Suština leži u sposobnosti da svojom glazbom potakneš publiku da zaboravi na životne probleme, da se ušulja u tvoj um, srce, dušu. U tome leži istinska suština sviranja jazza ili bilo koje druge vrste glazbe.
Hrvatska publika je američkog jazz trubača i skladatelja Thea Crokera upoznala u lipnju ove godine kad je u dvorani »Lisinski« sa svojim sastavom nastupio uz slavnu pjevačicu Dee Dee Bridgewater. Ona je producentica njegovog novog albuma »AfroPhysicist« koji je objavila za vlastitu diskografsku kuću Dee Dee Bridgewater, a distribuira ga OKeh/Sony Music/Menart.
Osim toga, Dee Dee Bridgewater je gošća u tri izvedbe uvrštene na album. Kao gosti, svaki u jednoj izvedbi, pojavljuju se i vibrafonist Stefon Harris te trubač i pjevač Roy Hargrove. Osim jedne skladbe koju je izveo solo, vlastita djela i standarde različitih žanrova izvodi u raznim formacijama – od kvarteta do dvanaestočlanog ansambla. Za sve skladbe Croker je napisao aranžmane koji odaju sklonost prema pisanju za jazz orkestar, ali suvremenijeg usmjerenja s utjecajima raznih žanrova.
Osoban zvuk
Zašto je suradnja s Dee Dee Bridgewater važna za snimanje vašeg novog albuma? – Dee Dee poznajem pet godina. Upoznali smo se u Šangaju i odmah se zbližili. Uskoro se to pretvorilo u glazbeno prijateljstvo i počeo sam svirati u njezinom sastavu. Nakon što je slušala glazbu koju sam svirao i snimao u Kini, predložila je da svoj novi album objavim za njezinu diskografsku kuću. Tako smo se okupili i snimili album »AfroPhysicist«. Na njemu smo radili dvije, tri godine. Ona je tada potpisala ugovor s diskografskom kuću OKeh Records/Sony koja je preuzela to izdanje.
Zanimljiv je naslov albuma. Koje je njegovo značenje? – »Afro« predstavlja afroameričku tradiciju koja je dominantna u jazz glazbi, ali i mnogim formama pop-glazbe, kao i rapu, hip-hopu, R&B-u, bluesu, soulu. Odrastao sam uz sve te glazbene idiome. Oni su dio nasljeđa i kuture na kojoj sam stasao. »Physicist« je netko tko radi u laboratoriju i eksperimentira spajajući razne elemente, otkriva nove zakonitosti, smišlja formule i sudjeluje u stvaranju novih elemenata. Koristim sve elemente afroameričke glazbe i spajam ih u cjelinu kako bih stvorio osoban zvuk.
Zašto volite surađivati s Dee Dee Bridgewater? – Ona je već jako dugo na sceni. Nastupala je s Dizzyjem Gillespiem, Thadom Jonesom i Melom Lewisom. Također je surađivala s glazbenicima kao što je Roy Ayers, u soul i R&B stilu. Upoznata je s cijelom paletom vokalnog jazza. Način na koji izvodi glazbu zasniva se na načinu na koji živi svoj život. To je jedna od važnih stvari koju nas je naučila. Naučila nas je da ne smijemo razdvajati našu glazbu od života i da sve što smo iskusili u životu spojimo u jednu cjelinu.
Kakav je osjećaj komunicirati na pozornici s njom, upuštati se u nepredviđene situacije? – Bio sam jako živčan kad sam se prvi put našao na pozornici s njom. Ona se može kretati u bilo kojem području u bilo koje vrijeme, u glazbenom i duhovnom smislu. Zbog toga sam na početku bio uznemiren, ali nakon nekog vremena sam se oslobodio, osjetio se slobodnim, nesputanim i opuštenim. Nisam više razmišljao o glazbi i onome što sam naučio, nego o publici…
Važnost zajedništva
Mnogo je toga o čemu glazbenik razmišlja tijekom nastupa, no toga se treba osloboditi, treba stvoriti situaciju u kojoj nije potrebno razmišljati, prepustiti se postupcima koji su vođeni tvojim životom i iskustvom te jednostavno slijediti Dee Dee Bridgewater. S druge strane, i mi smo nadahnjivali nju da krene u nekom drugom smjeru. Tada se ona prepuštala novom nadahnuću, a poslije smo mi ponovno slijedili nju. To je nevjerojatan osjećaj.
Kako te uzbudljive izvedbe djeluju na vas tijekom koncerta? – Svaki bi koncert trebao donijeti uzbuđenje, napetost, puno slika i boja. Uzbudljivo je izražavati se na način koji ljudima donosi nešto za vječnost, ali im također pomaže u rješavanju svakodnevnih problema. Takva vrsta uzbuđenja je dar, nešto poput religioznog iskustva kakvo možemo osjetiti u crkvama. Takav osjećaj imamo na nastupima, kad to činimo za slušatelje. Osjećamo se kao da smo oslobodili kanal za stvaranje unutarnje ljepote.
