Na prošlogodišnjoj listi najboljih jazz glazbenika u DownBeatu, prema izboru kritičara, Mary Halvorson je ponovo zauzela prvo mjesto u kategoriji gitarista. Uvrštena je ispred čuvenih gitarista: Billa Frisella, Juliana Lagea, Johna Scofielda, Pata Methenyja… Ovo priznanje kritičari su joj dodijelili sedmi put za redom, što je znakovita poruka. Prvo mjesto zauzela je i u kategoriji najboljih albuma, za CD »Amaryllis« koji je snimila sa svojim sekstetom u kojem svira uz trubača Adama O’Farrilla, trombonista Jacoba Garchika, vibrafonisticu Patriciju Brennan, kontrabasista Nicka Dunstona i bubnjara Tomasa Fujiwaru. Za istu diskografsku kuću, Nonesuch (Dancing Bear), snimila je i novi, početkom godine objavljeni album »Cloudward«.

Razlog za osmišljavanje ovog albuma pronašla je u ljubavi prema ovom sastavu i nastavku zamaha koji je osjetila u izvedbama s ovim glazbenicima. »Donosimo sjajno iskustvo djelovanja na prethodnom albumu, kao i mnogobrojnih koncertiranja i odlazaka na mnogobrojne turneje«, rekla je u razgovoru koji smo vodili u povodu ovog izdanja. »Shvatila sam da je ovaj sastav u odličnoj poziciji za tako nešto. Radi se o jedinstvenoj skupini glazbenika. Svakog od njih volim i poštujem. Svaki ima jedinstven izričaj u sviranju svojeg glazbala. Za mene je jedinstvena i ta kemija, taj spoj glazbenika. Uz njih sam stekla dojam da je sastav puno veći nego što je zbroj njegovih dijelova, odnosno članova.«

Na CD je uvrstila osam novih vlastitih skladbi koje je pisala upravo za ove glazbenike, njihov ukus i afinitete. Osim što su plod njezine radoznalosti, sve su zasnovane na pozitivi. »Osjećala sam veliko uzbuđenje skladajući nove skladbe za bend i u radu na njima«, rekla je. »Pisala sam ih sa zvukom sastava koji odzvanja u mojoj glavi, jer već smo u toj postavi snimili album. Razmišljala sam o tome što mogu poboljšati, što nisam isprobala u prethodnom pokušaju, što bih mogla pokušati ovaj put da donese razliku i također kako bih mogla unaprijediti glazbu. Zamišljala sam zvuk sastava, slušala ga u svojoj glavi i koristila to kao osnov za početak pisanja glazbe. Počela bih improvizirati na gitari i na osnovi toga vizualizirati skladbu i od tuda bih je razvijala. U glazbi obožavam izazov kreativnosti. Uzbudljiva mi je ta zamisao o uranjanju u nepoznato, guranje do krajnjih granica i traganje za novim izazovima. To je proces koji me čini sretnom. To me je poticalo da nastavim, ta zamisao o nepoznatom i guranje prema ostvarenju nečega što prije nisam, boljega od onoga što sam prije činila. Sve je to lakše postići imam li tako sjajnu skupinu glazbenika kao što je ova.«

Zastrašujuće sviranje

Doima se kao da glazbom na ovom albumu priča priče, iako to nije njezina intencija. »Ne namjeravam nametati određenu priču«, kaže. »Ne želim diktirati bilo što. Nadam se da to omogućuje slušateljima da stvore svoje priče zasnovane na glazbi. Primijetila sam kod onih koji pišu o glazbi da razni ljudu čuju različite stvari, što je na neki način očaravajuće.«

