Izložba svih izložbi

Izložba Picasso i Miró: Kako sam u “Šporeru” vidio svog boga

Davor Mandić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Najave izložbe i fotografije s dostave navodno vrijednih umjetnina u Opatiju nisu ulijevale puno optimizma, no pogled na njih i cijelo iskustvo... samo je dodatno zapetljalo kompleks emocija



Od Hrvata uvijek možeš očekivati lijevu ruku u desnom džepu. E sad, ili je tako ili sam samo zločest pa »mojima« nikada, ili najčešće, ne nalazim dobre strane, kao što to vjerojatno radi i svaki drugi namćorasti pripadnik svakog drugog namćorastog naroda.


Ali slučaj koji me ponukao da ovo napišem aktualan je i proživljen, a budući da u fokusu ima jednu priču koja se predstavlja kao vrhunaravni kulturni događaj, vjerujem da ima smisla da bude i zabilježen na ovim stranicama.


Riječ je o izložbi »Picasso i Miró: Prijateljstvo sloboda«, postavljenoj u Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer« u Opatiji, koja bi tamo trebala provesti cijelo ljeto i okončati 10. listopada ove godine.




Picasso i Miró u Opatiji: U Šporer stižu radovi koji se do sada nisu mogli vidjeti na ovim prostorima



Izložba je naveliko i naširoko najavljena kao senzacionalni kulturni događaj svjetskog ranga koji će zaljubljenicima u umjetnost približiti ostvarenja koja se dosada na ovim prostorima nisu mogla pogledati.


Kad je otvorena, izložba 100-tinjak originalnih litografija, bakroreza, drvoreza, gravura iz privatnih kolekcija, njeni su organizatori – Iva Piglić Lazić i Festival Opatija – nastavili nizati superlative, a stigao je i onaj spilbergovski: »Izložba svih izložbi«.


Na otvorenju početkom lipnja sjatilo se sve bivše i buduće političko što participira ili je participiralo ili će participirati u vlasti ovih prostora i nije nam bilo druge nego otići i pogledati to čudo kad se zrak malo pročistio.


Reliant Robin


Nisam puno očekivao od eksponata, moram priznati, i to iz najmanje dvaju razloga. Prvi se tiče mogućnosti da netko tko nema puno iskustva u organiziranju takvih izložbi uopće dođe do vrijednih umjetnina, a za drugi su se pobrinule fotografije iskrcavanja umjetnina u Opatiji.


VIDEO Picasso i Miró: Uz velike mjere osiguranja u Opatiju stigle slike za izložbu umjetničkih divova



Na njima je neko dostavno vozilo, kojemu je samo žuta boja nedostajala da podsjeti na Reliant Robin Trottera iz »Mućki«, a ispred njega nevoljni zaštitar koji pod miškom nosi smotuljke zapakirane u pucketavi celofan, nesretan što ih je sve ispucao po putu, a proklete nikorete nisu dovoljne. Sad će još morati žicati cigaretu.


Nije, naime, ta slika ulijevala povjerenje u vrijednost radova. Tim više ako uzmemo u obzir i pandemijske okolnosti.


Pa jedan Ervin Dubrović, iza kojeg stoje godine iskustva, a u ovom nedavnom konkretnom slučaju i EPK-label i velika želja da se zapuše usta onima koji su koncept oko Klimta nazivali zastarjelim (a bilo ih je i u vrhu EPK-a), nije uspio prebaciti originalnog Klimta preko granice pa se publika morala zadovoljiti virtualnim Klimtom. Kako sad to Picasso i Miró stižu u Opatiju?


Ali onda iznenađenje: eksponati opatijske izložbe ne da nisu problem, nego mi se čine doista i vrijednima i dobrima. S tog aspekta, posjet izložbi nije ni najmanje problematičan i sve ono što sam mislio prije, i što sam zaključio prema dostupnim podacima, palo je u vodu kad sam umjetnine vidio.


PICASSO I MIRÓ U OPATIJI Izložbu “svih izložbi” premijerno razgledali novinari



Nisam stručnjak za tržište umjetnina i ne bih spekulirao o njihovoj vrijednosti, ali tamo ima ozbiljnih originala. Nisu to posteri s tinejdžerskih zidova, to su radovi koji živom čovjeku mogu ukazati na taj nevjerojatan Picassov potez, precizan i točan tako da povjeruješ da prkosi fizikalnim zakonima, onima koji ubacuju proizvoljnost u sve što radimo.


To su radovi koji pokazuju tu dječju maštovitost i neposrednost Miróa, to nevjerojatno oko za boje, koje ti se upisuju u dušu kao nešto toliko ispravno složeno, kao da je poteklo od nekoga tko ima drugačije, više uvide.