Koliko je važno primanje informacija i energije od publike? – Publika nas na neki način otvara. Bez publike ništa neće izaći na vidjelo. Nešto hoće, ali neće iz nas izaći ono najbolje. Publika ne služi samo za primanje, ona nas nadahnjuje. Osjetimo li da se publika dobro osjeća slušajući naše izvedbe bit ćemo slobodniji, još ćemo se više otvoriti i dat ćemo više.
Što vas je potaknulo na takav način promišljanja glazbe?
– Posvetivši se u mladosti usavršavanju tehnike, nastojanju da sviram čim brže, da usvojim sve te spektakularne elemente, u jednom sam trenutku izgorio. Tada sam shvatio da svirajući na taj način ništa ne osjećam, a ako ja ne osjećam ništa dok sviram, ništa neće osjetiti ni drugi. Koja je onda svrha sviranja!? Tada sam osvijestio potrebu za važnošću zajedništva s ostalim članovima sastava. Postao sam osjetljiviji na suradnju s drugima umjesto da uvijek vodim glavnu riječ. Počeo sam dopuštati da glazba nastaje organski, kao rezultat kolektivnih nastojanja. Svatko u sastavu je važan kao solist, ali za estetiku je važan cijeli sastav. Ne možeš biti sam. Umjesto da budeš povrh svega, trebaš biti dio svega.
ašto ste odlučili živjeti i svoju karijeru jazz glazbenika graditi u Kini? – Živim u Kini i sviram jazz, ali i druge vrste glazbe, zato što tamo imam mogućnost za nastupe svake večeri. Postoje klubovi u kojima sviram šest ili sedam puta tjedno, tri nastupa tijekom večeri i tako mjesecima. To je slično danima kad su Miles Davis i Thelonious Monk svirali u njujorškoj 52. i 53. ulici, kad su klubovi angažirali sastav da svira tri ili četiri mjeseca, nekoliko nastupa tijekom večeri. Takvu mogućnost više nemamo u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad sam čuo da je u Kini takva situacija morao sam otići tamo.
Postao sam svjestan sviranja svakog člana sastava, ponizan, sposoban isprazniti um i dozvoliti da istinska ljepota izroni na svjetlo dana, umjesto da svojom glazbom nastojim zadiviti i svakoga dana ponavljam to isto. Shvatio sam da glazba treba nastajati organski. Kroz to sam postao tankoćutniji u sviranju trube.
Za takvu vrstu sviranja važno je pažljivo osluškivati… – Važno je osluškivati i ostati ponizan, biti svjestan da se ne vrti sve oko tebe. Čak i kad na tebe dođe red da sviraš solo, više ćeš postići oslanjajući se na sastav, djelujući kao dio nečega, kao jedna karika stroja. Bez obzira što publika u tom trenutku vidi, ti si još uvijek samo dio cjelokupne slike.
Suština glazbe
Koji su vas glazbenici nadahnjivali za takav način razmišljanja? – Duke Ellington je dobar primjer. Vodio je orkestar s kojim je napravio toliko toga. Ponekad bi usred izvedbe odsvirao nešto posve jednostavno, ali to je bilo ubojito. Na mudar je način vodio orkestar. Umjesto da je svirao nešto čime bi htio zadiviti publiku, puštao je da glazba jednostavno teče. Ponekad bi odsvirao nešto doista teško i silovito, a ponekad nešto posve jednostavno. Time je glazba dobivala na značenju. Koristio je cijelu paletu mogućnosti umjesto da uvijek svira na isti način.
Nije li tih nekoliko nota koje bi odsvirao ustvari suština? – Po tim bi notama odmah mogli prepoznati da je to upravo on. Njegovo je sviranje uvijek odražavalo suštinu glazbe. Na mudar je način pisao glazbu za orkestar i svirao glasovir. Nije to jednostavno svirati, ali doima se jednostavnim. Zato je pop-glazba tako popularna. Jednostavna je i zvuči jednostavno. No, kad on svira nije jednostavno, iako se tako doima. Svirajući te kratke, jednostavne figure, Duke je proniknuo u suštinu.
U čemu je suština? – To je jednostavno osjećaj. Suština leži u sposobnosti da svojom glazbom potakneš publiku da zaboravi na životne probleme, da se ušulja u tvoj um, srce, dušu. U tome leži istinska suština sviranja jazza ili bilo koje druge vrste glazbe. To je osjećaj koji se stvara kad sa svima podijeliš ono što se stvori u trenutku. Naime, jazz glazba predstavlja slobodu izražavanja, individualnost, zamisao o okupljanju glazbenika koji stvaraju glazbu ili izraz u tom trenutku.
Što je važno za vas kao skladatelja? – Jednostavnost. Pod tim ne mislim na nešto što je lagano odsvirati, nego na ono što zvuči čisto. Čista voda! Moj mentor Donald Byrd često mi je objašnjavao kako da skladam nešto vrlo složeno i poslije tu skladbu ogolim, lišim suvišnog i ostavim samo ono što je za nju suštinsko. To ima smisla, ostavlja se više praznog prostora koji se može popunjavati na licu mjesta. Važno je ne prekomponirati. Mnogi skladatelji orkestralne, simfonijske, klasične glazbe pretjeruju prigodom pisanja djela i zato teško dopiru do slušatelja, izgube se u zamislima, izgube sebe, izgube publiku. Prigodom skladanja važno je ostati ponizan
