Multiinstrumentalist i skladatelj James Carter će 4. listopada sa svojim kvartetom nastupiti u Tvornici kulture, na 17. Zagreb Jazz Festivalu. Osim priznanja od publike i kolega glazbenika, potvrdu visoke kvalitete dobio je i od kritičara koji su ga često uvrštavali na prva mjesta ljestvica.

Oni jednoglasno hvale njegovu nevjerojatnu sposobnost da svira u svim stilovima, ali bez dojma da imitira ikoga od velikana iz povijesti jazza. Jedinstveno u njegovom stvaralaštvu je da nikad nije imao pretenzija »stvoriti novi stil« ili zvučati originalno, što je u većini slučajeva presudno i za puno skromniji uspjeh.

Njegova vrhunska vještina sviranja brojnih glazbala i duboko shvaćanje svih stilova stvorili su drukčiju platformu na kojoj je uspostavio svoj glazbeni svijet.

Carter je idol novih naraštaja saksofonista, flautista, klarinetista i bas klarinetista. Od njega svi uče, neki mu se pokušavaju približiti, ali uglavnom bezuspješno jer on je glazbenik nadnaravnih moći, njegova je imaginacija u spoju s virtuoznošću nestvarna, izvanzemaljska.

U njegovoj glazbi možemo čuti cjelokupnu afroameričku glazbenu tradiciju, nešto što dolazi iz vremena kad jazz još nije postojao, ali i najnovija postignuća u toj glazbi. Za njega je uvijek bio važan spoj svih tih elemenata.

Sposobnost prilagođavanja

Uvijek svira bespoštedno i srčano, prepuštajući se nadahnuću, svirajući maksimalnim intenzitetom – paljevina kakvu rijetko čujemo. U njegovim se izvedbama osjeća radost muziciranja, uživanje u zajedničkoj komunikaciji, izazivanjima.

Posebice su uzbudljivi dijalozi što ih ostvaruje sa suradnicima – puni duha i humora, zadirkivanja, prozivanja… Potpuno obuzet glazbom i stimuliran adrenalinom i u trenucima kad neki drugi član sastava svirao solo, Carter ispaljuje praskove ushićenja iz svog saksofona ne susprežući impulse koji se javljaju u posebnim trenucima kolektivnog nadahnuća.

On na svakom koncertu eksplodira, nikad publiku ne ostavlja ravnodušnom. U svojim rukama kao da ne drži saksofon nego bacač plamena koji riga vatru, koji ne izbacuje note nego munje, dvoranu pretvara u grotlo vulkana, a publiku prži strujnim udarima.

Nakon što ga je sredinom 1980-ih zapazio Wynton Marsalis, Carter je doživio svjetsku promociju početkom 1990-ih, kada je, na poticaj Lestera Bowieja, iz Detroita, gdje je počeo karijeru, stigao u New York.

Svirao je u sastavima New York Organ Ensemble Lestera Bowieja, Julius Hemphill’s Saxophone Sextet i Art Ensemble Of Chicago, s kojim je prvi put gostovao u Europi, u sklopu njihova blues projekta s čikaškim glazbenicima.

Poslije je svirao s najvećim jazz zvijezdama poput Herbieja Hancocka, Betty Carter, Sonnyja Rollinsa, Bennyja Golsona, Arethe Franklin, Davida Murraya, Regine Carter, Christiana McBridea, Marcusa Millera, Kathleen Battle i drugih te orkestrima poput Lincoln Center Jazz Orkestra, Mingus Big Banda ili The Carnegie Hall Jazz Banda.

Zahvaljujući sposobnosti prilagođavanja i zanimanja za cjelokupnu baštinu jazza, u filmu »Kansas City« Roberta Altmana, koji je dobio pohvale upravo zbog glazbe koju izvode vodeći glazbenici svjetske jazz scene, Carter s velikim uspjehom i uvjerljivošću »svira« legendarnog Bena Webstera.

James Carter je vođa nekoliko uglednih sastava s kojima izvodi stilski različitu glazbu, od funka, preko bebopa i gypsy swinga do posvete kultnim glazbenicima kao što su Billie Holiday i Django Reinhardt.

Koliko je cijenjen od jazz zajednice vidljivo je iz liste najznačajnijih džezista svih naraštaja i pristupa koji su mu iskazali poštovanje sudjelovanjem u snimanju nekih od dvadesetak albuma koje je ostvario kao vođa sastava.

