Posljednjih godina Kanada se na razne načine suočava s tamnim mrljama svoje prošlosti. Ovih dana mediji u svijetu izvještavaju o tome da su kanadske škole 2019. godine spalile i uništile gotovo 5.000 knjiga koje prema njihovom mišljenju vrijeđaju osjećaje Indijanaca. Spaljivanje knjiga, označeno kao čin »pročišćavanja plamenom«, prvi je put prije dvije godine poduzeo Katolički školski odbor Providence u Ontariju koji upravlja s 23 osnovne škole i sedam srednjih škola. Među uništenim knjigama, koje se smatraju uvredljivim za domicilne Indijance, našli su se i klasični stripovi poput Tintina i Asterixa.

Kako je izvijestio Radio Canada, u prvom incidentu svečano su spaljene knjige, a pepeo se zatim koristio kao gnojivo za sadnju stabala. Planirana su i druga spaljivanja, ali su zaustavljena zbog pandemije koronavirusa. U videozapisu školskog odbora taj je čin objašnjen ovako: »Zakopavamo pepeo rasizma, diskriminacije i stereotipa u nadi da ćemo odrasti u inkluzivnoj zemlji u kojoj svi mogu živjeti u blagostanju i sigurnosti.« Jedna »čuvarica urođeničkog znanja« tome je dodala: »Ljudi paniče zbog spaljivanja knjiga, ali govorimo o milijunima knjiga koje imaju negativne slike domorodaca, koje održavaju stereotipe koji su stvarno štetni i opasni.«

Spaljivanje knjiga lider Liberalne stranke i sadašnji premijer Justin Trudeau komentirao je riječima: »Na osobnoj razini nikada ne bih pristao na spaljivanje knjiga«, no također je napomenuo da nije na bijelcima »govoriti autohtonim ljudima kako bi se trebali osjećati ili djelovati kako bi unaprijedili pomirenje između domorodaca i doseljenika.«

Ovaj događaj prethodio je jednom drugom spaljivanju, kad su u lipnju ove godine u Kanadi zapaljene katoličke crkve. Dogodilo se to kao reakcija na otkriće tisuća anonimnih grobova u blizini bivših internata u Britanskoj Kolumbiji kojima je upravljala Crkva, a crkve su gorjele na područjima na kojima živi autohtono stanovništvo. Identifikacija posmrtnih ostataka više od 215 djece u blizini drugog internata istog tipa šokirala je zemlju, ilustrirajući kalvariju koju su desetljećima prolazila djeca autohtonih naroda u školama kojima je upravljala Crkva. Riječ je o 150.000 djece koju se silom odvajalo od njihovih obitelji i smještalo u internate širom zemlje, njih 139, sve do 1990-ih godina. Mnoga su bila zlostavljana, a više od 4.000 ih je u tim institucijama umrlo.

Spaljivanje knjiga u Kanadi potaknulo je francuski Philosophie magazine da tematski aktualizira pojam autodafé (auto-da-fé – »čin vjere«), što je u izvornom značenju bilo izricanje i izvršavanje barbarskih osuda srednjovjekovne inkvizicije, osobito spaljivanje osuđenih heretika i njihovih djela na lomači. Njemački su nacisti za vrijeme svoje vlasti obnovili autodafé, barbarski spalivši milijune za njih nepoćudnih knjiga.

Philomag.com podsjeća na kanadski slučaj iz 2019. godine kad su knjige u »ceremoniji pročišćavanja plamenom« spaljene zato jer »prve narode prikazuju kao nepouzdane, lijene, pijane i glupe.« Povod je to da se spomenuti francuski časopis ovih dana, kako kaže, »vatrom vratio u mračnu povijest autodaféa.« Kako se navodi u članku, autodafé se u kršćanskom smislu odnosi na čin uništenja bezbožne stvari vatrom. Zašto vatra? Ona, naime, ima dvostruku paradoksalnu prirodu: i razornu i pročišćujuću; uništava predmet, ali i uklanja nečistoće, što dokazuje i njena medicinska uporaba. Philomag podsjeća i na prikaze čistilišta u srednjem vijeku, gdje se pokajničke duše prolazeći kroz velike vatrene plamenove pročišćavaju prije ulaska u raj.

Autodafé je kroz stoljeća postao instrument ekstremnih političkih moći koje, dolaskom na vlast, teže ukidanju materijalnih izvora korupcije. Kao primjer spomenut je Girolamo Savonarola (1452. – 1498.), dominikanac koji je propovijedao protiv navodne izopačenosti tadašnjeg svijeta i protiv materijalnih stvari koje navode na grijeh. Stekao je mnogo pristaša u Firenci, koja je u to doba bila pri vrhuncu stvaralačke snage renesanse. Praktički je preuzeo vlast u gradu i pozvao građane da na lomači spale predmete koji potiču na grijeh ili izazivaju taštinu, poput kozmetike, zrcala, poganskih knjiga, nemoralnih skulptura i slika, pribora za kockanje, šahovskih figura i muzičkih instrumenata.

Na glavnom trgu u Firenci bilo je spaljeno mnogo takvih predmeta. Navodno je i slikar Sandro Botticelli osobno donio na lomaču nekoliko svojih slika koje su spaljene. Savonarola je govorio i protiv tadašnjeg pape Aleksandra VI. Borgije. Papa ga je dao uhititi kao heretika. Savonarola je zbog krivovjerja spaljen na lomači 1498. godine, na istom trgu gdje je sam prije dao spaliti knjige i umjetničke predmete. U povijesnom pregledu autodaféa dolazi se i do paljenja knjiga autora za koje su nacisti nedugo nakon dolaska na vlast 1933. godine vjerovali da ugrožavaju »arijevski« duh i kvare njemački narod. U to vrijeme gorjele su lomače na kojima su nacisti spaljivali knjige »nepoćudnih« autora. Tada su u više od dvije stotine njemačkih gradova i mjesta spaljivane knjige autora poput Heinricha Manna, Bertolta Brechta, Franza Kafke, Karla Marxa, Sigmunda Freuda i brojnih drugih mislilaca. Nacisti su tvrdili da imaju ambiciju »pročistiti« njemački jezik i književnost »čišćenjem« knjiga vatrom. U novije vrijeme, nakon Homeinijeve fetve protiv pisca Salmana Rushdija, bili su spaljivani njegovi »Sotonski stihovi«.

Kako zaključuju u Philosophie magazine, izvan svojih materijalnih elemenata ili intelektualnog sadržaja, knjiga ima simboličku dimenziju: onu izuma kroz koji čovječanstvo potvrđuje svoj poziv na proizvodnju, očuvanje i prijenos znanja i misli. Spaliti knjigu, kakva god ona bila, znači potkopati ovu misiju. O tome govori kratka povijest spaljivanja knjiga. Biblioteka u Aleksandriji, koju je 288. godine prije Krista osnovao Ptolomej I., simbol je sistematizacije dotadašnjeg znanja. Za vrijeme rimskog građanskog rata 47. godine prije Krista spaljena je ta, kako se vjeruje, najveća riznica dotadašnjeg znanja.

Pretpostavlja se da se u njoj nalazilo preko 50.000 svitaka rukopisa.

Rimski su carevi spaljivali rukopise ranih kršćana; u srednjem vijeku na lomačama crkvene inkvizicije gorjela su nebrojena djela slobodnih mislilaca toga doba kojih je bilo više nego što se to obično podrazumijeva pod pojmom »mračnog srednjeg vijeka«. Knjige su gorjele u svim dijelovima svijeta, za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, a nažalost, prečesto i za vrijeme posljednjeg rata u zemljama bivše Jugoslavije.