Koronavirus. COVID-19. SARS-CoV-2. Virus, i bolest koja dolazi s njim, odnosno pandemija koju je izazvao, početak su i kraj svakog pregleda godine 2020., za koju će mnogi reći: ne ponovila se.

I upravo kada kreću najave o prvim cijepljenjima u Hrvatskoj, počinje i era Vodenjaka, ona o kojoj je pjevao mjuzikl »Hair«, u koji su se kleli mnogi danas nehumani, licemjerni, neosjetljivi malograđani i ljudski smradovi, dakle i mi sami.

No ovo nije priča o njima, ili nama, ali nije, bogami, ni klasični kulturni pregled godine na izmaku, kakvi se uobičajeno rade u ova doba. Nije, zato što ovo ni po kojim mjerilima nije bila obična godina, zbog čega se i pitam ima li, i kakve simbolike u ovim pojavama, odnosno je li to konačno početak kraja »novog normalnog« kojem smo se nadali.

No prije nego se udomaćimo na rubu znanosti, valja istaknuti ono što se prvo uočava kada se retrospektivno sagledava godina, koliko god taj pogled bio subjektivan, osoban i, kako rekoh, drugačiji no inače.

Naime više nego ikada do sada živjeli smo i živimo posredovani realizam, bastardni raj za ljubitelje postmodernizma, izvitopereni simulakrum stvarnosti koji nam, da, omogućuje preživljavanje, jer nas taj silni digitalni svijet kojem smo izloženi spašava od toga da ne poludimo, ti koncerti filharmonijskih orkestara na Brandenburškim vratima za samo 0,99 eura ili besplatno ako smo se ulogirali baš sada, kazališne predstave sve bolje i bolje snimane i prenošene, gotovo kao filmovi, koncerti iz podruma…

No u isto vrijeme, onako kako nas hrani, taj nas koncept i razgrađuje, ubija, ili barem stubokom mijenja, ako nismo baš toliko pesimistični, naše socijalno biće, naš direktni doživljaj kulture u interakciji s drugim, i Drugim, koji, ne treba to posebno isticati, zasigurno mijenja našu percepciju, jer se u odnosu na njega oštrimo, s njime pregovaramo, njega slušamo da bismo sebe bolje čuli.

Manirizam svagdašnji

A što nam taj odmak nosi? Kako kome, vjerojatno. Meni je donio pojačani cinizam, kako je to netko dobro primijetio, i to je možda poraz čovjeka, jer cinizam je u suštini odustajanje, odustajanje od borbe, udovoljavanje niskoj strasti. S druge strane, je li nam za zamjeriti?

Nismo li svi u kolektivnoj psihozi, koliko god smatrali pandemiju stvarnom/opasnom/razarajućom?

Čak i onaj koji odbija prihvatiti mrtve, koji se množe i postaju brojevi, koji odbija nositi masku, jer virus ne postoji, koji sanja Gatesove mikročipove u cjepivu, čak i on se mora suočiti s množinom onih koji odgovornim ponašanjem pokušavaju sačuvati sebe, svoje najdraže, ali i nepoznatog nekog, za koga se isplati boriti ako nam je do ljudskosti.

I dok smo tog nepoznatog nekog na kulturnom događaju dosad promatrali kao suučesnika u kulturnom procesu, sad ga vidimo kao ugrozu. Socijalna distanca prava je sintagma. Mnogi su je odbacivali, tražeći neutralniji izraz, nešto poput fizičko distanciranje, ili održavanje razmaka, no činjenica jest da smo se socijalno distancirali i da je održavanje socijalnog kontakta postalo teže nego ikad.

A kod konzumiranja kulture, koja je gotovo sva u socijalnom kontaktu i nastoji podrazumijevati čovjekov senzibilitet za suptilnosti svijeta, ta je činjenica od nemjerljive važnosti.

I zato ovaj retrospektivni prikaz ne može biti drugačiji nego što jest, jer nalazimo se u pravom manirističkom razdoblju, no s tom razlikom što smo, za razliku od drugih manirizama, onih međuprostora između jasnijih dominantnih pogleda na svijet (umjetnosti), u kojima sudionici uglavnom nisu znali da su njihovim dijelom, mi to znamo. I što s tim činimo?