Iako se radi o malom sastavu, o izvedbama što ih je uvrstila na ovaj album možemo govoriti u smislu aranžmana. Naime slušajući te izvedbe nameće se zamisao kao da bi se neke od tih skladbi, primjerice »The Gate« ili »Tailhead«, mogle svirati u big band formaciji. Postoji taj potencijal jer radi se o čistim strukturama skladbi i prikladne su za izvedbe u big band kontekstu. »To je cool zapažanje, zanimljivo, sviđa mi se!«, rekla je. »Svakako ću razmisliti o tome. Čudno je da si to rekao jer u glazbi za ovaj album željela sam ostaviti puno slobodnog prostora. Osjećala sam da je u glazbi za prvi album ovog sastava puno napisanih dionica za sve glazbenike u sastavu. Zato sam ovaj put željela ostaviti više zraka u glazbi, pripremiti dionice u kojima možda samo dvoje glazbenika svira istodobno ili samo troje. Željela sam malo više otvoriti skladbe, ali tako da bude smisleno, čak i tada kad u glazbi ima više gustoće. To mi je omogućilo više raznolikosti u orkestracijama, što nije kao aranžiranje za big band, iako bi i to bilo zanimljivo.«

U tom kontekstu Mary Halvorson na zanimljiv način pristupa sviranju gitare. Naime, iako je svira samozatajno, diskretno, nenametljivo, bez dovođenja gitare u prvi plan, ona je ipak sveprisutna, kao da ima ulogu dirigenta iz sjene, kao da neizravno daje smjernice za razvijanje izvedbi. »Ipak mislim da su na neki način skladbe u ulozi dirigenta, a ne toliko sviranje gitare iako najprije pišem dionice za gitaru«, tvrdi. »Međutim neke gitarske dionice služe kao osnova za skladbe. To nas usmjerava, glazbenici počinju od tuda i kreću u raznim smjerovima, ali da, kod mene skladanje glazbe daje osnovne smjernice u oblikovanju glazbe. Razmišljam o svim članovima sastava i nastojim im dodijeliti jednake uloge, gdje dionice koje sviraju izgrađuju skladbu, ali također imaju kontrolu nad improvizacijama i drugim dodacima. Iako sam voditeljica sastava ne stavljam gitaru na prvo mjesto, nego joj dodjeljujem ravnopravnu ulogu kao i drugim glazbalima. Zato nema više gitarskih sola od vibrafonskih ili trubačkih. Jednom kad imamo skladbu želim da gitara bude jednakopravna drugim glazbalima, da svi ravnopravno sudjeluju u sastavljanju slagalice i zajedno kreiraju nešto novo.«

Potpuno drukčije nego na albumu »Meltframe« iz 2015. koji je iznimno važan za njezin gitaristički pristup. Bila je to posebna situacija. Naime, rekla je da je njezino sviranje gitare uvijek vezano uz suradnju s drugim glazbenicima, uz komunikaciju s drugim glazbenicima, ali na snimanju tog albuma bila je lišena te suradnje jer snimila ga je solo, u situaciji u kojoj je ostala »ogoljena« i u kojoj nije mogla izbjeći da gitara bude u prvom planu. »Sviranje bez pratnje bilo je potpuno drukčije«, sjeća se. »Kad svirate s drugima, možete biti prosječni, ne morate biti supernadahnuti, ali glazbenici iz sastava će vas nadahnuti i dignuti. Kad si sam, nemaš te opcije, sve je na tebi. Zato je to bilo izazovno. To može biti prilično škakljivo. Bio je to izazovan projekt. Trebalo mi je puno vremena da ga pripremim na dobar način. Na tome sam radila nekoliko godina. Dugo sam vježbala kod kuće. Bio je izazov napraviti tako nešto i snimiti to za ploču. Tako je i kad sviraš uživo. Ponekad se doima kao da trčiš maraton ili tako nešto. Također, solo sviranje je zastrašujuće.«