Među ostalima to su Harry »Sweets« Edison, Buddy Tate, Johnny Griffin, Dee Dee Bridgewater, Dave Holland, Hamiet Bluiett, David Murray i Regina Carter.

Nevjerojatni rezultati

Na koncertu u Zagrebu Carter će nastupiti s klaviristom Gerardom Gibbsom, kontrabasistom Hilliardom Greeneom i burnjarom Alexom Whiteom. Njemu je važno zadržati postavu kroz duže vrijeme. Primjerice, Gibbs i White su dugogodišnji članovi njegovog sastava, a Greene je već neko vrijeme stalni član.

S njima je ostvario iznimnu komunikaciju, na intuitivnoj razini, uz njih postiže ekstazu, nalikuje propovjedniku u afroameričkoj crkvi koji prisutne dovodi u delirij.

»Održavanje stalne radne grupe ključno je za postizanje dubokog umjetničkog zajedništva svaki put kad izađemo na pozornicu«, tvrdi.

»S Gibbsom i Whiteom surađujem od lipnja 2001. To je od samog početka vrlo kohezivna suradnja kroz koju pokrivamo puno toga. Imamo temeljnu zamisao o tome što će svatko od nas raditi, što ostavlja prostor da ‘umjetnost trenutka’ dođe do izražaja i ponudi iznenađenja.

S njima ulazim u ‘zonu’, što je neopisiv osjećaj. Jednostavno, moramo djelovati na taj način. Želite li svirati na toj razini, morate se udružiti s glazbenicima koji dijele iste zamisli te ljubav prema glazbi i svom glazbalu.

U ovom sastavu svi poznajemo povijest svojih glazbala, njihovu mehaniku i način na koji funkcioniraju. Svatko od nas može sa svojim glazbalom napraviti nešto ni iz čega.

Kad na sceni imate glazbenike koji su temeljito proučili svoje glazbalo, a ne tek njegove osnove, i kad okupite glazbenike koji su blisko povezani sa svojim glazbalom, to jednostavno donosi nevjerojatne rezultate.

To se ponavlja svake večeri. Iako ponekad izvodimo isti repertoar, svaki novi nastup je drukčiji i suvremen. Komunikacija je uvijek važna u svakom umjetničkom pothvatu kako bi se postigao zajednički uspjeh.

Biti istovremeno povezan s kolegama umjetnicima, publikom i precima dokaz je svrhe zbog koje ste pozvani u svijet kulture i na pozornicu. To je bilo važno i Coltraneu.«

Savez s Njim

John Coltrane je, naime, godinama djelovao s istim suradnicima: pijanistom McCoyem Tynerom, kontrabasistom Jimmyjem Garrisonom i bubnjarom Elvinom Jonesom, tek ponekad uz gostovanje drugih, probranih glazbenika.

S njima je održao velik broj koncerata i snimio niz ploča, od kojih su neke remek-djela jazz diskografije.

»Coltrane je zadržao svoj klasični kvartet na okupu i doveo ga do vrhunca razvoja«, objašnjava.

»Postoji golema razlika u razvoju grupe između albuma ‘Live At The Village Vanguard’ snimljenog 1961. i ‘One Down, One Up’ snimljenog 1965. Jasno se čuje da je svatko izgradio svoje mjesto unutar sastava, što je Coltraneu dalo slobodu za daljnja istraživanja.

Tenor i sopran saksofon bili su njegovi osnovni alati kojima je prodirao kroz neznanje i dopirao do istine, kako bi je svi mogli čuti. Suština njegove glazbe je ISTINA!«

Ovom prigodom Carter će zagrebačkoj publici predstaviti program »Trane: A Centennial Supreme« posvećen spomenutom velikanu jazza, kojem je i ranije iskazivao počast, na razne načine, kao, uostalom, i mnogi drugi, ne samo saksofonisti, ne samo strani nego i domaći glazbenici.

»Ovim značajnim projektom želim/želimo naglasiti njegov duh«, istaknuo je.

»Uvijek je težio otkrivanju novoga – kako u skladbama, tako i u životu općenito. Vjerujem da je Coltrane istinska pojava iz koje svi možemo crpiti ‘iskrenu’ inspiraciju, kako bismo pronašli vlastitu istinu i iskoristili je za budući osobni razvoj: glazbeni, duhovni i ljudski.

