Rodio sam se u Novom Vinodolskom 26. ožujka 1859. godine. Po pričanju djeda moga bila je lijepa, blaga, proljetna noć. Na nebu su blistale sjajne zvijezde, iz »Dolčića« se odzivali prvi proljetni slavuji«, započinje svoje autobiografske crtice »Od zore pa do mraka« jedna od najtajanstvenijih pojava u našoj književnosti – Vladimir Fran Mažuranić. Još za života o njemu su kružile svakojake legende, a gotovo tri desetljeća nitko nije znao gdje se nalazi taj »humanistički antikonformist«, kako ga je svojedobno nazvao veliki profesor, Novljanin Dragomir Babić, koji je i doktorirao radom o Franu Mažuraniću, ali i napisao istoimenu čuvenu knjigu o njegovu životu i radu.

Podaci o Franovim roditeljima u manjoj su mjeri pouzdani i provjereni, uglavnom zasnovani na legendi, kao i na Mažuranićevim retrospektivnim zapažanjima. Njegov otac, Matija Mažuranić – brat bana Ivana Mažuranića i jezikoslovca Antuna Mažuranića, bio je vrsni građevinski poduzetnik koji je, bez nekih naročitih književnih pretenzija, napisao knjigu »Pogled u Bosnu«, kojom je ušao u ponajbolje preporodne pisce. Za oca će, Fran, pisati ovako: »Tko bi htio mene poznavati, taj bi upravo morao pročitati tu knjižicu (Milutin Mažuranić: »Matija Mažuranić«; op. a.), jer ja nisam nego nastavak oca svoga«, dok će o majci kazati: »Mati mi je bila i suviše dobra«.

Vladimir Fran Mažuranić

Djetinjstvo u Novom

Nama najpoznatiji dio Franova života zasigurno je njegovih prvih deset godina u Novom Vinodolskom. Djetinjstvo mu je bilo idilično, bezbrižno i sretno, a lijep, pametan i dobar dječak bio je obasipan roditeljskom, osobito majčinskom, pažnjom te svim onim blagodatima imućnih i uglednih obitelji. Bio je duboko svjestan pozicije gospodskog sina, a djeda je jednom upitao: »Dede, kako je to kad je čovik kaše gladan?«.

Shvaćao je još u ranom djetinjstvu kako mu obiteljski pedigre donosi brojne privilegije. Kao i svako dijete – bio je Fran nestašan. »Povrh našeg sela (Novi se dijeli na ‘grad’ i na četiri ‘sela’, premda ta sela nisu od njega odijeljena) stanovao je neki starac, Matica Barolda, neobično velika nosa. Taj nos je zimi i ljeti poput ruže cvao, jer je Matica rado pio.

Vino je držao u ‘gradu’, pa bi idući tamo i natrag kraj nas prolazio. Kad bi se dobro nasisao, pa kad bi se teturajući kući vraćao, trčali smo za njim vičući: ‘Matica Barolda’, ‘Matica Barolda’! […] Stari Matica bio je velika dobričina, te bi se samo smijuckao. Ali nekog dana ipak mu dozlogrdi, pa se naglo okrene, te onoga, koji mu je najbliže bio, ščepa za ušesa. A te uši bile su slučajno moje. Neka žena dovikne Matici: ‘Glavarov sin!’. On me odmah pusti, pogladi me i reče: ‘Ne boj se ti, moj mali, ne ću ja tebe, ti si poštenoga oca sin’! Tako su mi sve nevaljanštine prolazile!«

Brodolomac života

Roditelji ga, nakon pučke škole na hrvatskom jeziku, šalju u Zagreb gdje završava prva četiri razreda realke (1870. – 1874.). Godine 1876. odlazi iz Zagreba u Prag na srednju tehničku školu da bi, po očevoj želji, poput njega, postao građevni poduzetnik. Zbog zanimanja za politiku, Fran dolazi u sukob s ocem, pa s druge godine tehnike, u devetnaestoj godini, prelazi u konjaničku kadetsku školu u Hranice, u Moravskoj, i ostaje u njoj do sredine kolovoza 1881. godine. Godine 1890. bit će, iz pukovnije, otpušten zbog povrede časničkog dostojanstva, a kao oficir služio je u garnizonima Celovec, Vukovar, Ruma, Osijek, Mitrovica, Tolna, Inđija, Vinkovci i drugdje.

»Ovo razdoblje Franova života, koje je on tako sažeto definirao, ali i presudio u svojoj kratkoj autobiografiji ‘Dvadeset godina izgubih u austrijskoj vojsci’ poprilično je kontroverzno, jer se u njemu izazovnim intenzitetom izmiješalo stvarno s nestvarnim, činjenice s mistifikacijama, što je objektivno nerijetko značilo zamagljivanje poznatog i izgrađivanje hipotetskog, nikad dokazanog. Tomu su manje-više pridonijeli svi pomalo: njegovi istraživači, zvani i nezvani svjedoci, rođaci, znanstvenici, a i sam Fran je nekad potvrdio svoju mažuranićevsku sklonost da i sebe sama uključi u tkivo niza legendi«, piše Babić u svojoj knjizi »Humanistički antikonformist«.

