RIJEKA – U Galeriji Principij otvorena je izložba »Suputništvo«, fotografski esej Fadila Šarkija.

Uvodnu je riječ na otvorenju izložbe uputio posjetiteljima Borislav Božić, voditelj Galerije Principij, započevši vječitom temom – migranti. Otkad je civilizacije, naime, migranti su konstanta. Razlog zašto uopće dolazi do tog pojma je ideološke, političke, ekonomske i ratno-osvajačke prirode.

– Ti jadnici ostaju bez ičega, ogoljeni do gole kože. Bježe, odlaze da nađu svoj mir, te mrvicu dostojanstva svog života. Nemaju ništa. Imaju samo želju da rade i da priskrbe sebi.

Ovi su naši prostori zadnjih decenija premreženi raznim migrantskim rutama. Čovjek koji ih je mjesecima pratio, fotografirao i bilježio njihovu muku je upravo Fadil Šarki, koji je izlagao na više od 170 skupnih izložbi, između ostalog na Svjetskom bijenalu u Indoneziji, na izložbi »Nove slike Beograda« (Beograd i Bratislava, 2010.), Yu press foto (2007.), Press photo Srbija (2010., 2016. i 2019.), Izbor fotografije godine magazina Status (2008), Salon Zagreb (2010.), Sarajevo foto award (2013.), Rovinj Photodays (2020. i 2021.), istaknuto je.

Dnevnički zapisi

Fotografski eseji Fadila Šarkija govore o svijetu u kojem su životi ljudi međusobno povezani, bez obzira na udaljenost ili razlike među njima. Događaji koji se odvijaju u jednom dijelu svijeta ostavljaju trag u svakodnevici drugih ljudi.

Ta povezanost postoji istovremeno u fizičkom i virtualnom prostoru te pokazuje kako su naši životi isprepleteni, iako često djeluju odvojeno.

U tom smislu fotografije Fadila Šarkija mogu se čitati kao dnevnički zapisi o sebi i Drugome, o ljudima čije se sudbine povezuju osjećajem odgovornosti, bliskosti i zajedničkog iskustva.

Kako je navela Snežana Stanković, posebno mjesto zauzima ciklus fotografija posvećen izbjeglištvu duž Balkanske rute tijekom migrantske i izbjegličke krize 2015. godine.

Te fotografije svjedoče o jednoj od velikih europskih kriza, ali i o sudbinama ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove u potrazi za sigurnošću.

Pojam krize ne označava samo određeni događaj, nego i stanje nesigurnosti, promjene i suočavanja s teškim okolnostima. Ljudi prikazani na fotografijama često su svedeni na simbol problema koji je pogodio Europu, no Šarkijevi zapisi pokušavaju nadvladati takvo simplificirano značenje.

Njegove fotografije nisu samo vizualni dokumenti, nego i način slušanja i razumijevanja priča ljudi koji su prisilno napustili svoje domove. Promatrač dobiva priliku približiti se njihovim licima i osjetiti dio njihove svakodnevice.

Na licima tih osoba, često majki, vidljiva je neopisiva iscrpljenost i tragovi dugog puta. Svi mi koji postajemo aktivni promatrači tih fotografija, počinjemo se pitati što su sve doživjeli ti ljudi – nečija djeca, majke, muževi, žene, očevi, djedovi i kako su podnijeli neizvjesnost i strah.

– Putovanja izbjeglica obilježavaju autobusne i željezničke stanice, duga čekanja, lutanja cestama, bol i umor, pokušaji razumijevanja nepoznatih jezika, policijske kontrole i ispitivanja. Ljudi su zbijeni u vlakovima, umorni i savladani snom, okruženi bukom koraka, glasovima, uzdasima i povremenim osmijesima.

Suputnička fotografija

Unatoč svemu, nastavljaju dalje jer im je cilj stići na sigurno mjesto, možda u Amsterdam, Berlin ili Pariz, gdje bi mogli zatražiti azil i započeti novi život. Povremeni osmijesi i pogledi upućeni fotografu pokazuju da nada još postoji. Ta nada omogućuje nastavak puta unatoč opasnostima i mogućnosti razočaranja, navedeno je uz izložbu.

Šarkijeva suputnička fotografija usmjerena je na lice pojedinca. Ljudi na fotografijama nisu prikazani kroz stereotipe, naciju, boju kože ili unaprijed zadane identitete. Čak i rod gubi važnost pred iskustvom zajedničke ugroženosti. Odsutnost uobičajene slike »muškog izbjeglice« podsjeća da je cijeli život jedne zajednice u opasnosti te da ljudi bježe kako bi preživjeli. Takvi prizori suprotstavljaju se raširenim pričama o izbjeglicama kao prijetnji, nasilnicima ili teroristima.

Među Šarkijevim zapisima, zapisala je Snežana Stanković, nalaze se i prizori posebne svjetlosne estetike, u kojima noć i zora zamagljuju figure ljudi okupljenih u skupinama i kolonama. Bez poznavanja konteksta možda ne bi bilo moguće prepoznati da je riječ o izbjeglicama. Upravo u tome leži važna poruka fotografija: ljudsko dostojanstvo ne određuju administrativne kategorije poput imena, putovnice, nacije ili boje kože. Dostojanstvo postoji neovisno o granicama i identitetima koje društva nameću ljudima.

»Čovjek koji je potpuni amater može uz pomoć vlastite snage, volje, entuzijazma stići tamo gdje želi stići – u estetskom, umjetničkom ili doslovnom smislu. Potrebno je da vjeruje u sebe i u svoje fotografije. Cijela je moja priča upravo to«, poručio je Fadil Šarki.