Danas se obilježava Dan reformacije, kao spomen na događaj kad je Martin Luther pribio svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu. Prema predaji, dogodilo se to 31. listopada 1517. godine, kad je zloupotreba sakramenta ispovijedi potaknula Luthera da napiše spomenute teze i razašalje ih nadležnim biskupima te nekolicini svojih bliskih prijatelja. Jedan od njih je bez njegova znanja te teze tiskao, pa su se one vrlo brzo raširile po Njemačkoj. U tezama Luther iznosi svoje stavove protiv onoga što je on vidio kao zlouporabu prakse svećenstva da prodaje apsolutne indulgencije, odnosno pisane potvrde za koje se vjerovalo da će vremenski umanjiti kaznu u čistilištu za grijehe koje su počinili kupci indulgencija ili njihovi bližnji. Tako je izbio dugotrajni spor o oprostima. Ima i onih koji ne drže povijesnom činjenicom da je Luther uistinu objesio svoje teze na vrata vitenberške dvorske crkve.

Pojam reformacija označava društveni i vjerski pokret nastao u 16. stoljeću u Njemačkoj s ciljem da se u Katoličkoj crkvi provedu reforme. Pokretač i središnja osoba tog pokreta bio je augustinski redovnik i teolog Martin Luther (1483. – 1546.). Luther se u službi propovjednika i ispovjednika imao priliku suočiti s lošim posljedicama javnih nastupa dominikanca Johanna Tetzela koji je u Papino ime propovijedao kako se oprosti od grijeha jednostavno mogu kupiti novcem. A tako prikupljen novac bio je predviđen za gradnju Bazilike sv. Petra u Rimu. Martin Luther nije nastupio protiv oprosta kao takvih, nego protiv njihove grube zlouporabe u praksi. Tražio je od biskupa da tu temu teološki razjasne i propovjednicima zabrane govor o tome. No, brandenburški nadbiskup Albrecht je zbog objelodanjenih Lutherovih teza već bio na gubitku, jer je bio obvezan određenu svotu novca prikupiti za podizanje spomenute bazilike. On je bio podigao popriličan novčani zajam iz banke obitelji Fugger iz Augsburga i poslao ga u Rim. Taj je novac planirao nadoknaditi prodajom oprosta. Luther je, međutim, svojim tezama u javnosti poremetio njegov plan. Nadbiskup ga je stoga tužio pred Papom, zbog čega je trebao otići u Rim i braniti se od optužbe. No, umjesto da ode u Rim, njega je 1518. u Augsburgu saslušao Papin izaslanik Toma Kajetan. Luther je potom odbio zahtjev da povuče svoje tvrdnje.

Kod mnogih suvremenika naišao je na odobravanje, jer su svi željeli stvarne reforme. Međutim, nisu bili svjesni da njegov plan reformi zapravo izrasta na novim teološkim pogledima, koji nisu vodili unutarnjem pročiš­ćavanju Crk­ve, nego snažnoj protucrk­venoj akciji. Tako je umjesto reforme u Crk­vi uslijedila reformacija kao pokret protiv Katoličke crkve. Luther se konačno odvojio od katolicizma kada je u Wittenbergu 10. prosinca 1520. javno spalio Papin dokument »Exsurge Domine«. Kad su ga u Rimu 3. siječnja 1521. izopćili, lom je bio potpun, a povratak na prijašnje stanje više nije bio moguć.

Posebno mjesto zauzima reformacija proistekla iz nauka Martina Luthera, koja je dovela do raskola zapadne Crkve, nastajanja samostalnih evangeličkih crkava, te formiranja protestantizma kao nove kršćanske konfesije. Nastala u posebnim uvjetima, Lutherova je reformacija izrasla u pokret koji je doveo do prekretnice u cijelome zapadnome svijetu. S jedne strane humanizam i renesansa, otkriće Novoga svijeta, raspadanje feudalnih sustava, izum tiska, koji je omogućio pojavu Biblije na narodnom jeziku, a s druge, humanistička kritika (ovdje treba spomenuti nizozemskog humanista, filozofa i filologa Erazma Roterdamskog) duhovnih staleža i njihova načina života te individualna mistika potkopavali su crkveni autoritet i jačali nastojanje povratku kršćanskim izvorima. Kako navodi natuknica mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, uzrok je reformacije i u trvenju između pojedinih gradova i Crkve kao i u jačanju vlasti izbornih knezova koji su tražili veći utjecaj na Crkvu. Pojavili su se i letci protiv Pape i klera u kojima se izražavalo socijalno nezadovoljstvo, na što je posebno utjecalo tiskanje knjiga protucrkvenoga sadržaja.

