Konsenzusom na svim koracima, od matične udruge preko Ocjenjivačkog suda Grada i Gradskog vijeća pa do komentara u otočnoj javnosti, dakle među sugrađanima, što je vjerojatno i najvažnije, usvojen je, odnosno dočekan prijedlog Planinarskog društva »Osoršćica« da Nagradu za životno djelo Grada Malog Lošinja ove godine dobije Bolto Gaberšek, amblematska osoba otočnog planinarstva. Sada umirovljenik, Gaberšek je desetljećima motor ne samo PD-a »Osoršćica«, nego i osoba kojoj je lošinjska planina drugi dom, uz onaj pravi, u Malom Lošinju. U veljači je prepustio vodstvo udruge nešto mlađima, ali ostao je uz kolege kao počasni predsjednik.

Gaberšek je 1954. godište, rodom je iz Hrvatskog zagorja i u rodnom je kraju zavolio hodanje prirodom i planinarenje. U osnovnoj školi u Budinščini, malom mjestu na obroncima Ivanščice (Ivančice), upisao se u planinarsku sekciju koju je vodio tajnik škole i iskusni planinar Lujo Herceg. Uz njega su, prepričava Gaberšek, djeca učila o prirodi, o njezinom čuvanju i čišćenju. Iskaznicu Planinarskog saveza Hrvatske stekao je još 1963. godine, a sa školskim prijateljima je pod Hercegovim vodstvom prošao ne samo bliža brda i planine, nego i ozbiljnije alpske izazove u Sloveniji. U doba bez komunikacija poput današnjih za jednog uspona i boravka na Triglavu koji je trajao tjedan dana, Hercegu je preminula supruga, što je saznao tek po povratku kući, kada je već bila pokopana, prisjeća se Gaberšek.

Zagorje – Slovenija – Lošinj

U Sloveniji je završio srednju školu, naprije za tesara, pa još dvije godine tehničke škole, pritom se ponešto baveći drugim sportovima, biciklizmom i nogometom u ljubljanskoj »Olimpiji«, uz poznatog Branka Oblaka (s njim se kasnije nastavio družiti, za njegovih ljetnih dolazaka na Lošinj). Nije bila rijetkost da zagorska mladost odlazi na školovanje preko republičke granice, privučena dobrim stipendijama, dobrim školama i domovima.

– Tada su to bila atraktivna zanimanja, dobro plaćena, kaže Gaberšek, koji se kao mladić odlučio otići na more, pa je proveo ljeto u Poreču, što radeći, što uživajući u ljetnim radostima. Vojsku je odslužio u Prokuplju na jugu Srbije, potom je bio u Zagrebu, a 1977. godine došao je na Lošinj, gdje su upravo otvarani novi hoteli »Sunčana uvala«, odnosno »Aurora« i »Vespera«. Zaposlio se u »Vesperi« kao konobar i poslije sezone dobio stalni posao.

– Našao sam djevojku, dobio stan – direktor mi je rekao da odem i izaberem koji ću – sve u paketu, hahaha, a danas nezamislivo.

Nakon nekoliko godina prešao je u tvrtku »Građevinar«, a u međuvremenu svoj hobi iz školskih dana počeo prakticirati i na otoku, istražujući Osoršćicu i označavajući njezine putove. Najprije kao podružnica PD-a »Milengrad« iz Budinščine, a od 1990. kao samostalna udruga, počelo je djelovati Planinarsko društvo »Osoršćica«.

Planinarski dom

– Tada su uz mene bila dva profesora, Elvis Vickić i Ivan Uremović. Vodili smo školarce na izlete i došli na ideju da staru, napuštenu karaulu na Osoršćici uredimo kao planinarski dom. Najprije smo sve što je bilo potrebno nosili na leđima, pa smo kod Mavrovića u Nerezinama angažirali magarce, a na samom kraju radova cement i drugi materijal nosio nam je vojni helikopter. Kada smo već bili pri kraju radova, šumarija je probila cestu. U početku je kuća bila otvorena subotom i nedjeljom i svaki put bi netko od nas planinara gore dežurao, mogao se popiti čaj, a kasnije smo našli domara koji je stalno bio gore, za sve posjetitelje, prisjeća se ovogodišnji laureat Grada, ističući kao organizacijski vrhunac udruge Dane hrvatskih planinara 2004. godine, tada prvi put održane na jednom od otoka, kada je 2.000 planinara pohodilo Osoršćicu i potom, uz limenu glazbu, prodefiliralo duž lošinjske luke do smještaja u kampu »Čikat«, pa su planinari mogli upoznati praktički cijeli grad, ali i građani su mogli vidjeti veliku povorku zaljubljenika u prirodu. Od većih okupljanja koja nisu ispala prema planovima, prisjeća se otvaranja novog puta na Punti Križa, kada je zbog jake kiše propala završna fešta. Turističke grupe vodio je ponekad i dan za danom, a na naše pitanje da to pretvori u brojeve, odgovorio nam je da je godišnje znao odlaziti na Osoršćicu i po pedeset puta.

– Bili smo poznati među planinarskim društvima, najviše u Sloveniji, pa Austriji i Bavarskoj. Posebno je važna suradnja s Planinskim društvom Jakoba Aljaža iz Maribora i voditeljem Francom Duhom, koji 30-ak godina dovodi velike grupe na Lošinj, pa je proglašen i počasnim građaninom Lošinja. Kod većih grupa znalo je biti svašta – i onih kojima je tempo bio prespor i onih kojima je bio prebrz, pa krivih koraka, lomova nogu. Imao sam sreće i svih tih godina nisam doživio nijednu ozljedu, kaže ovaj strastveni planinar.

HGSS-ovac

Osim ovih aktivnosti, Gaberšek se uključio i u rad HGSS-a, sudjelujući u brojnim akcijama spašavanja ozlijeđenih, pri čemu po složenosti izdvaja one na strmom putu od Lubenica prema žalu. Kaže, od bioraznolikosti Osoršćice nije puno toga koristio, tek gljive, i to vrganje i lisičarke koje dobro poznaje, dok za ostale vrste nije siguran, pa ih ne dira.

Lošinjski planinar u svom »dosjeu« ima uspone na sve važnije vrhove diljem bivše Jugoslavije, trideset puta bio je na Triglavu, jednom i s kćerima dok su još bile male. Bio je na Mont Blancu (4.807 m; ujedno i najviše mjesto na kojemu je bio) i na Zugspitzu. Na kćer Šteficu, koja živi u Puli, prenio je planinarsku zanesenost. A kako bi to izgledalo kod kuće?

– Niti me tko tjerao, niti mi tko branio. Ili ovako – došao bih doma i pitao ženu mogu li na Triglav, a ona bi samo odgovorila: »Zašto pitaš, kad si već odlučio?«, prisjeća se Gaberšek uz osmijeh.

Putovi Osoršćice su utrti, a Gaberšeka raduje što raste broj ljudi koji se odlučuju hodati prirodom i planinariti.

– Ne mora se na Triglav, ne mora se ni na Osoršćicu, može se i na Monte Bašton (Vela straža, op.a.). Mene sada bole noge, pa idem samo po stepenicama, a kažu da svaka stepenica donosi dvije minute života više, zaključuje ovogodišnji dobitnik Gradske nagrade na životno djelo.