Svatko po svom nahođenju, ali i mogućnostima.

Trofej, peharčić

Ipak, osim filozofije trenutka, koja pokušava koliko-toliko legitimirati jedan pogled/pregled, ovdje nam je, konačno, i učiniti taj posao, a ako živiš u Rijeci i radiš u Novom listu, a kulturna je godina u pitanju, najvažnija stvar je, dakako, Europska prijestolnica kulture.

Kad je titula stigla, kad je Rijeka, sada se već čini jako davno, proglašena prvom hrvatskom europskom prijestolnicom kulture godine Gospodnje 2020., sve je izgledalo kao mokri san onih koji stalno trube o pomirbama, suživotima, zajedništvu i sličnim floskulama koje uvijek prate ljudsku nemogućnost da se pomire, sužive i ostvare zajedništvo.

Grlilo se i staro i mlado, i lijevo i desno, suze radosnice slijevale su se niz lica onih koji su odavno prestali vjerovati u vlastite riječi da nisu gubitnici, da nisu luzeri, da mogu do nekog priznanja, trofeja, peharčića.

No vrlo brzo nakon početne euforije stigla su i otrežnjenja, a vladajuća »nomenkultura« povukla se u pozadinu tvrdeći da je sada na drugima red baviti se poslom koji im je priskrbljen te je osnovana tvrtka Rijeka 2020, koja je poslije provedena natječaja dobila i svoju drugu, »pravu« direktoricu (nakon prve, »tehničke«, Irene Kregar Šegote) – poznato ime hrvatske kulture Eminu Višnić.

Sve je ovo važno za ono što će se događati kasnije, ove godine, kad će se pokazati da je posao direktorovanja takvom organizacijom ipak bio previše za Eminu Višnić, koju je niz loših poteza prije koronakrize doveo do potpune nemogućnosti da nastupom koronakrize dobro i učinkovito djeluje.

Tada se događa rošada; na mjesto direktorice ponovo stupa Irena Kregar Šegota, koja prema svemu što je i prije i tijekom statusa Rijeke EPK-a pokazala, nije s tog mjesta trebala ni odlaziti, koja je, dakle, i prema ljudskim i profesionalnim kriterijima posjedovala dovoljno onoga što treba imati vođa takve kompleksne ad hoc organizacije, koja se uvijek gradi od nule, u nepoznato.

Jer to jest u osnovi ideje EPK-a. No natječaj je onomad bio proveden, sve je bilo po zakonu, Višnić je bila odabrana kao najbolja kandidatkinja i to je bilo to, krenula je pripremna godina, a onda je došla i godina EPK-a.

Velebni početak

I počelo je velebno. Nije otvorenje EPK-a bilo besprijekorno, nije na otvorenju EPK-a u riječkoj luci bilo ni onog mitskog i neostvarivog zajedništva, no nema tog otvorenja koje bi toga imalo, a neke margine došle su u centar zbivanja i mi neki, nikako u većini, svjetonazora koji se većini i ne sviđaju, kao da smo došli na svoje.

Kritičko oko uvijek je budno u onome kojemu je posao da promatra kritičkim očima, kao što je to meni, no ja mogu, i jesam, javno reći da su te kritičke oči kapitulirale pred brusilicama s krana dizalice blizu pozornice, gdje sam i ja bio, jednostavno prosuzivši.

Naravno, ne živimo u svijetu u kojem je sve po našoj mjeri, hvala bogu, pa je već sljedeći trenutak, onaj vatrometni, koji je u većini izazvao ushićenje, u meni probudio tugu, jer vatromet u suštini simbolizira propast kreativnosti, gotovo rješenje koje samo novac čini boljim i velebnijim, a koji jest u tom pojavnom smislu bio velebniji od brusilica, toliko da ih je, naravno, u pojavnosti zasjenio.