Moćna lekcija

Ipak, ako je rad na glazbi zastrašujući, dobro je suočiti se s time. Unatoč svemu, to može biti neka vrsta terapije. »To je isto kao kad svirajući osjećaš da bi nešto mogao unaprijediti, poboljšati, bolje je poraditi na tome nego to zanemariti«, promišlja Mary Halvorson. »Razmišljam o tome što bih mogla unaprijediti, bez previše samokritičnosti jer tada bih mogla osakatiti nešto što je dobro. Ako imaš zdrav pristup, možeš poboljšati to na čemu radiš. Kad dokučim na čemu želim dodatno poraditi sjednem, izoliram to i radim na tome. Dakle, solo sviranje pomaže da se suočimo s nekima od tih problema, a s njima se susrećemo na dnevnoj bazi. Ima dana kad toga nema previše, možda se ne osjećam supernadahnutom i kreativnom, osjećam da nemam kontrolu nad radom ruku, ne miču se. Najgori mi je osjećaj da sam potpuno ispražnjena, a moram nastupiti. To se doista događa. Naime ponekad tijekom izvedbe shvatim da nemam ništa za reći. Zanimljivo je to što znam da tako osjećaju mnogi glazbenici. No, s druge strane, primjerice, netko iz mog sastava mi se poslije koncerta požali da nije mogao ništa odsvirati, a ja mu kažem da je zvučao nevjerojatno. Tada preispitam svoja promišljanja o tome koliko smo objektivni. Također, primjećujem različitosti. To mi je među najizazovnijim stvarima kao izvođačici. Jednostavno moram dati sve od sebe, probijati se kroz taj proces i vjerovati u sebe, nadati se da sam dosta vježbala tako da će se, čak i ako sam, prema mojem mišljenju, u svojem najgorem izdanju, srećom iz toga izroditi nešto dobro. Ali da, drukčije je. Svaki je dan drukčiji, no za mene je to još uvijek teško. Nažalost, još uvijek mi nije jednostavno svirati solo, bez pratnje. Morala bih puno raditi na tome ako bih danas to htjela napraviti. Što više radim na tome, to sam bolja.«

Za album »Meltframe« važan je i njezin izbor skladbi, a to su uglavnom jazz standardi. Naime, tom glazbom predstavila je svoj način razmišljanja o jazz tradiciji, koju smatra iznimno važnom. »Osjećaj prema jazz tradiciji usvojila sam od Anthonyja Braxtona od kojeg sam učila o jazzu«, promišlja. »U vezi njegovog pristupa i načina podučavanja iznimno poštujem veliko uvažavanje i poštovanje tradicije te također potpunu otvorenost prema raščlanjivanju u djeliće i rad na stvaranju nečeg novog uz korištenje elemenata tradicije. Pokazuje duboku ljubav i razumijevanje za razne glazbene tradicije, ali njegova glazba ne zvuči kao ništa od toga. Promatrati nekoga tko tako iznimno poštuje sve vrste glazbe, a radi u potpunosti nešto svoje, za mene je bila moćna lekcija. I ja se nastojim tako odnositi prema jazz tradiciji koju obožavam. To je glazba koju najviše proučavam. Još uvijek uvježbavam svirati jazz standarde. Rad na sviranju standarda sjajan je način usavršavanja gitarističke vještine. No istodobno nisam tradicionalna sviračica jazza. Sjajno je ako elementi te glazbe izranjaju u mojim izvedbama, ali zaista se ne brinem o tome. To nije važno u mojem poimanju toga što glazba jest. Važno je da su ti utjecaji prisutni, ali bez razmišljanja o tome kakav će pristup biti. Zato sam se jako trudila nastojeći smisleno oblikovati te skladbe. Dobro sam promislila prilikom odabira skladbi i svojski sam se potrudila da ih oblikujem na pravi način. Teško je svirati obrade standarda da ne zvuče poput jeftinih imitacija izvornika.«