Kao i svaki intenzivan život, tako je i Franov boravak u austrijskoj vojsci bio sačinjen od hedonističkih i neugodnih, upravo tjeskobnih krajnosti. U konstelacijama tadašnjeg vremena oficirski je poziv omogućavao Mažuraniću da se u najzanosnijim mladenačkim ushitima preda najrazličitijim uživanjima u razvratu, raznim vezama sa ženama, kartanju, kocki, konjičkim utrkama i tako dalje. »Takav intenzivni život ubrzo je morao iscrpiti i najveće materijalne mogućnosti.

Fran je spiskao svoj znatan imetak koji je naslijedio, pa čak i onaj dio koji mu je pripao poslije smrti umobolnog brata Josipa Marijana«, kazuje Babić. Često je posuđivao novac od svoga stričevića Vladimira, ali isto tako konstantno je tonuo u materijalne neprilike. Bio je brodolomac života, izgubljen u nemogućnosti postavljanja krajnje granice u svojim očajničkim avanturama. Nakon otpusta iz vojske, Fran je načeo svoje desetogodišnje lutanje. Prepušten sam sebi, bez oslonca, preostala mu je najelementarnija borba za opstanak, odnosno težak kruhoborački život.

»Mnogo toga iz tog razdoblja njegovog života ostat će nam zauvijek nepoznanica. On odlučuje napustiti Hrvatsku […]. To je bio bijeg pred drugima, ali najvjerojatnije i bijeg pred samim sobom. Individualistička dimenzija Franove prirode bit će u nastavku njegovog života uvjerljivo potvrđena«, napominje Babić i dodaje kako, o tom njegovom lutalačkom razdoblju, nemamo de facto mnogo podataka, osim njegova naknadnog osvrta i to u obliku književne verzije u knjizi »Od zore do mraka«.

Posmrtni ostaci u voljenom Novom Vinodolskom, Foto: Ante Peričić

Od zore do mraka

Lutanja su započela u Parizu, a geografske prostore Franova lutalaštva možemo registrirati zahvaljujući njegovoj kasnijoj književnoj rekonstrukciji u spomenutoj knjizi objavljenoj u Matici hrvatskoj 1927. godine.

Tamo je, zgusnuto, kazao: »Mnogo sam putovao. Bio sam po svim stranama svijeta, osim Australije.« Arabija, arapsko područje, Anatolija, Afrika, Indija, Amsterdam, Srednja Afrika, čitava Europa, područje Himalaje, Kilimandžaro, Mombasa, San Francisco-Borneo, Južna Amerika, New York, Rusija, Kamerun, Kongo, Kavkaz samo su neka od geografskih odredišta njegovih famoznih lutanja. U ponižavajućim trenucima ljudskog otuđenja i teškim duševnim momentima u Franu bi, poput vulkana, zabljesnula neka spontana, snažna ljubav prema svom rodnom mjestu, prema Novom Vinodolskom, Novljanima i obitelji, kao i podmukli strah da ih nikada više neće vidjeti – a taj se strah, nažalost, i ostvario.

Posljednjih godina teškog života, jedinu je utjehu u mučnom stanju vlastite otuđenosti Fran pronalazio u oživljavanju uspomena vezanih za Novi i Hrvatsku. Velik dio njih iskreno je, s istančanim osjećajem za jezik, sabrao u fabularno razgranatijim crticama »Od zore do mraka«. Pod kraj života rođaku Milutinu Mažuraniću otvoreno piše: »Imadeš li za mene štogod mjesta? Jesi li voljan da me primiš, za to vrijeme, pod krov svoj?«.

I dok ga je u kući dr. Milutina Mažuranića u Novom Vinodolskom čekala pripremljena soba, u koju se imao useliti, život mu je 20./21. kolovoza 1928. presjekla smrt. Nađen je mrtav u svom stanu u Berlinu u Diffenbachstrasse 767, a najvjerojatnije je umro od srčane kapi; 27. kolovoza 1928. poslije podne u Neukolnu je pokopan.

Na pokopu je bilo oko osamdeset ljudi, stanovit broj uglednika, najviše običnih radnika, a nad rakom se oprostilo šest govornika. Ni nakon smrti tijelo mu nije našlo spokoja. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, točnije 1973. novinske su stupce u Hrvatskoj punili naslovi poput »Pjesnik bez groba« ili »Suputnik u putnoj torbi«.

Pjesnik Slavko Mihalić prenio je posmrtne ostatke Frana Mažuranića iz Zapadnog Berlina u Zagreb. Tada je došlo do drugog problema – manjka financijskih sredstava kako bi Fran, po vlastitoj želji, posljednje počivalište našao u svome rodnom Novom Vinodolskom. Pojavila se tada glasina da bi Fran svoj trajni spomen mogao naći u arkadama na Mirogoju, ako se u Novom ne nađe mogućnost za podizanje grobnice.

»Ako smo već uspjeli da dođe u domovinu, mora doći u Novi«, piše legendaran Zvonimir Milčec u Večernjaku te 1973. godine. I to se obistinilo. Njegovi su Novljani, u suradnji s Društvom književnika Hrvatske i Čakavskim saborom, 9. prosinca 1973., odnosno 45 godina nakon njegove smrti, prenijeli i svečano pokopali posmrtne ostatke Frana Vladimira Mažuranića u njegovu voljenom Novom Vinodolskom. Sada počivaju na novljanskom cimiteru, u blizini mora i u hladu crnogoričnog drva.