Upravo tako doživljavam način na koji Coltrane i naši drugi predšasnici ostaju aktivno relevantni, a ne tek predmet pukih ‘obrada’ kojima se obilježava nečije kratkotrajno postojanje.

Biblija kaže: ‘Tražite i naći ćete’. Coltrane je grozničavo tragao za najvišim stupnjem istine, a to se odražavalo u zvuku njegovih glazbala. Važno je sjećati se NJEGA, a ne samo njegove glazbe, jer on predstavlja sve nas.

Svi smo se u životu našli na dnu; on je tražio Boga i sklopio savez s Njim – savez koji je trajao sve do njegova odlaska s ovog svijeta – te je svojom glazbom i samim svojim postojanjem svijet učinio boljim mjestom.

Kad bi svijet prihvatio taj ljudski primjer, usudio bih se reći da bi čovječanstvo – i svemir – bilo na mnogo uzvišenijem mjestu, ispunjeno visoko prosvijetljenim pojedincima koji više brinu o zajednici i djeluju tako da uzdignu i ostvare, kako je rekao Pharoah Sanders, Stvoriteljev ‘Glavni plan’.

Naravno, njegova ključna snimka je ‘A Love Supreme’. U četiri stavka tog djela, svaki put kad ih slušam, mogu jasno čuti kakav je savez sklopio s Bogom. Živio ‘Trane!«

Viši individuum

Iako je višestruko proglašavan najboljim bariton saksofonistom na svijetu, Carter s ne manjom kreativnošću svira sopranino, sopran, alt, tenor i bas saksofon, kontrabas i bas klarinet te razne flaute.

Iako je savladao sve tajne glazbala koje svira i razvio virtuozan pristup, to mu služi tek kao alat za stvaranje glazbe kojom oduševljava ljude diljem svijeta. Naime, poput Coltranea i on svoju glazbu zasniva na duhovnosti.

No, osim što je ekstremno uzbudljiva, njegova je glazba iscjeliteljska, širi pozitivne vibracije, slušatelje dovodi do ekstaze.

»Ne možete biti potpuno neovisni i oslanjati se samo na publiku«, tvrdi.

»Umjetnici su božanski dotaknuti višom silom, što god to bilo. Dobili su dar koji prenose masama. Mase u većini slučajeva daju svoju zahvalnost Stvoritelju i umjetniku, kako bi ih se i dalje vodilo na tom izabranom putu.

No, komercijalizacija i slične stvari donose širi raspon individualizma, ali i ispraznu zabavu i svojevrstan akademizam.

Naravno, postoje akademici koji nisu proračunati, ali akademizam u sviranju glazbe nije sam sebi svrhom. Mora postojati duhovna žica koja ide uz to kako bi se glazbu zaista osjećalo i kako bi ona nešto zaista i značila publici.

Publika ima osjećaj da je naručila ono što se događa u izvedbi i odgovara u skladu s time. Ako osjećaju da su ispunjeni na nekoliko razina, doći će i pokazati vam svoju zahvalnost.

Ako to ne osjećaju, ili osjećaju tek da je izvedba bila dobra i da su svi završili u pravo vrijeme, odgovorit će u skladu s time. Mi smo odlučili težiti prvoj opciji, jer znamo da postoji viši individuum koji nam daje snagu i omogućuje nam da putujemo tisućama milja daleko od doma kako bismo širili tu poruku.

Ona nastavlja biti svježa i relevantna te se i dalje razvija, čak i ako se vraćamo standardima ili starijim djelima koja nose poruke.«

Drugi Coltraneov dolazak

Poput Coltranea i Carter provodi istraživanja, ​​proučava razne stilove, osmišljava različite aspekte glazbenog djelovanja i njihovu primjenu u svojoj glazbi. Poput njega i on se oslanja na tradiciju jazza, vraća se djelima koja su odredila smjer njegovog razvoja, proučava i ukazuje na glazbenike koji su svojim djelima odredili umjetnički karakter te glazbe.

»Nadovezujemo se na tradiciju svojih prethodnika«, kazuje.

»To mi je važno jer ova glazba ima ishodište i lozu, a biti u mogućnosti prizvati i evocirati svaki dio tog podrijetla trebao bi biti prioritet svakog glazbenika. Kao rezultat toga dolazimo do osnova na kojima nadograđujemo i širimo lozu.

