Prošla je godina dana od posljednjeg susreta, no vrijeme za našu slavljenicu kao da je stalo. Najstarija mještanka s područja grada Opatije, Leprinčanka Marija Rumac Moretti ponovo je pozvala novinarsku ekipu na svoj rođendan, po mnogim kriterijima itekako poseban – proslavila je jučer, 13. svibnja, 105 godina.

Uz članove obitelji, predstavnike Mjesnog odbora Veprinac-Učka na čelu s predsjednicom Zoricom Sergo i predstavnike iz Grada Opatije predvođene zamjenicom opatijskog gradonačelnika Kristinom Đukić, u Villi Mariji u predjelu Balači fešta je baš kao i lani bila puna optimizma i dobrih želja. Vitalna slavljenica, sa svojih 105 godina iskustva i puno dobrih savjeta za dug i sretan život, nimalo nije ostarjela od prošle godine, kad je upravo svoj vedar karakter, odnosno volju za životom i kad je najteže – isticala kao dobru podlogu za doživjeti puno svjećica na rođendanskoj torti.

Foto Aleksandra Kućel Ilić

Kao kraljica

– Osjećam se danas kao da sam kraljica, a zapravo imam 105. rođendan. Kakva torta, kakva fešta! Stigle su čak i televizijske kamere, kakva čast! Želim doživjeti 120 godina. Najbolje znam da se u životu ne događaju samo lijepe stvari, ima ih i dosta ružnih, ali ljubav prema životu nikada ne dolazi u pitanje – objasnila je najstarija Leprinčanka koja se dva puta udavala. Prvog je supruga na samome početku braka izgubila jer je nestao u ratnome vihoru, dok je drugog izabranika srca, Talijana iz Monfalconea, upoznala kad je došao raditi u riječko brodogradilište »3. maj«. Iz tog je sretnog braka dobila dvojicu sinova, a živjeli su neko vrijeme u Veprincu, te zatim više od pola stoljeća u Milanu. Mlade dane i školsko doba provela je na Kvarneru, u svom Veprincu koji joj je nedostajao dok je desetljećima sa suprugom živjela u Milanu. Srce ju je vuklo u Hrvatsku, svojim korijenima, »tu gdje čuje se ča« i čim je to bilo moguće, vratila se doma budući da je živjeti u Veprincu po njezinom mišljenju »najlepše na svete«. Osim što je nadživjela oba supruga, gospođa Marija je preživjela i nacistički radni logor u Klagenfurtu, gdje je provela napornih godinu dana. Kad je konačno završio Drugi svjetski rat, bila je slobodna i mogla odmah otići iz Klagenfurta, što je i učinila i to pješice, hodajući dvjestotinjak kilometara uz povremeno odmaranje i više gladna negoli sita, sve do svog Veprinca. Putovanje »hodeć« je trajalo osam dana i kako je priznala na svoj 105. rođendan »bilo je sakako«, ali cilj je uz sve poteškoće ostvaren i vratila se u toplinu svog doma još jača i pozitivnija…

Foto Aleksandra Kućel Ilić

Odlična šilica

Tijekom svojih najboljih dana bila je jako spretna u baratanju iglom i koncem, bila je odlična šilica i vrijedna osoba kojoj ništa nije teško, a u slobodno je vrijeme voljela »tancat i na karti se igrat«. Jer život brzo prođe, čak i kad se za punih pet godina prijeđe onu zlatnu stotku, no ono što se pamti su dragi ljudi uz koje se korača kroz život i sitna zadovoljstva koja one manje lijepe trenutke čine podnošljivima…

Foto Aleksandra Kućel Ilić

Dragoj, veseloj i simpatičnoj Mariji Rumac Moretti jučer se u njezinoj kući u Veprincu zapjevalo »sretan rođendan«, razrezala se velika torta, a sa stola su mamili i kolači. Slavljenica je nazdravila najprije uz kruškovac, a potom i uz pjenušac, jer je prigoda jednostavno bila takva. Otkrila je još i da se dobro osjeća, da joj liječnik gotovo i ne treba, te da još uvijek sasvim dobro vidi i bez naočala.

– Mama je u jako dobrom zdravstvenom stanju i osim poteškoća s pokretljivosti, drugih problema nema. Ne čudi što je rekla da se osjeća kao kraljica, jer ona i jest naša kraljica – zaključio je na majčin 105. rođendan njezin sin Mario. Uz čestitke i dobre želje slavljenica je na dar dobila puno cvijeća, a svi koji su uveličali jučerašnju feštu dobili su poziv »vidimo se iduće godine u isto vrijeme na istome mjestu«…

Foto Aleksandra Kućel Ilić

Vrijedna osoba

Tijekom svojih najboljih dana bila je jako spretna u baratanju iglom i koncem, bila je odlična šilica i vrijedna osoba kojoj ništa nije teško, a u slobodno je vrijeme voljela “tancat i na karti se igrat”. Jer život brzo prođe, čak i kad se za punih pet godina prijeđe onu zlatnu stotku, no ono što se pamti su dragi ljudi uz koje se korača kroz život i sitna zadovoljstva koja one manje lijepe trenutke čine podnošljivima…

Preživjela nacistički logor

Gospođa Marija je preživjela i nacistički radni logor u Klagenfurtu, gdje je provela napornih godinu dana. Kad je konačno završio Drugi svjetski rat bila je slobodna i mogla odmah otići iz Klagenfurta, što je i učinila i to pješice, hodajući dvjestotinjak kilometara uz povremeno odmaranje.