Dragocjena kemija

Album »Cloudward« ipak donosi isključivo izvedbe njezinih skladbi. U izvedbama svih osam djela posebice je važan vibrafon i to na nekoliko razina: u pogledu zvuka, ugođaja, boja, improvizacija, ali i povećanju mogućnosti komunikacije među glazbenicima. Svakako prisutnost Patricije Brennan puno pomaže u tim nastojanjima. »U sviranju s Patriciom volim to što obje preuzimamo odgovornost«, objašnjava. »To su dva akordička glazbala i zato obje možemo davati podrške solistima, puhačima, bubnjaru. U jednom trenutku na jednoj skladbi s prethodnog albuma bubnjar svira solo, a mi sviramo u pratnji. Nikad nismo razgovarale o tome, može to raditi samo jedna od nas, možemo zajedno… Imamo dobru komunikaciju i instinkt za suradnju. U vezi s time djelujemo kao ekipa, posebice u akordijskom okružju. U tom smislu oba glazbala: vibrafon i gitara, mogu biti solistička, mogu biti glazbala za pratnju, mogu pomoći u držanju ritma… Oba mogu služiti i za promjene oblika. Kad imate ta dva glazbala, to može biti zaista divno, može proširiti mogućnosti: harmonijski, ritmički i u pogledu zvuka.«

No, nije Patricia Brennan jedina koja ima tu ulogu. Primjerice, fascinantan je Nickov arco solo u izvedbi skladbe »Unscrolling«, kao da se sastavu pridružio novi glazbenik, kao da su ubacili još jedno glazbalo. To je jedna od tih posebih, čarobnih situacija na albumu. »Bila je to Nickova zamisao«, objašnjava. »U našoj glazbi obično nije određeno tko će svirati solo u kojem trenutku. Dakle postoje skladani dijelovi i dijelovi predviđeni za sola koja može svirati bilo tko. Prisustvujete li našim koncertima iz večeri u večer primijetit ćete da uvijek drugi glazbenici sviraju solo u istim skladbama. Za snimanje, pak, odredim tko će svirati solo u kojoj situaciji jer želim da svaki od glazbenika ima barem dva sola na ploči. Zapravo zajedno odlučujemo tko će svirati solo u kojoj skladbi. Kad smo se dogovarali tko će svirati solo u izvedbi te skladbe, Nick je rekao da želi pokušati odsvirati kontrabas solo gudalom. Rekla sam da je to sjajna zamisao. Napravio je to i bilo je nevjerojatno, tako dobro da nas je potpuno začarao. Ali to je bila tek izolirana zamisao. To objašnjava ono o čemu sam govorila, da svatko iz sastava može predložiti nešto, da svaki član sastava utječe na oblikovanje skladbe, da nisam ja jedina koja određuje u kojem će se smjeru glazba razvijati.«

U tim nastojanjima Mary Halvorson znalački koristi prednost sviranja sa stalnim suradnicima u Amaryllis Sextetu u kojem se tako dobro prožimaju zamisli svih članova. »To su glazbenici koje volim i cijenim«, kaže. »Na početku sam nagađala da bi ta kombinacija glazbenika mogla dobro surađivati, ali nisam mogla znati dok nisam iskušala. Naime, kako će skupina ljudi međusobno komunicirati ne možemo znati dok ne isprobamo. Ipak to je samo kemija. S ovim sastavom to je posebice dobro, ta kemija među glazbenicima. To ne možemo predvidjeti. Nisam znala kako će biti dok se nismo okupili i počeli svirati, no osjećala sam da moram sačuvati tu dragocjenost.«

