini iznad njega nalazila se električna grijalica, jedna od onih infracrvenih grijalica, koja je počela iskriti na tu kolijevku gdje se nalazilo dijete, jedino koje je u stravičnom požaru izgorjelo. Ostala djeca su se ugušila dimom koji je zbog sagorijevanja plastike sadržavao i užareni PVC.

Bebe ugušene dimom

Kao uzroci požara navedeni su »krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa«, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske.

Dežurna medicinska sestra je zbog te tragedije završila na psihijatriji. Istragom je utvrđeno da je od trenutka nastanka požara do dolaska vatrogasaca prošlo oko sat vremena, a dvadesetosmoro novorođenčadi ležalo je bespomoćno u sobi ispunjenom ispunjenoj dimom i plamenom. Po dolasku vatrogasaca iz sobe je izneseno petero preživjele djece, no dvoje djece je kasnije preminulo u tadašnjoj Klinici za dječje bolesti Kantrida. Od troje preživjele novorođenčadi dva dječaka su zadobila lakše ozljede, a jedna djevojčica je u požaru zadobila teže ozljede lica i ruku. Njih troje je u nesreći imalo sreće što su se nalazili neposredno pod grijalicom.

Njihove ozljede zadobivene su od požara, ali su imali dovoljno kisika, dok je ostala novorođenčad postupno ostajala bez kisika i bila ugušena dimom. Dim i visoka temperatura odveli su u smrt dvadesetpetero tek rođene djece.

– Bilo je to moje drugo dijete, nakon sedmogodišnjeg sina Marina. Bila sam sretna jer sam rodila zdravu i naprednu djevojčicu, u kojoj sam, nažalost, uživala svega nekoliko sati. A i to vrijeme uglavnom je spavala, jer je bila napredna. Bilo je to pred Uskrs. Bila sam u sobi s dvije rodilje koje su rodile na carski rez i još jedna gospođa i ja koje smo rodile prirodnim putem. Jedna od mojih »cimerki« probudila me usred noći jer je nešto lupalo, izašla sam iz sobe i vidjela kako su otvorena vrata svih soba, na hodniku su bile uplakane majke, a medicinske sestre su ih smirivale u bolničkim kutama koje su već bile crne od dima.

Doktorica koja je bila dežurna rekla je riječi koje nikada neću zaboraviti – »nemate se čemu nadati«.

Tada smo znali da su šanse za preživljavanjem naših beba skoro pa nikakve. Ali nada je postojala. Svi smo bili u šoku i nevjerici, a iznad svega u velikoj tuzi i boli. Podsvjesno sam se još uvijek nadala i mislila: »sada će oni meni moju Jadranku donijeti da je podojim, pa vrijeme je za drugo dojenje«. Nažalost, to se nije dogodilo. Izgubila sam je tek što je došla na svijet. Tuga je to prevelika i dan danas. Posebno na današnji dan, kada bi moja Jadranka slavila rođendan, tužno priča gospođa Zlata, inače poznata riječka pjesnikinja. Zbog poznate situacije s koronavirusom, razgovor s ovom tužnom majkom obavili smo telefonski,u trenutku dok se sa suprugom Milanom spremala na Trsat, na trsatsko groblje, gdje je posljednje počivalište njihove kćeri.

Prazno naručje

Umjesto da uskrsne blagdane provede u obitelji, sa svojim sinom i suprugom te tek rođenom kćerkicom, Zlata je te subote prije 46 godina, kao i ostale rodilje, otpuštena na kućnu njegu. U bolnicu je došla kao majka buduće djevojčice, a iz nje je izašla prazna naručja i tužna do boli – i fizički i psihički iscrpljenja, bila je majka bez svoje bebe, koju, kako kaže, neće prežaliti dok je živa.