S druge strane, kad bismo više pažnje posvećivali umjetnosti današnjeg trenutka, umjesto da samo izdaleka kopamo po prošlosti, umjesto da umjetnost današnjice mjerimo mjerilima prošlosti, jer mi to ionako ne možemo, svatko bi bio puno svjesniji i ispunjeniji onime što se sada događa.«

O Carteru i njegovom stvaralaštvu govore kao o »drugom dolasku« Johna Coltranea. Neki tvrde da svira glazbu koja bi mogla biti odgovor na vječno pitanje o tome kako bi se velikanova glazba razvijala da nije prerano preminuo.

»Naravno, to mi može laskati, ali, istovremeno, nisam rođen u Sjevernoj Karolini 1926.«, kaže.

»Moja je majka rođena te godine i to je najbliže čime se mogu približiti Coltraneu. Kad sam rođen, Coltrane je bio mrtav već skoro dvije godine. Coleman Hawkins, s kojim sam također povezan, umro je iste godine kad sam ja rođen.

Dakle, osjećam taj ciklus. Hawk mi se jako svidio. Toga sam postao svjestan 1985., godinu dana prije nego je umro. Postoji toliko toga što možete učiniti, ali nikad nećete postati ti pojedinci, koliko god se trudili.

Niste rođeni u isto vrijeme i nemate ista iskustva. No, možete učiti iz tih iskustava, možete učiti iz onoga što je zabilježeno i nastaviti uklapati ta iskustva u vlastita.

Zašto smatram da ti pojedinci i dalje žive? Zato što oni osvjetljavaju put koji pokazuje da se instrument može svirati na neki poseban način, i da je u tome bitan umjetnik, a ne publika koja je davala novac kako bi čula djelo koje joj je posebno odgovaralo. Umjetnik može neprestano napredovati.«

Okupljanje prijatelja

Carter je proučio sveobuhvatnu tradiciju, od korijena jazza do ekstremnih eksperimenata, surađivao je s vodećim glazbenicima svih idioma i na osnovi tih iskustava stvorio unikatan i uzbudljiv pristup koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Čak i kad se upušta u free eskapade, u njegovim se izvedbama osjeća tradicija afroameričke glazbe, osjeća se blues, osjeća se gospel.

»Sposobnost održavanja i proširivanja tradicije iznimno je važna. Svi u sastavu to poštujemo i činimo to u čast svom glazbalu. Za mene je to uvijek bio holistički pristup.

To je sposobnost uključivanja i proširenja nečeg već obrađenog. To donosi nadahnuće koje pomaže da poboljšamo i proširimo mnogo toga, ne nužno slušajući mene kako sviram saksofon, nego rabeći te elemente kao aluziju ili nadahnuće.

Slušam gitariste, trubače i orguljaše. Često smo na sceni slušali jedni druge replicirajući ono što smo čuli, referirajući se na to u svojim izvedbama. Ne radi se samo o nama i o tome da jednostavno odsviramo skladbu.

To zapravo rabimo kao kostur ili skicu. Uvijek kad se okupimo nastaju drukčije glazbene tvorevine. Za nas je to uvijek kao sjajno okupljanje prijatelja.

Glazbu ne doživljavamo kao kontrolirani nastup, kao nešto za što bismo rekli: ‘Sad smo ovdje, devedeset minuta na pozornici, potom odlazimo s nje, moramo se tako i ponašati…’

Većim dijelom računamo i na publiku. Ako je posve očito da se na nekom mjestu mora pljeskati, određeni je ritam, trebate se uživjeti, a ne držati za sebe. Ako sviramo u ritmu koji svatko na svijetu može osjetiti, ne biste trebali samo sjediti.

Za to su nekoć bile pogodnije mnoge druge vrste glazbe. Ovu vrstu glazbe niste ni smjeli slušati, no danas je to užitak i povlastica. Užitak i povlastica je i činjenica što smo mi glazbenici odabrani jer glazba je sila univerzuma koja iscjeljuje.

Ako mi liječimo mase, prostor u kojem održavamo koncert je, u biblijskome žargonu, planina Sinaj na kojoj je Stvoritelj preko Mojsija podijelio zapovijedi koje bi mase trebale razumjeti i u njima uživati. Glazba ima iscjeliteljsku moć i zbog pozitivnih vibracija i humora.«