Osvaja autentičnošću i humorom

Pogledali smo novi film Radivoja Andrića “Ljeto kada sam naučila letjeti” na Pulskom filmskom festivalu

Ervin Pavleković

Radnja filma prati odsječak života djevojčice Sofije, koja jedno ljeto, umjesto da sa svojim prijateljima provede ljeto kampirajući u Srbiji, bude primorana otići s bakom kod obitelji, točnije njezine sestre, na otok Hvar



 


Srpski redatelj Radivoje Andrić publici je zasigurno najpoznatiji po filmu uspješnici »Kad porastem biću Kengur« (2004.), koji je imao iznimno dobru gledanost u kinima, no i po filmu »Munje« (2001.), koji je također bio uspješan, ili pak »3 palme za 2 bitange i ribicu« (1998.). Okupivši autorski i glumački tim, redatelj se odlučuje na novi film, hit »Ljeto kada sam naučila letjeti«, koji je prikazan trećega dana u Međunarodnom programu Pulskog filmskog festivala u Areni. Film je dosad osvojio Nagradu za najbolji europski film za djecu na međunarodnom festivalu BUFF u Švedskoj, dok je u redovnoj distribuciji u regiji već prikupio više od dvjesto tisuća gledatelja.


Film je nastao u koprodukciji Srbije, Hrvatske, Bugarske i Slovačke, a gotovo u cijelosti je sniman na našem Hvaru – u Starom Gradu, Vrboskoj, Dolu i Jelsi. Fotografiju potpisuje Dušan Joksimović, montažer je Dejan Urošević, skladatelj Vasil Hadžimanov, scenografkinja Tajana Čanić Stanković, a kostimografkinja Momirka Bailović.




U glavnim su ulogama Klara Hrvanović, koja tumači djevojčicu Sofiju, ostalu djecu, njezine nove prijatelje tumače Luka Bajto, Ema Kereta Rogić, Domina Ančić, i Domagoj Ostoja, a baku i tetu tumače Olga Odanović i Snježana Sinovčić. U ostalim ulogama se pojavljuju Žarko Laušević, Frano Lasić, Vanda Boban Jurišić, Stefan Shterev i ostali.


Odsječak života


Radnja filma prati odsječak života djevojčice Sofije, koja jedno ljeto, umjesto da sa svojim prijateljima provede ljeto kampirajući u Srbiji, bude primorana otići s bakom kod obitelji, točnije njezine sestre, na otok Hvar. S obzirom na radnju filma koja prati život Sofije, odnosno odsječak života, jedno ljeto, ovaj se film može okarakterizirati kao obiteljski, »coming of age« film i/ili kao vedra i prozračna, nepretenciozna »bildungs« »feel good« komedija simboličnog i upućivačkog naziva.


Iako se protagonistica Sofija spremila na zabavno ljeto u kojem, uz školske obaveze poput iščitavanja lektire, ima mjesta i za ljetne ljubavi, primjerice poljubac, njezino se ljeto zbog činjenice da ga mora provesti s dvije bake, ili dvije lude babe, kako sama kaže, na prvu pretvori u najdosadnije ljeto ikada. Razlog zašto njezino ljeto ima tendenciju postati najdosadnije ljeto leži i u činjenici da je Sofija dijete generacije interneta, generacije Instagrama, i generacije društvenih mreža općenito; dakle, dijete koje zapravo odrasta na i/ili uz društvene mreže koje čine (njezinu) svakodnevicu. U takvoj je svakodnevici, jasno je, vrlo bitno sve pomno prezentirati na društvenim mrežama, a uspjeh se objave mjeri lajkovima ili komentarima. Kod takve je prezentacije života, virtualne, vrlo bitan i sadržaj, pa se ljetovanje na Hvaru s dvije bake ne čini kao najbolji sadržaj za prezentaciju njezinim vršnjacima.