Vjerovati instinktima

U izvedbama ovog sastava neke spontane dionice, one koje su potpuno improvizirane, doimaju se kao da su unaprijed osmišljene i uvježbane, kao da su skladane, kao da su ih pripremili. I to bi moglo biti zato što isti glazbenici već dugo sviraju zajedno. »To svakako pomaže, ali ipak niti jedna skladba nije u potpunosti improvizirana, iako postoje trenuci u kojima ne sviramo zapisanu glazbu«, objašnjava Mary Halvorson. »Uvijek su prisutne i strukture. Iako su strukture poput: OK, svršit ćemo tu dionicu i prijeći na otvoreni dio, a potom ćemo prijeći na drugu dionicu, za mene je to još uvijek drukčije. Naime, nikad ne sviramo potpuno improvizirano jer imamo plan za početak i kraj… Sviramo komponirane dijelove, a u drugom dijelu improviziramo. No izvedbe nikad ne gradimo na isti način. Ponekad napravimo čisti rez i sviramo sola preko forme, što svi razumiju, ali drugi put to može biti forma koja donosi razrješenje, a potom pronađemo način da se vratimo… Skladba ‘Incarnadine’, koja vjerojatno zvuči kao najslobodnija, u osnovi ima četiri različita pripremljena dijela. Dakle, svatko ispred sebe ima napisani materijal, ali sve je to na klimavim nogama, mogu izabrati hoće li ih odsvirati ili ne, svatko može odlučiti odsvirati nečiji tuđi dio, ali uvijek ostaju u određenoj zoni. Čak i unutar te izvedbe postoje skladani dijelovi. Na različite sam načine u izvedbe pokušala pripojiti improvizacije, ali unatoč tome svaki put kad sviramo te skladbe drukčije je.«

Fascinantno je to što slušatelji mogu osjetiti pravo uzbuđenje i emotivni naboj prigodom svakog novog preslušavanja, otkrivajući brojne skrivene detalje, što je zapravo slučaj sa svim velikim umjetničkim djelima. »Svakako je smisleno i važno ako ostvarite glazbeno djelo u kojem možemo čuti nešto novo prigodom svakog sljedećeg slušanja«, govori. »Osjećam da u glazbi koju volim i koju sam slušala stotinu puta, ponekad kad se vratim na nju, ponovo je slušam, iznova budem iznenađena jer čujem neke nove slojeve ili nešto drugo. To je zato što se prilikom slušanja usredotočimo na nešto određeno, ne obuhvaćamo uvijek sve. Uglavnom se usredotočujemo na jedno, a kad drugi put slušamo istu glazbu, slušamo je, primjerice, iz perspektive bubnjeva ili nekog drugog glazbala i čujemo na potpuno drukčiji način. Uspijevam li ostvariti tako nešto sa svojom glazbom, to me čini sretnom. U tome mi uvijek pomaže ustrajan rad. Naime nisam virtuozna instrumentalistica. Za mene je najbolji način stvaranja da se posvetim nečemu i neumorno radim na tome, nastojim postupno poboljšavati, pažljivo promišljati to što radim. To uvijek daje rezultate i motivira me da nastavim raditi na taj način, da se trudim, vježbam svirati svoje glazbalo, radim na skladbama. Svjesna sam da moram vjerovati svojim instinktima, a to također treba razvijati. Potrebno je steći povjerenje u sebe i sigurnost u donošenju odluka. Uspijete li usavršiti te dvije vještine, imat ćete veće mogućnosti da ostvarite dobre rezultate. Važno je razviti glazbeni ukus i vjerovati u to, a način na koji razvijate ukus proizlazi iz slušanja glazbe. Naš se ukus zasniva na svemu što smo ikad slušali, željeli mi to ili ne. Važno je znati što voliš, a što ne voliš, vjerovati u svoju prosudbu o tome je li nešto cool, ne briniti o tome što drugi kažu, jer uvijek će biti netko kome se tvoja glazba ne sviđa. Želim ostvariti nešto što se meni sviđa i vjerovati vlastitim instinktima u tom smislu. Čak i ako nešto svi mrze, a meni se sviđa, znam da mi se sviđa i zato ću biti sretna. Treba biti otvoren, proučavati sve vrste glazbe, jer čak i kad čuješ nešto što zaista mrziš možeš razmišljati: ‘Zašto to mrzim i što mogu učiniti da moja glazba ne zvuči tako?’ Ipak, iskazivanje ukusa čini ogroman dio stvaranja nečije glazbe.«