A onako kako su brusilice zasjenjene, tako je krenulo i s očekivanjima od EPK-a. Neću ni spominjati potamnjeli sjaj otvorenja, famozni sinopsis otvorenja, namrčenu hartiju za koju je riječki kulturni gubernator Marin Blažević inkasirao 128.000 kuna, iako nikada nikome nije bilo jasno što je to Blažević napravio da je vrijedilo tih novaca, kada luka nije njegova originalna ideja, događaj je režirao Dalibor Matanić, brusilice je smislio Slaven Tolj…

No pustimo zasad Blaževića, jer ovdje je riječ o iznevjerenim očekivanjima.

Zapravo, kad tako to postavimo, ne možemo ga pustiti, jer da, i tu je riječ o iznevjerenim očekivanjima. Jednom smo, naime, imali intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca Olivera Frljića, europsku redateljsku klasu, čiji je, doduše, aktivizam bio načeo i njegov umjetnički i upravljački rad, i nekog tamo anonimusa, ravnatelja Opere Marina Blaževića.

A onda smo dobili ravnatelja Opere Marina Blaževića, u kojoj je amaterski gost, no onaj visokog radnog elana i goleme ambicije, koji je pak dobio intendantski placet i od HNK-a učinio provincijalnu opernu kuću devastirane Drame.

No dobro, i ja sam provincijalno piskaralo pa što bih više. Ali što ću, žao mi je grada, pa makar je i provincija, koji mora imati takvo kazalište, kada se već ne može promijeniti činjenica da to kazalište tavori u neodrživom sustavu nacionalnih kazališnih kuća, toliko nakaradnom koliko tvrdokornom, u kojemu HNK-ovi kolju gradske kulturne proračune, dok Ministarstvo kulture to samo izdaleka promatra, bez participacije kao što je to slučaj u Zagrebu, pa ta kazališta ne mogu održati razinu potrebnu za status nacionalnih kazališnih kuća.

Što možemo kad kulturni pročelnici ne rade posao koji bi trebali raditi, pritiskati Ministarstvo da promijeni politiku, nego se igraju producenata ili, u još gorim varijantama, protokolarnih lutaka.

Što ako bude?

Vratimo se ipak na očekivana gradska iznevjerena očekivanja vezana uz EPK. Svojedobno, još negdje oko dobitka titule, nakon što su krenuli prvi glasniji skepticizmi vezani za mogućnosti Rijeke kao Prijestolnice, bio sam napisao komentar u kojem sam postavio naoko nesuvislu tezu u vidu retoričkog pitanja: a što ako EPK-a bude?

U smislu: što ako se EPK desi, jer hoće, kakav god bio, dogodit će se, i bit će više nego da se nije dogodio. Pitanje je, naravno, koja su naša očekivanja od EPK-a, što je to što od njega želimo, ili što smo od njega željeli, u nasljeđe.

Ako smo ljudi koji smatraju da im život nešto duguje, a jesmo, jer smo u suštini privilegirani bijelci, bez obzira na previše onih među nama koji ne žive živote dostojne čovjeka, onda ćemo uvijek biti nezadovoljni.

Ako imamo što jesti, i ako smo samo klasično nezadovoljni poslom ili životom koji vodimo, a kultura nam je duhovna hrana, zamislili smo nešto što bismo da je EPK bio, a EPK to nije bio ni približno.

Ja sam htio vidjeti Knausgaarda. Ne pitajte zašto, pogotovo zato što se od početka u svojim komentarima u kojima pratim EPK pokušavam izdići iznad svojih neracionalnosti i promatrati mogućnosti i potrebe.

A procijenio sam da riječki EPK ne bi trebao biti neka mejnstrimaška karavana poznatih faca koje koštaju novce koje nemaš da bi ostavili pustoš kakve nije bilo. Draži mi je, društveno gledano, bio taj neki njihov čudni razrez u programske pravce koje nitko nije razumio i koji o nasljeđu pričaju neke druge priče, najčešće neostvarive.