Crveni i bijeli kutak


Dakle radovi, suprotno očekivanjima, nisu nikakav problem. Ali gotovo sve ostalo jest. Otkud početi? Krenimo od prostora. Tko je bio u »Šporeru«, mogao je komotno pomisliti da je tamo nemoguće smjestiti 100-tinjak originalnih umjetnina, pa i da su iznimno malih formata.



I potpuno je u pravu. Nikakve preinake, nikakvi paneli koji odjeljuju prostor, nikakvi pjesnički najavljeni crveni i bijeli kutci ne mogu stvoriti ni iluziju da bi to bio prostor prihvatljiv za ove radove. Negdje sam pročitao da nisu svi radovi ni izloženi.


Ako je to točno, organizatori su, dakle, uspjeli dobiti još i više od tih izloženih stotinjak umjetnina, no nasreću nisu potpuno izgubili busolu pa instalirali sve što su nabavili. U tom bi slučaju neki visjeli i sa stropa. No i ovako, taj prostor, ta galerija, nikako nije adekvatna za izložbu ove magnitude, i brojem i vrstom i kakvoćom umjetnina u njoj izloženom.


Ovdje možemo samo spekulirati zašto se inzistiralo baš na »Šporeru«, kad u bliskom okruženju imamo puno adekvatnijih mjesta za takvu izložbu, no da vam pravo kažem, uopće to ne želim ni pitati organizatore, jer se bojim da su odgovori provincijalni i da nemaju sluha za umjetnine same, već samo za lokalpatriotske atavizme.



I to »zašto«, kakav god odgovor bio, ne može opravdati činjenicu da je prostor apsolutno pogrešno odabran.


Ali je zato »moneymaker«. Naime sve je posloženo tako da kroz prostor u biti moraš protrčati, jer te ljudi koji dolaze i dolaze jednostavno guraju.


Onako kako umjetnine ne »dišu« na zidovima i panelima, ne dišu ni ljudi, koji ti pušu za vrat i žele ono što već žele od umjetnine, uglavnom selfie i grimasu za koju ne znaš je li osmijeh ili bolan želudac. Nigdje klupice, stolca, nečega na što bi se moglo sjesti i promotriti djelo, iskontemplirati boju i potez, promisliti malo o sebi i svijetu.


Kupi ulaznicu, protrči i marš na sladoled.


Žicari


Ulaznica? E, ulaznica. Sto kuna. Čitam sad na stranicama (očito je nekome došlo iz prizemlja u glavu, ili je pak navrlo pod pritiskom ljudi koji su se žalili): popusti od 50 posto vrijede za djecu od 12 do 18 godina, dok su za mlađe od 12 ulaznice besplatne uz pratnju odrasle osobe.



I to je u redu i pristojno, ali tako nije bilo kada sam ja išao gledati izložbu. Bio sam u društvu još jedne odrasle osobe i dvoje djece, 8 i 10 godina. I platili smo 300 kuna. Besplatno je bilo samo za najmlađe dijete. Dobro, to su promijenili.


Tada je, posve suludo, vrijedio i popust od 50 posto za Opatijce. Koji je to ključ osim sitno provincijalnog ne razumijem, kao ni koji to ključ otključava ideju da novinar nema ni popust, a kamoli, nedajbože, besplatnu ulaznicu, što je gotovo univerzalno pravilo svuda u svijetu.


Ali ne i u opatijskom »Šporeru« za rečenu izložbu, gdje se novinar mora posebno najavljivati, kako mu je rečeno, pa tamo onda neki trust mozgova valjda odlučuje treba li mu/joj dati popust.


Naravno da ovo može nekome zvučati kao kmečanje onoga koji nije dobio popust, kao žalopojku još jednoga Hrvata koji bi da je negdje besplatno ušao/pojeo/popio.



Još kad se zna da je taj Hrvat novinar; pa za njih je barem jasno da su izjelice, pijandure i žicari koji bi stalno nešto besplatno. Možda i jesmo, ne bježim od toga, ali 300 kuna za ono iskustvo, kada se sagleda u kompletu, apsolutno je previše.


No bih li to ponovio kada bih znao sve ovo? Bih, apsolutno. Jer nema tog pohlepnog organizatora, nema tog loše osmišljenog i organiziranog izložbenog prostora, loše politike po pitanju ulaznica i novinara, nema tog hrvatskog trapavluka koji mi može oduzeti ono što sam ipak na koncu vidio i osjetio: dvojac s Olimpa, Picassa i Miróa, ovjekovječen u potvrdi ideje da je umjetnički original nenadomjestiv.


I da pogled na njega nosi kvalitetu koju ništa drugo na ovom svijetu nema.


A vi, ako se odlučite otići na izložbu, slobodno zaboravite sve što sam ovdje napisao i skupite svoje dojmove, no poslušajte me kad vam kažem: ponesite si sklopivi stolac i pokažite time figu organizatoru. Imate na to pravo za 100 kuna. Poslije ćete mi zahvaliti.