Piše Davor Mandić

Kako tri godine poslije izgleda postepekaovska Rijeka? Onakva kakvu smo crtali, ali crtež nije baš lijep

Davor Mandić

Goran Kovacic/PIXSELL

Goran Kovacic/PIXSELL

Trebalo je puno jače političke volje da se u tim okolnostima kulturi dade ono što se kulturi prvotno mislilo dati



Postepekaovska Rijeka u kulturnom je smislu točno onakva kakvom smo je, ili barem približno, neki od nas crtali. A taj crtež nije osobito lijep. Nije, doduše, trebalo previše vještine da ga se nacrta, jer svi su elementi bili poznati onome tko je gledao.


Velik investicijski, emocionalni, a svakako i politički ulog bivšeg gradonačelnika Vojka Obersnela i njegova »kulturnog« tima bio je zalogom zamaha kojem smo se i sami predali, da bi onda otrežnjenje tijekom prvog lockdowna i početka pandemije bilo tim brutalnije. Taj neuspjeh tadašnjeg vodstva Rijeke 2020 na čelu s Eminom Višnić nije mogla pokrpati ni puno bolja Irena Kregar Šegota. Svemu tome u jednadžbi valjalo je pridodati još samo surovo buđenje nakon investicijskog zamaha, u jutru u kojem su nam na političkom meniju gladna usta nove/stare kulturne infrastrukture i vapaji iz drugih sektora: Dosta više kulture!


Trebalo je puno jače političke volje da se u tim okolnostima kulturi dade ono što se kulturi prvotno mislilo dati: da bude motor promjene grada, reinventura svega postojećeg i izgradnja urbsa na posve drugačijim temeljima. No za to je trebala vizija i politička hrabrost za koju ni Obersnel nije bio sposoban, a koju Marko Filipović otpočetka nije pokazivao. Zato nije trebalo previše vidovitosti da se predvidi izgled postepekaovske Rijeke.




A ona izgleda tako da su nam Javne potrebe u kulturi, kao jedan od pokazatelja stanja u kulturnom sektoru, gotovo pa posebne. Isti korisnici, slična izdvajanja, ista, ili još puno gora, kao u slučaju knjige, kulturna vijeća… apsolutno odsustvo uzleta kojem smo se nadali, koji smo očekivali uoči EPK-a.


Kulturna Rijeka ne izgleda dobro ni u sferi institucija. Izigravanje demokratske procedure pri izboru čelnika Muzeja grada Rijeke problem je koji nam je ovih dana prilično punio novinske stupce, a po svemu sudeći činit će to i dalje. Ignoriranje razvaljivanja HNK-a Ivana pl. Zajca i svođenja nekad važnog kazališta na provincijsku mjeru oskudnih talenata, u brojnim segmentima, od umjetničkog do upravljačkog, i to opet u režiji gradske vlasti, dovelo je do egzodusa zaposlenika Kazališta. Onih koji nisu mogli dočekati odlazak Cezara.


A kad natječaj za upravljanje prostorima kulture u gradu pokaže ono što znamo – da nezavisna kultura u Rijeci nema kapacitet za upravljanjem tim prostorima – gdje li će nam biti kraj. Oh, pa da, u gubitku Odjela za kulturu i njegovu utapanju u mastodontu s predškolskim odgojem, odgojem i obrazovanjem, sportom i tehničkom kulturom.