ZAGREB   Čini se da je pronađen recept za uspješno predstavljanje knjige kolumni: pozvati četiri kolumnista od kojih trojica mogu pričati što žele, a jedan mora biti Boris Dežulović. Tako je barem ako je suditi prema reakcijama publike na zagrebačkom predstavljanju nove knjige kolumni Igora Mandića u izdanju Profila. Ili točnije dviju knjiga u jednoj, budući da se pod naslovom »Sloboda lajanja / Zauzeto, Hrvat!« kriju dvije cjeline, od kojih prvu čine tekstovi objavljeni između 1990. i 1993., a drugu oni recentniji, objavljeni u tjedniku srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Novosti.

Kandidati za nasljednika

No Boris Dežulović nije previše pažnje posvetio ovoj knjizi/knjigama. U ironijskom tekstu nazvanom seminarskim radom »Zbogom, dragi Mandiću«, on se obrušio na one koji uporno ukoričuju svoje kolumne, čime su dvaput plaćeni za isti posao kojemu je cilj članstvo u Savezu kolumnista Hrvatske. U taj se eksluzivni klub ulazi teško, potrebno je prema Dežuloviću čak tri mjeseca napornog tjednog ispisivanja kolumni, a inicijacija uključuje i poznavanje temeljnih pet principa kolumnizma: kome, kada, čime, kako i zašto majku. U cijeloj toj priči Mandić je dakako protokolumnist, sam Josip Broz kolumnizma, te u tome leži čast i razlog za govorenje na takvoj promociji unatoč averziji prema kolumnistima koji ukoričuju svoje knjige. Treba se naime kandidirati za njegova nasljednika i pobijediti u konkurenciji samo 800-tinjak kandidata, mišljenja je Dežulović.

Velimir Visković je bio nešto informativniji te je uglavnom govorio o knjizi, podsjetivši auditorij da je čak i Mandiću svojedobno bilo stalo ostati na slobodi te da se kritičkog pisanja o bivšem sustavu poduzeo tek nakon što je on postao stvar prošlosti. Sloboda lajanja tako je urlik suspregnutog, dok je Zauzeto, Hrvat! obrana prava na manjinsko mišljnje. U trenutku kad su Srbi u Hrvatskoj marginalizirani Mandić je prema Viskoviću pokazao visoku etičku razinu promatranja te činjenice kad se, kao pripadnik većinskog konstitutivnog naroda, poduhvatio pisanja o problemima koji tu manjinu tište.

Nepostojeći pijedestal

Denis Kuljiš je pak postavio tezu da bi hrvatska kultura, kada bi postojala, Igora Mandića postavila na svoj pijedestal. No Hrvatskom drmaju sasvim neki drugi besprizorni ljudi, kao što su i Jugoslavijom drmali slični besprizorni ljudi, među kojima Mandić, kojemu nikad ništa ne paše, nema i nije imao što raditi.

Autor je na kraju većinu svog izlaganja poklonio osobi koju je, kako kaže, samo svojom greškom izbacio iz zaslužene mu posvete knjizi.

– Moj najdraži čovjek u životu, čovjek koji me naučio sve o demokraciji i totalitarizmu, je Mihajlo Mihajlov. Ovaj intelektualac porijeklom iz Rusije jedan je od rijetkih kojemu je oduzeto jugoslavensko državljanstvo. Nakon što ga je sam Tito spomenuo u jednom obraćanju kao protivnika sistema osuđen je na sedam godina robije. A zalagao se za antinacionalističku demokraciju – rekao je Mandić uputivši poziv javnosti na upoznavanje s Mihajlovljevim djelovanjem i izdvačima na njihovo objavljivanje.