Publicist i književnik

“Potemkinove ruševine”: Predstavljena nova knjiga eseja Borisa Becka

Ante Peričić

Knjiga donosi osam eseja u kojima se tematiziraju epidemija i potres u Zagrebu, koji se razmatraju u svojim prirodnim ishodištima, ali i u svim njihovim utjecajima na svakodnevni život



»Ruševine u nama izazivaju romantične osjećaje, i ispunjavaju nas melankoličnim spleenom prolaznosti. Međutim, ruševine oduvijek imaju i političku uporabu: svjedoci su slavne prošlosti i jamci još slavnije budućnosti – naravno, ako vjerujemo da će ikakve budućnosti uopće biti« – zloslutna su to slova kojima započinje najnovija knjiga docenta na Studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, dugogodišnjeg novinara, kolumnista i publicista, cijenjenog književnika Borisa Becka.


Edicija je predstavljena u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici Marije Jurić Zagorke, a osim autora, predstavili su je i Dražen Klarić, urednik Večernjeg lista, kao i urednica knjige Eugenia Ehgartner. Riječ je, zapravo, o knjizi eseja – formi koja nam je, iz Beckova pera, zapravo prirodna jer on sam vrsno i vispreno barata kolumnističkim stilom.


Ipak, kako je rekao na predstavljanju, sabrane kolumne, kao takve, za knjigu i nisu najzahvalnije štivo, stoga je, neke od već objavljenih »esejizirao«, temeljito ih preradivši i proširivši, dok su neki eseji napisani izvorno za ovu knjigu naslovljenu »Potemkinove ruševine i drugi eseji«, što zajedno, kako je istaknula Ehgartner, čini skladnu i dobro osmišljenu cjelinu.


Aktualni primjeri




»Knjiga eseja grupiranih oko velikih društvenih tema 2020. godine u Hrvatskoj – epidemije i potresa u Zagrebu – koje se razmatraju u svojim prirodnim ishodištima, biološkim i geološkim, ali u svim njihovim utjecajima na politiku, kulturu i svakodnevni život.


Beck u knjizi daje raznolike povijesne izvore za relevantnu problematiku, osvjetljava ih koristeći raznoliku teoretsku literaturu te ih oslikava brojnim aktualnim, dobro izabranim primjerima.


Autor se tu pokazuje kao velik erudit, ali i kao iznimno obrazovana osoba, »spužva kojoj ništa ne promiče«, kako je o njemu, u pogovoru knjizi »Krila u koferu«, napisao Svjetlan Lacko Vidulić«, piše u najavi predstavljanja novog naslova Borisa Becka čije čitateljstvo, ali i studenti, znaju koliko maštovito i talentirano on našu stvarnost povezuje s mitološkim temama koje su mu vječna inspiracija, a to je vidljivo i iz naslova eseja, kao i njegovih dosadašnjih knjiga, pa da spomenemo samo neke – »Metak u srcu svetog Augustina«, »Krila u koferu«, »Mrtvaci pod poplunom«, »Pandorina kutija«, »Psalmi na gradišćanskohrvatskom jeziku«, »Posljednja noć velikog pripovjedača« i tako dalje.


Čvorišni problemi današnjice


Najnovija knjiga, u izdanju Leykam Internationala, donosi osam eseja na dvjestotinjak stranica, a već nas sami provokativni naslovi pozivaju na hvatanje u koštac s Beckovim mislima, pa su, pored »Potemkinove ruševine«, u zbirku uvršteni i eseji »Idem šorom i pucam pištoljom«, »Fino nam ide«, »Plinska lampa«, »Djevica nimfomanka«, »Duša u kataklizmi«, »Katedrala gori«, »Riječ na kraju: nada«.


Naoko bizarni slučajevi iz života, gotovo harmsovski, pokazuju se kao čvorišni problemi današnjice, te se Beck izvrsnim stilom i neodoljivim humorom probija kroz slučajnosti do nužnosti, kroz besmisao do smisla.


Njegove teme, kojima se stalno vraća, jesu povezanost prirodnog i kulturnog, moralnog i političkog te tehničkog i ljudskog. S lakoćom navodeći klasične autore poput Baudrillarda, Levinasa, Agambena ili Eca, Beck se probija kroz plimu banalnosti suvremenih medija i društvenih mreža, pokazujući čitateljima da optimizam i vedrina duha mogu pružiti utjehu i u najozbiljnijim vremenima«, kazuju iz Leykam Internationala.


Zanimljivo je kako svaki esej započinje kratkim uvodom, podsjećajući na dio Stendhalova opusa, samo, za razliku od tog francuskog klasika, Beck te »prologe« piše sam, dajući nam u njima komadić torte koja nas tek očekuje prilikom čitanja cijelog eseja, ali nam, u tim uvodnim sukusima, ne odaje sve već, kao vrsni novinar, baca udicu na koju se mi, čitatelji, rado hvatamo.


Iako je »prologić« polaznog eseja pesimističan, uvertira u posljednji esej »Riječ na kraju: nada« ipak je mrvicu optimističnija. »Ako uopće ima čitateljica ili čitatelja koji su se dovde probili, ne želim ih ostaviti u sumornu raspoloženju. Istina, svijetom vladaju lopovština, ludost i laž, ali uvijek možemo svjedočiti nadu.«