Lou Reed Tai Chi Day

Puno je toga što Mary Halvorson cijeni i što određuje njezin glazbeni ukus, no posebice je važno ono što je upijala u formativnom razdoblju. »Posebice cijenim upliv osjećaja u glazbi, situacije u kojima se može osjetiti snažan odjek emocija i siline u glazbi«, objašnjava. »S obzirom na to kako se moja glazba razvija, možda će biti čudno, ali cijenim i melodiju, harmoniju, ritam, sve te elemente koji čine glazbu prepoznatljivom. Čak i kad se želite odmaknuti od nečega, zadržat ćete nešto iz tog iskustva, nešto što će vas privući povratku na to. Osim toga, moj se glazbeni ukus uvijek mijenja, što je važno ako ne želim stagnirati. Želim kopati sve dublje, proučavati razne stvari. Također cijenim osebujnost, kao i glazbenike koji istražuju, a jako ih je puno. Nisam sigurna je li moj ukus nešto na osnovi čega mogu to opisati, ali glazbenici čije stvaralaštvo u potpunosti cijenim su oni koji su razlog što sam počela svirati gitaru, primjerice Jimi Hendrix. Mogu se vratiti toliko unatrag i reći da je njegova glazba uvijek uz mene. Kako je samo koristio ‘struju’, kako je bio osebujan, s kolikom je silnom energijom svirao: melodično, ali također i smiono. Sve to obožavam u njegovoj glazbi, ali stotine su glazbenika o kojima mislim na taj način. To je tek jedan primjer.«

Na snimanju albuma, u izvedbi skladbe »Incarnadine«, Mary Halvorson je ugostila vizualnu umjetnicu, skladateljicu, pjesnikinju, fotografkinju, redateljicu, stručnjakinju za elektroniku, pjevačicu i instrumentalisticu Laurie Anderson, udovicu još poznatijeg Loua Reeda, jednu od najodvažnijih avangardnih umjetnica, poznatu po multimedijskom djelovanju. U ovoj prigodi svirala je violinu. »Ona je jedna od mojih junakinja«, gorljivo govori. »Njezinu glazbu i umjetnost obožavam. Jedinstvena je. Volim sve što čini. Njezina je glazba na mene izvršila ogroman utjecaj, još otkako sam u svojim dvadesetim godinama čula njezin prvi album ‘Big Science’. Zamolila me da sudjelujem u koncertu koji je održala prije pet, šest godina u Prospect Parku u Brooklynu. Bio je to koncert pod nazivom ‘Lou Reed Tai Chi Day’. Puno je glazbenika sudjelovalo u tom koncertu svirajući u počast Lou Reedu. Nakon što smo se tamo upoznale i zajedno nastupile, nekoliko smo puta zajedno nastupile u programima pod nazivom ‘Improv Nights’ Johna Zorna. Tada je svirala na način na koji je svirala i na snimanju ovog albuma, električnu violinu s efektima. Tako je cool bilo surađivati s njom. Volim način na koji to radi. Bila sam u dvojbi, hoće li biti zainteresirana za suradnju ili ne, ali nisam to mogla saznati ako je ne pitam. Oduševila me kad je pristala sudjelovati u snimanju jedne izvedbe. Osim toga, objavljujemo za istu diskografsku kuću.«

Ovo je treći album koji je Mary Halvorson objavila za diskografsku kuću Nonesuch, koja je donijela novi zamah i pridonijela razvoju njezine umjetnosti. »To je nevjerojatna diskografska kuća kojoj sam se dugo divila«, kaže. »Jako mi se svidjelo to što nema određene žanrovske odrednice. To je nešto o čemu vodim brigu, da glazba nije ukalupljena, smještena u ladice. Taj izdavač cijeni i objavljuje sve vrste glazbe, otvoren je i objavljuje puno kreativne glazbe. Predsjednik je predložio da napravimo nešto zajedno. U to sam vrijeme bila spremna za nešto drukčije i odlučila sam snimiti nešto za njih. To se pokazalo kao nevjerojatno iskustvo jer su mi pružili podršku, bili su otvoreni. Zadovoljstvo je raditi s njima. Sretna sam zbog toga.«