U nekoliko prethodnih romana (»Nesanica«, »Ljubav«, »Igrač« i Divljakuša«) hrvatska je književnica Marina Šur Puhlovski uspješno izgradila lik Sofije Kralj, žene čija sudbina je umnogočemu tipična za žene suvremenog (i to ne samo hrvatskog) društva.

U procesu gradnje svoje heroine – koji je zahvatio različita razdoblja njena života – autorica je u novom romanu »Zbogom, djevojčice« odlučila posvetiti se djetinjstvu svoje junakinje. Pritom je pažnju posebno usmjerila prema seksualnosti i tjelesnom, a budući da njena junakinja od tih dana iskazuje sklonost k vlastitom spolu te netrpeljivost prema suprotnom, jasno je da čitatelj već i tematski pred sobom ima provokativnu cjelinu koja govori o dječjoj seksualnosti s naglaskom na istospolnu ljubav! Definitivno provokativno, ali na to smo od ove vrsne domaće spisateljice već navikli, jer, primjerice, i »Divljakuša« i »Igrač«, kao i zbirka priča »Treći život druge violine«, nudili su štivo koje poneki smatraju neugodnim.

Sofijina sjećanja

Slično će biti i s ovim romanom, u kojem se Sofija Kralj prisjeća brojnih epizoda i dijelova svog života od četvrte pa do devetnaeste godine, kad počinju priče koje će obilježiti sjajni roman »Divljakuša«. Svoje se pošlosti Sofija prisjeća kronološkim slijedom nižući, posebno u doba djetinjstva, najčešće vrlo kratke tekstove koje je čak pretenciozno nazvati epizodama. Što je Sofija starija i tekstovi su nešto dulji, a u konačnici iz tih brojnih zrnaca prošlosti izbrušenih kroz prisjećanja i analize, pred čitateljem se stvara slika formativnog doba ličnosti Sofije Kralj. Središnji lik njena djetinjstva nedvojbeno je djevojčica Nataša, dugo vremena njena najbolja prijateljica u koju je, očigledno, bila i zaljubljena, mada to sama u tim trenucima nije mogla shvatiti, jer su vrijedila čvrsta pravila o tome da se djevojčice zaljubljuju u dječake i obrnuto, a nikako djevojčice u djevojčice ili dječaci u dječake.

Sofiju i Natašu, kao i neke njihove prijateljice poput Sonje, pratimo kroz Sofijina sjećanja od vrtića (obdaništa, kako se to šezdesetih godina prošlog stoljeća zvalo) pa do gimnazijskih i studentskih dana, pri čemu prijateljstvo Sofije i Nataše prestaje kad se Nataša odseli u Beograd, a u potpunosti završava Natašinom smrću kad je u dvadesetoj godini ubije vlak. Uz tipične pojedinosti odrastanja, njih su dvije, kao i neke njihove prijateljice, sklone igri »doktora i pacijenta«, pri čemu u tom društvu nema dječaka, ali i bez njih sve one polako otkrivaju seksualnost i tjelesnost, u čemu Sofija ide i korak dalje te zahvaljujući snažnoj mašti počinje zamišljati te sama u svom stanu, kad nema roditelja, ostvarivati razne igre kojima je temelj seks. Pa iako su joj u tim maštarijama partneri muškarci, sama nikada ne uspijeva odbaciti odbojnost prema muškom tijelu i strah od suprotnog spola pa će, čak i kad bude imala veze s mladićima, osjećati da to za nju nije dobro.

Otac nije tata

Uz analizu poimanja tjelesnosti, nagona, žudnje i ljubavi, ovaj roman znatnu pažnju – a to je za Šur Puhlovski tipično – obrađuje i obiteljski život, pri čemu iznova svjedočimo odnosima koji su daleko od idiličnih i u kojima je njena majka, kao i ona sama, najčešće žrtva pa i stoga, primjerice, oca nikad ne naziva tata, već je to uvijek – otac. Naravno, kroz tu priču o vlastitoj obitelji, ali i kroz onu o školovanju u osnovnoj školi te gimnaziji, potom i na fakultetu, Sofija nam iznosi i sliku hrvatskog društva šezdesetih godina prošlog stoljeća pokazujući jasno da se u tom društvu oduvijek osjećala izopćeno, što zbog svoje sklonosti prema istom spolu, što zbog umjetničkih i intelektualnih sklonosti kojima je najčešće bitno nadilazila svoju okolinu.

Sve u svemu Marina Šur Puhlovski »složila« je još jedan dobar roman u kojem je vrlo uspješno izrazila psihu i emocije neprilagođene i drugačije Sofije Kralj, kao i sliku društva u kojem je odrastala i provela mladost, pa se i za ovaj roman, kao i za »Divljakušu«, može reći da je istodobno riječ i o romanu o odrastanju, ali i romanu o položaju žene u hrvatskom društvu.