Rovinjski Etnofilm festival ove je godine proslavio petogodišnji jubilej. U organizaciji Etnografskog muzeja Istre ovaj mali specijalizirani festival ponudio je široj publici niz zanimljivijh filmskih ostvarenja, bilo da su ih radili profesionalni etnolozi i antropolozi bilo amateri.

No osim toga, festival je i platforma za umrežavanje i edukaciju jednako antropologa i etnologa, kao i studenata. Dovoljno tema za razgovor s voditeljicom festivala Tamarom Nikolić Đerić. 

  Peti Etno film festival. Kako vidite ovo izdanje u odnosu na originalnu idejul koncept koji se javio na samom početku.

Marginalizirani žanr

Običaje, pjesme, ples… možda je i najidealnije bilježiti upravo filmom. Imali smo i okrugle stolove na tu temu, a svake godine organiziramo i radionicu vizualne antropologije na koju nam dolaze studenti iz najrazličitijih krajeva svijeta. 

  Jeste li možda u koncipiranju festivala konzultirali slične manifestsacije u svijetu? Koliko je ta scena uopće jaka?

   – U Hrvatskoj je to malo marginalizirano kao žanr, ali u Europi i svijetu to su jako popularni festivali. Nama je prije tri godine gostovala Ariella Ben-Dov, direktorica Margaret Mead Film Festivala u New Yorku, koji organizira American Museum of Natural History, dakle opet muzej kao institucija koji organizira festival sličan našem. Naravno, na totalno drugačiji način i u drugačijim produkcijskim uvjetima, ali ona nam je dala neke smjernice i savjete koje smo prihvatili. 

   Svake godine surađujemo s nekim festivalom, ali početnu pomoć nam je pružio Međunarodni festival etnološkog filma iz Beograda. Spletom okolnosti gostovala sam tamo i njihov menadžer bio je vrlo susretljiv, dao mi kontakte autora i uputio u ostale pojedinosti. Zatim su tu kolege iz Zagreba koji su nam pomogli u selekciji filmova. Odmah se zapravo stvorila neka kritična masa koja nam je pomogla pokrenuti festival. Ono što mi je bilo posebno drago je da su već drugu godinu došli volonteri iz Zagreba i sami pitali za suradnju. Neki od njih danas i rade festival. 

  Etički moment

– Jako teško pitanje. Ispada da sve čime smo okruženi može biti etnologija, kao interpretacija kulture. Bojan (Mucko, op. a.) i ja prilikom selekcije filmova uglavnom se vodimo temama koje mogu biti, OK, iz tradicijske domene, poput pokladnih običaja i sl., ali i vrlo urbane ili društveno angažirane. Sve su to teme koje ulaze u domenu etnologije, ali nama je bitan etički moment reprezentacije, koji zaokuplja antropologiju kao znanost već dulje vrijeme nakon poststrukturalističkog zaokreta te autorefleksije nas kao istraživača koji reprezentiramo Drugog, egzotiziramo ga i sl. I to je zaravo ono što se mi trudimo pokazati, filmove koji imaju pogođenu autorefleksiju, tu etičnost, da se vidi pozicioniranje samog autora prema osobi ili subjektu koji reprezentira u filmu. Izbjegavamo filmove u kojima je autorov glas autoritativan: ja sam došao, snimio te i prikazao kao drugog, divljeg, stranog, egzotičnog… Metodologija je tu bitnija od same teme, ali naravno da moramo razmišljati i o široj publici pa onda imamo i neke atraktivne teme, ali nikad nauštrb metodologije i etnologičnosti i antropologičnosti. 

Cilj festivala

– Upravo to je pitanje suvremene antropologije pa je tu i dilema, ima i različitih struja unutra etnologije i antropologije. Ali upravo to, kultura je živa, ona se mijenja, ona nije ono što danas vidimo u narodnoj nošnji. To je jednom bilo tako, i kao takvo je zapamćeno, a onda se reproducira za turističke svrhe i sl., što nije loše, naravno, svatko ima pravo reprezentirati sebe kako želi, ali kad etnolog dođe na teren i ne vidi, ne zabilježi promjenu, a ona se sigurno se desila, onda to nikako nije dobro. Ono što je definitivno cilj festivala je da komunicira te ideje i bude platforma za dijalog, i onih koji smatraju da bi se etnologija trebala baviti isključivo na konstrukcijama kulture i tradicije i onih, koje mi, moram priznati, zastupamo ovdje, koji su svjesni promjena u kulturi. 

  Rekli ste da je vizualna antropologija možda i najpogodnija za izražavanje kompleksnih etnološkh pitanja, ali ona je u Hrvatskoj u povojima. Radi li se tu i o tromosti visokog školstva, odnosno zašto je to tako?

Vizija za budućnost

Jeste li u tom kontekstu primijetili prema prijavama na ovogodišnjem izdanju festivala njihovo sadržajnije participiranje?

   – Na žalost prema prijavama ne. Oni jesu radili, ali uglavnom su to vježbe od par minuta pa to nije za natjecateljsku selekciju. Ali tih je filmova mnogo, koji su nastali i na našim radionicama, pa smo ih prikazali na Televiziji student. Nisu ušli u natjecateljsku konkurenciju, ali mali pomak je napravljen. No za iduću godinu planiramo na festivalu prikazati jednu selekciju tih filmova, čisto da ih potaknemo da vide da i oni to mogu. Jer u Hrvatskoj je produkcija etnografskog filma bazirana na HRT-u. Njihov je doprinos ogroman, ali produkcijski uvjeti su takvi da ne mogu, na primjer, otići mjesec dana na teren. 

  Koju viziju festivala imate za budućnost?

   – Želja nam je da festival živi cijelu godinu, kroz radionice, tribine… To je jako teško obzirom da ga organizira muzej koji ima i druge projekte. Ali zasigurno ćemo raditi na tome da se kroz Centar za nematerijalnu kulturu Istre ide na radionice vizualne antropologije, da potičemo studente koji imaju te kolegije, jer jednostavno to je budućnost ne samo festivala, nego i našeg muzeja i odsjeka za etnologiju i antropologiju Hrvatske. Ali nadam se također i jednoj budućoj produkciji nezavisnih antropoloških filmova, dakle onoj koja neće biti vezana uz HRT. Što se tiče samog festivala, želja nam je da se nametnemo na europskoj sceni ili u regiji kao kvalitetan festival koji će privlačiti publiku iz najrazličitijih krajeva Europe, ali i nuditi platforme za razmjenu ideja i napredovanje u razmjeni znanja.