No za to »ludilo« bili su zaduženi oni koje je Rijeka brzo zaboravila nakon što su otišli i ostavili birokrate i administratore da vode kreativne poslove ili pak sustav u kojem su i oni rijetki kreativci pretvoreni u birokrate i administratore.

Draži su mi bili ti programski pravci, iako je i iz »bid booka« iz aviona bilo jasno ono što se takvim konačno i pokazalo: da će književni program, koji je meni osobno važniji od nekih drugih programa, potpuno podbaciti i biti nedostojan ni puno običnije kulturne godine od ove epekaovske.

A to je bilo jasno iz same strukture onih koji su o i u EPK-u odlučivali. Tamo, među njima, nažalost, knjiga nikome nije (bila) izvor egzistencije, možda ponekom čitateljska strast ili pak samo čitateljski moment.

Osuda na propast

Ali nastojao sam pustiti svoju malograđanštinu po strani pa gledati širu sliku, razmišljajući o onome što se može i što može šire koristiti. A tako sam i pisao. Čak branio nomenklaturu od napada, ističući ono dobro što su radili.

Odjel za kulturu nemalo je zaslužan za sve ono što će u zgradama, toj infrastrukturi, ostati nakon EPK-a. Art-kvart »Benčić« nije mala stvar ni za kulturno puno ozbiljnije sredine od Rijeke. To što ćemo s njim i kako će on izgledati u proračunski mršavim godinama koje slijede, nije trenutno naša briga; o tome ćemo brinuti kad te godine dođu.

Branio sam i Rijeku 2020., tvrdeći da taj birokratski aparat i ne može biti puno drugačiji, jer mu i sam koncept EPK-a gotovo priječi da u tome bude drugačiji, kao što mu to priječi i dobar ukus: ne možeš imati vrhunskog europskog kulturnog menadžera u gradu u kojem je njegova mjesečna plaća ukupni godišnji proračun za knjigu.

A i pitanje je što bi on sa svim onim na terenu i bi li uopće opravdao te silne novce, jer ta mrska koronakriza potamnila je i sjaj koncepta Europske prijestolnice kulture i europskih kulturnih menadžera općenito, o čemu sam također opširno pisao.

Na žalost, eksperiment s birokratom nije uspio, što je pokazala ta vražja k-kriza, koja je zapravo samo pojačala ono što bi bilo razvidno i da je nije bilo: birokratski aparat lišen kreativnog segmenta u području koje slavi kreativnost osuđen je na propast.

No naravno, u tim stvarima propast nikad uistinu nije propast, kao što ni uspjeh nikad uistinu nije uspjeh, pa smo nakon početnog katastrofalnog odgovora na k-krizu imali najbogatije kulturno ljeto u Rijeci, barem koliko nam pamet seže u prošlost.

No za onu početnu katastrofu nikad nitko nije pošteno odgovarao; »degradiranje« Emine Višnić na mjesto na kojem je otpočetka trebala biti, onom programske direktorice, gdje bi njene odlične administrativne sposobnosti mogle doći do izražaja, bez potrebe da kreativnim idejama osmišljava i postavlja, nije baš neka kazna za onaj strašni lockdown koji se EPK-u dogodio pojavom virusa i stvarnog lockdowna.

Kapanje kulture

No dobro, kultura je to, i nikome nije do lova na vještice, a pogotovo do njihova spaljivanja; Višnić je radila najbolje što je mogla i znala, a rezultat onoga što je na koncu požnjela bilo je upravo ono što je i posijala: sustav lišen kreativnosti i mogućnosti kreativnog odgovora na zahtjevnu situaciju, onu koja se ne nalazi u tablicama i proceduralnim aktima.

Kad nemaš funkcionalnog umjetničkog direktora, a nemaš ni funkcionalnog programskog direktora, onda u sustavu koji vodi EPK nemaš ništa, no Višnić nije tako mislila, preuzevši sve te uloge na sebe. Na žalost, očekivano neuspješno.