Početkom reformacije drži se upravo objavljivanje Lutherovih 95 teza o oprostima. U ranoj fazi reformacije oblikovalo se luteransko učenje, ali je i porasla napetost u odnosima s Rimom, što je završilo Lutherovom osudom i njegovom ekskomunikacijom. Martin Luther svojim tezama koje je poslao njemačkim biskupima ne odbacuje naučavanje o oprostima, već traži da se zaustave zloporabe i sramotni nastupi pokorničkih propovjednika. Rasprava s predstavnicima Rima brzo je prešla na bitna vjerska pitanja, kao što su papina vlast i sakramenti. Budući da Luther nije odustajao od svojih teza, bulom iz 1520. godine bila je osuđena 41 njegova postavka kao krivovjerna. Luther je odgovorio kratkim, ali za reformaciju važnim djelima: »Kršćanskomu plemstvu njemačke nacije«, »O babilonskom sužanjstvu Crkve« i »O slobodi kršćanina«. U njima traži reformu Crkve i promjene u crkvenom nauku. Svoje naučavanje sažeo je u tri »sola«: prednost Sv. pisma pred predajom (sola scriptura), vjere pred djelima (sola fides) i milosti pred zaslugama (sola gratia). To naučavanje postalo je središnje načelo reformacije. Bulom »Decet Romanum Pontificem« Papa ga je izopćio.

Kad je na saboru u Wormsu odbio odustati od svojih stajališta, car ga je poslao u progonstvo. Pod zaštitom kneza Fridrika III. Saskoga u zamku Wartburg počeo je prevoditi Bibliju na njemački. Godine 1522. nastavio je predavati u Wittenbergu, a 1524. oženio se bivšom redovnicom Katarinom von Bora. Najprije je podupirao, a onda oštro osuđivao ustanak u takozvanom seljačkom ratu. Na raspravi u Marburgu sukobio se sa Zwinglijem, potvrdio je Augsburšku konfesiju (Augsburška vjeroispovijest, 1530.), ali se tada i u potonjim saborima i raspravama odlučno odupirao pomirbi s Rimom. Od drugih djela značajne su mu polemike s Henrikom VIII. (»Protiv Henrika, engleskoga kralja«) i Erazmom Roterdamskim (»O ropskoj volji«) te vjersko-programska djela »Mali i Veliki katekizam« te »Govori za stolom«, koja su bilježili njegovi učenici. Lutherov prijevod Biblije i njegovi spisi odlučno su utjecali na stvaranje jedinstvenoga njemačkoga književnog jezika.

Reformacija koju je inicirao Luther nije bila jedinstvena. U Švicarskoj je nastao pokret na čelu s Ulrichom Zwinglijem, koji se u nekim teološkim pitanjima razilazio s Lutherovim učenjem. Oni su pokušavali prevladati te razlike, ali u tome nisu uspjeli. U Švicarskoj je djelovao još jedan vrlo značajan reformator, Jean Calvin, utemeljitelj kalvinizma. Rođen je u Francuskoj, a djelovao je uglavnom u Ženevi, gdje je osnovao Reformiranu crk­vu. Njoj su od sredine 16. stoljeća pristupili i pristaše Zwinglijeva pokreta. U ovom kontekstu spominje se i Anglikanska crk­va, iako su uzroci njezina nastanka drukčiji. Nju je utemeljio kralj Henrik VIII. Budući da se razišao s Papom iz osobnih i političkih razloga, on se 1534. proglasio zemaljskim poglavarom crk­ve u Engleskoj, koja u širem smislu također pripada protestantizmu. Protestantski pokret imao je odjeka i u hrvatskim krajevima u 16. stoljeću, ali se nije uspio dublje ukorijeniti. Usprkos tome, Hrvati su dali nekoliko istaknutih predstavnika protestantizma, štoviše vrlo učenih ljudi i pisaca.

Lutherova reformacija iz Njemačke je preko slovenskih krajeva dopirala u hrvatske prostore, posredovanjem trgovaca i vojnika. Svoje je pristaše našla u Istri i na kvarnerskom otočju. Odatle potječu neki od najistaknutijih hrvatskih protestanata. Među njima posebno mjesto zauzima Matija Vlačić Ilirik, teolog, filozof i crk­veni povjesničar, koji je kao pristaša Luthera djelovao u Njemačkoj, neko vrijeme bio profesor u Wittenbergu i Jeni, a jedan je od najistaknutijih likova protestantizma uopće. Osobno se upoznao s Lutherom i Melanchtonom. Smatra se da je njegov stav bio ključan za očuvanje temeljnog nauka reformacije u njegovu prvotnom obliku. Među istaknute hrvatske protestante ubrajaju se još učeni Petar Pavao Vergerije ml., pisac i prevoditelj Stjepan Konzul, prevoditelj i izdavač protestantskih spisa na glagoljici, latinici i bosančici Antun Dalmatin i drugi.