– Najveća bol bila je u srcu i duši. Dali su nam tablete za smirenje, a svaki dan dolazila je sestra i davala mi injekcije da izgubim mlijeko. Ono isto kojom sam svoju Jadranku podojila tek jedanput. Kada sam izašla iz bolnice, neko sam vrijeme bila kod svekrve na Vojaku, svi su brinuli o meni, ali moja tuga je bila neizmjerna. Moram reći da me spasio sin Marino i kći Sandra koju sam rodila četrnaest mjeseci nakon tragedije. Rekla sam: »ili sad odmah ili nikad« i srećom brzo uspjela zatrudnjeti sa svojom Sandrom, koja mi je podarila dvije unučice. One su mi najveće veselje, izvor radosti, ljubavi i sreće.

Prva beba rođena tri dana nakon požara

Rijeku je prije 46 godina pogodila jedna od najvećih tragedija u njezinoj povijesti. Ništa se slično nije dogodilo u Hrvatskoj od tada, ili bar ne u tom obimu. To je vijest koja je obišla svijet. Izrazi sućuti dolazili su odsvuda, čak i je i tadašnji papa poslao izraze sućuti. Posebno izdanje Novog lista izvijestilo je o velikoj tragediji u Starom sušačkom rodilištu. Dolazili su i inozemni novinari, iz talijanskih novina. Tri dana je trajalo zatišje, žene su odlazile rađati u riječko rodilište, dok su sušačko svi obilazili. Nakon tri dana, iako i dalje pod jakim dojmom stravične noći, djelatnici sušačkog rodilišta na svijet su pomogli donijeti prvu bebu nakon požara. Dalje su stvari tekle mirnije i situacija se ustabilila. Deset godina nakon požara dva su se rodilišta spojila u jednu veliku novu kliniku. Na mjestu gdje je nekada bilo sušačko rodilište i poprište jedne od najvećih tragedija koja je pogodila Rijeku danas je Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku.

Puno mi je pomogao i suprug Milan, međutim, on je samozatajan, drži svoju tugu u sebi i ne priča puno o tome. Sigurno je ova naša velika tragedija ostavila traga i na njegovo zdravlje, imao je dva infarkta, ima već četiri stenta, kaže Zlata Petešić.

Dodaje kako se često pita kakva bi njezina Jadranka bila – kao učenica, djevojka, da li bi se zaljubila, udala, imala djecu, koju bi školu završila, da li bi išla na fakultet, kakav bi posao radila, da li bi bila očeva mezimica ili privrženija majci. Na ta pitanja, nažalost, nikada neće dobiti odgovor.

– Najteže je bilo kada smo je sahranjivali. Mislila sam da ću umrijeti. S njom je otišao dio mene zauvijek. Da tuga bude još veća, moja svekrva je malo prije tog tragičnog događaja na Trsatu kupila obiteljsku grobnicu, da imamo, za svaki slučaj. Nažalost, život je posložio karte tako da u toj grobnici prva završi naša malena, ona rođena prije nekoliko dana, pred kojom je bio život, ona je prva pokopana. Prestrašno, što drugo reći, kaže Zlata Petešić.

Mali spomenik

Danas, nastavlja, žali što se nitko nije sjetio napraviti neki mali spomenik ili spomen obilježje u znak sjećanja na malene žrtve ove nezapamćene tragedije.

– Zamislite tu situaciju, kada se u jednom trenutku vaš život iz neizmjerne sreće pretvori u preveliku tugu, kada vaše tijelo obuzme tolika bol za gubitkom da je ne možete niti opisati. Bilo nas je majki iz svih dijelova naše županije, s otoka, iz Istre. Sve smo došle sretne, a otišle u boli i tuzi. O našoj tragediji svake godine pišu mediji i hvala im, jer da nije njih naša djeca bi već bila zaboravljena. Sjećanja na njih živjela bi samo u našim srcima. Mislim da se je moglo nešto više učiniti, napraviti neki znak sjećanja, spomen na ta malena bića, koja su umjesto u život otišla u smrt, ističe Zlata Petešić.