No za to vrijeme, dok EPK nije postojao, dok su tek rijetki u Rijeci 2020 zbog loše organiziranog sustava uopće imali prostora za djelovanje (poput volontera, koji su, da je bilo pameti, mogli biti još i puno bolje iskorišteni), kultura i umjetnost počeli su nam ozbiljnije kapati s ekrana kompjutora, mobitela, televizora…

Pojedinci su stupili na scenu, brzi onoliko koliko su im bile brze internetske veze, a ukrcale su se tu i institucije, poput »Zajca«, koji se sjajno organizirao i brzo, u hrvatskim okvirima čak pionirski, počeo producirati autorske projekte, a ne samo dijeliti stare snimljene sadržaje.

To pak pokazuje da nije sve što intendant Marin Blažević radi loše, jer njegov radni elan oduvijek je bio neupitan, pa čak i kreativni pogled na pojedine aspekte djelovanja institucije kojoj je na čelu, no, na žalost, loši aspekti djelovanja ipak prevladavaju, zbog čega i inzistiram na njima, koliko god to nekome izgledalo tvrdoglavo, a možda i izrazom nekog osobnog sukoba.

Na žalost tih promišljanja, to nije tako; radi se o jednostavnoj činjenici da HNK, prema mojem dojmu – koji donekle valjda ovjerava moje dugogodišnje iskustvo promišljanja riječke kulture i kulture općenito – ne producira kulturnu vrijednost u ekvivalentu dvjema trećinama radskog kulturnog proračuna, koliko »Zajc« troši.

Za to da »Zajc« i u toj priči nema dovoljno novaca u suštini nije kriv Blažević, već sustav, kao što sam rekao, no Blažević, umjesto da sustav prilagodi tako da mu kuća ne pati, on njene pojedine iznimno važne segmente ubija zbog nekih drugih, usput producirajući projekte, odnosno mediokritetske režije, koji s respektabilnim kazalištem ne bi smjeli biti asocirani, što još čini zovući to poklonom kazalištu i gradu.

U konačnici stvar je ipak u matematici uloženog i dobivenog, a ne u osobnim animozitetima, koliko god se Blažević to trudio takvim prikazivati.

EPK smo svi

No ovo nije obračun s Blaževićem, već promišljanje riječkog kulturnog trenutka, koji se nakon lockdowna počeo mijenjati na način da smo po pitanju EPK-a počeli svjedočiti kakvom-takvom oporavku, ali tek nakon što se potpuno promijenila retorika nomenklatura, koje su se sada odjednom snažno i sveprisutno vratile u igru.

Pa smo po prvim znacima otvaranja nakon prvotnog šoka, eno, slušali pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivana Šarara kako priča o EPK-u zajedništva i o tome kako će kulturne ustanove, uz pomoć sviju nas, iznijeti tu priču, koja nije više priča Rijeke 2020, samo još jednog malog, od ljudi i stvari okljaštrenog producentića, već priča svih nas.

Iako je originalna priča bila doslovno: mi smo svoje napravili, priskrbili smo vam titulu, a sada se idemo brinuti o gradskoj kulturi, koja ne smije patiti zbog EPK-a, što je jedan od zahtjeva koji se postavlja pred sve EPK-ove.

Iako i on s ogromnom figom u džepu, što sam probao demistificirati u tekstu o potamnjelom sjaju te birokratizirane strukture koja razmišlja samo u ograničenim formama kulturnih i kreativnih industrija i, u suštini, kulturnog turizma.

I sad odjednom to zajedništvo, ta kultura i taj EPK koji smo svi mi, doveo je do tog famoznog ljeta, kad se i virus primirio, a delta Rječine prema Mrtvom kanalu posebno oživjela. Događaji se izmjenjuju u Exportdrvu – kojem epekaovci u priopćenjima antipatično tepaju kao Exportu – kao da sutra ne postoji, ali i ne samo u Exportdrvu, naravno.

Operni spektakl »Julije Cezar u Egiptu«, izložba »Histerične mašine«, pa centralna izložba pravca Dopolavoro »Usijano more«, izložba »Fiume Fantastika«, Festival »Tobogan«, »Vježbanje života – drugi put«, »Gospođa ministarka«, »Sanjaju li biljke sutrašnjicu?« Igora Eškinje, druge brojne izložbe, stand-upovi, koncerti, dječje i predstave za odrasle…

Što ostaje?

I sve je to super, ali kada me pitate što ću od svega toga pamtiti, moram, na žalost, odgovoriti, nakon otvorenja, jako malo. I to je, za mene, brutalna istina Europske prijestolnice kulture. Za vas je neka druga, za one koji su ostavili zdravlje, a neki i kosti, radeći Europsku prijestolnicu kulture neka treća, možda ista kao i moja, čime je njihova tragedija još i veća.

Hoću reći, koliko ljudi, toliko ukusa, i nekome su možda kazališni programi promijenili život, nekome »Fiume Fantastika«, nekome su možda sve priče iz projekta »Autorske bure« Lungomare arta odlične i tjerat će ga/ju na čitanje, a možda i pisanje, nekome je 27 susjedstava čudo od programa koje ostavlja nasljeđe o kojem mi iz centra nemamo nikakva pojma, nekome je onih nekoliko izložaba u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti bilo sjajno i važno i nije pomislio da je u najmanju ruku čudno to da je glavni izložbeni program Prijestolnice izvelo »Drugo more«, a ne Muzej kojemu je ravnatelj bio i umjetnički direktor EPK-a…

Neupitno je ipak da od svega toga barem infrastruktura ostaje, no ona, treba ponoviti kao što su to nomenklature ponavljale prije EPK-a, s EPK-om gotovo i nema veze, barem ne onoliko koliko Rijeka 2020, tvrtka osnovana da bi provela EPK, nema nikakve veze s infrastrukturom.

No infrastruktura popravlja dojam grada, to je jasno, i ako je netko najveći profiter te priče, uz, dakako, građane Rijeke, onda je to Muzej grada Rijeke, koji je dobio nevjerojatnu lokaciju za svoj centar, nastavio imati sjajnu bivšu lokaciju, popularno znanu »kockicu«, za strateške projekte, mali Torpedo na Žabici i čudo koje uskoro očekujemo u gradskoj luci, brod-muzej »Galeb«, koji će, na žalost svih onih kojima je to bljak, pase, uvredljivo i glupo, biti svjetski hit. Skup ko sam vrag, ali naš!

Naravno, i MMSU je dobio svoj novi prostor, ali i novo vodstvo, pa u ovakvom okruženju tek mora naći svoje pravo mjesto, kao i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja na drugom kraju grada, koji bi trebao, zajedno sa svojim osnivačem, ali i drugim strukturama, pa i Muzejem grada Rijeke, promisliti svoju ulogu, jer nema puno smisla da grad ima dva gradska muzeja.

U art-kvartu, vratimo se još malo na njega, jer govorimo o infrastrukturnom nasljeđu, još je i Dječja kuća, koja u najavama zvuči sjajno, no vidjet ćemo što tamo osim lijepe zgrade ima. Gradska knjižnica Rijeka?

A oni se jadni još uvijek oduševljavaju fotkama koje kao da su stigle iz »Blade Runnera«, bilo koji nastavak; snimkama zgrade iznutra koja zgrade više nema nego što je ima, pri čemu su opstali samo zidovi, kao neki Potemkinov mokri san, unutar kojeg tek treba niknuti prostor za temeljnu ustanovu knjige u ovom gradu.

Nije sve Rijeka

O drugovrsnom nasljeđu, onom duhovnom i programskom, tek će se razgovarati, no bojim se da tu neće biti puno priče. Ali pustimo da nas budućnost iznenadi.

Izvan Rijeke, u Hrvatskoj, ova je kulturna godina bila kakva je bila: pandemijska. HDZ-ovo ministarstvo kulture onakvo je kakva su i inače HDZ-ova ministarstva kulture – osjetljivija na zgrade nego na ljude.

Pa dok samostalni umjetnici i nezavisni kulturni radnici krepavaju od gladi, nadajući se da će im ona rupa od naslijeđenog stana koju njihov kolega nema donijeti barem za mobitel i nešto računa, ministrica Nina Obuljen Koržinek i njeni vojnici pišu priopćenja o tome kako se brinu o njima, lupajući brojke koje nikom ništa ne znače, ali što ćemo, ti su ljudi s Obuljen Koržinek na čelu tamo, zadani su nam kao što nam je zadana i sudbina da o tim zadanostima pišemo, bez obzira što se ni pedlja time nećemo pomaknuti, što će sve ostati baš onako kako je bilo: HDZ-ovo ministarstvo kulture brinut će o zgradama, ako uspije, a ljudi neka prežive, ako uspiju. Ili ako nisu hadezeovci, odnosno davno uhljebljeni, jer takve se ne dira.

I izvan Hrvatske, u tom, je li, svijetu, ova je kulturna godina bila kakva je bila: pandemijska. No nećemo sada o svim zastranjivanjima, razotkrivenim zabludama i nekulturnim budalama, idemo na pozitivu. Nikako koronavirusnu.

Naime čovjek, osim što je smrad, pogotovo kad mu je dobro, kad mu je loše klikne i sjeti se da je beznačajan i da je drugi, a pogotovo Drugi, važan. Pa onda izađe na balkon i pjeva.

Pjeva onim anđeoskim, treniranim glasom kojim inače pjeva na pozornici ispred koje se u prvim redovima ne nalaze obični smrtnici, a on je u fraku ili kostimu za koji je bolje ne znati koliko stvarno košta.

Ovdje je u trenirci, i drži dijete u naručju, i pjeva, pjeva kao da mu je to zadnje što će učiniti. A onaj koji sluša, sluša kao da mu je to zadnje što će čuti. Na kraju, onom tko ga je doista čuo, jasno je da je kultura u tom smislu puno više od puke nadgradnje, o kojoj govore neke teorije; ona itekako može biti izgradnja, pa i izgradnja boljeg čovjeka.

No onda ipak nesreća prođe, pojavi se cjepivo, virus oslabi, poplava se povuče, potres prestane tresti, i čovjek se vrati u svoje stalno obličje: isfrustrirano, ljutito i vječno natmureno nezadovoljstvo kojem svi i sve nešto duguju.

E pa zapravo nam želim svima da u 2021. ponovo budemo ti isti, mali, ljudski smradovi kojima svijet stalno nešto duguje, jer to će značiti da je sve ovo prošlo i da se ponovo možemo vratiti svojim teorijama i frustracijama, zabludama i čežnjama. I normalnim kulturnim pregledima godina, ako ćemo ih više znati pisati.

EPK vs. FKK

Nije sve kulturno riječko 2020. bilo EPK. Dapače, bilo je inicijativa koje su nasta(ja)le i usprkos EPK-u, s obzirom na to da je bilo i puno nezadovoljnih programom, pristupom, ali i činjenicom da možda baš njihov program nije ušao u portfelj EPK-a.

Najvidljiviji takav program bila je Kantrida FKK 2020, Europski kvart kulture. U organizaciji, odnosno pod pokroviteljstvom Damira Čargonje Čarlija, uz brojne suradnike, taj je program u suštini krenuo kao pankerska opozicija EPK-u, što je vidljivo i iz njegova naslova.

Kao, ako je Rijeka prijestolnica kulture, onda je Kantrida off kvart kulture, jer tamo su programi koji ili nisu zanimali EPK ili mu se nisu ni pokušavali nuditi. No jedno je koncept, a drugo je realizacija, pogotovo kad ti se desi pandemija.

Na kraju, neprijateljstva između EPK-a i FKK-a nije bilo, svi smo mi, kako to Šarar reče, EPK, pa je konačno uspostavljena i kakva-takva suradnja. No ključ je da je na Kantridi bilo puno programa koji su učinili da se riječko kulturno ljeto istakne kao iznimno bogato ponudom.

A kad je sve završilo, Čarli i Tajči otvorili su klub Jadran, koji je trebao nastaviti FKK/K.U.N.S./MMC »Palach« priču. No onda se desilo novo zatvaranje, u hrvatskom jeziku znano kao lockdown.