Već nakon dolaska, Sofija, svjesna zabave koju propušta u svojoj državi, sa svojim prijateljima, negoduje, jer autentična trošna hvarska kuća ne zadovoljava kriterije mlade osobe, posebice zbog toga što nema wi-fi koji, u ovome slučaju i općenito, znači brojne mogućnosti, no prije svega umreženost i povezanost te dostupnost različitoga sadržaja.


Loncu poklopac


Čak i činjenicu da nema interneta Sofija bi preživjela, no živa prirodu koja buja oko kuće, pauci, komarci, vrt, i baka Marija koja »smara do smrti« ipak su za nju previše. Njezina baka svakom je loncu poklopac, za sve ima odgovor i rješenje koje se sastoji većinom u raznim zabranama – krema za sunčanje, šešir, jedi, pij, »ne možeš sama«, »ne lupetaj« i slično tome – koje su zapravo svojstvene svakoj baki, no možda u manjem intezitetu i predstavljene na ljepši način nego što to radi njezina baka Marija. Iako stroga i svojoj unuci ništa ne dopušta, bakine su replike pune prepoznatljivih općih mjesta našeg mentaliteta, podneblja, zbog čega i zadobivaju humorni karakter, onaj koji ne prestaje nasmijavati tijekom cijeloga filma, do samoga kraja.


Dolazak na otok Hvar, otok njezine mladosti, otok prvog poljupca i starih ljubavi, starih prijateljstava i pokidanih veza za nju predstavlja otvaranje starih rana, no prije svega, otok mladosti predstavlja vivifikaciju petrificiranih mirisa, mora, soli i same prirode, prvenstveno borova. Jednako tako, susret s poznatima, bilo sa širom obitelji ili sa starim prijateljima/starom ljubavi za nju je vrlo emotivan, čak u toj mjeri što možemo reći da se od svojeg Hvara, barem u srcu, nije nikad odvojila. To dodatno potvrđuje i činjenica da dvadeset i pet godina nije pričala sa svojim bratom, a kompleksna društvenopolitička situacija kao i zamršeni odnosi ipak su joj, otkrit će nam u jednoj sceni, teško pali.


Drugačija sestra


Opozicija ponašanju bake Marije je druga baka, Luce, koja nije toliko stroga, ima razumijevanja za djecu, zna što vole i što im treba te na koji način ih može pridobiti. Iako je Luce godina kao i njezina sestra, ona pak posjeduje onu južnjačku opuštenost svojstvenu dalmatinskome kraju, no svojom maramom oko glave daje i moguće naznake hipijevskog, alternativnog shvaćanja svijeta, što je mogući razlog više zašto je toliko neopterećena. Ipak, glavni razlog za razliku između razdvojenih sestara koje se ipak vole leži u činjenici da baka Marija u sebi nosi grižnju zbog nerazriješenih odnosa iz prošlosti, što će rezultirati s nekoliko emotivno nabijenih i dramaturški dobro izvedenih scena glumačkog trojca Sofija-Marija-Luce.


Na primjeru susreta dviju sestara te Sofije koja dolazi iz Beograda možemo govoriti o različitim jezičnim kodovima, susretu srpskog jezika i hrvatskog, odnosno srpskog i čakavštine Hvara, susretu dvaju mentaliteta. Takvo sučeljavanje jezičnih kodova poslužilo je kao izvrstan okvir za naglašavanje ratne i poratne situacije i onoga što je ona donijela, a sam film, svojom tematikom, poslužio je kao okvir za akcentiranje suštine svega toga.


Nepretenciozno


Već sam početak filma, uvodna scena u bazenu otvara nam vrata u svijet osnovnoškolaca i njihovih preokupacija, a tome dakako pridonosi suvremena glazba, skladni dijalozi logičnoga slijeda i dobro razmješteni unutarnji monolozi protagonistice, zatim dobra, žanru i priči primjerena brzopotezna montaža, koja uključuje i nekoliko slikovnih i tekstualnih napisa, dobro uklopljeni i dobro izvedeni elementi animacije, kao i sama svevremenska priča o prvim ljubavima, ljetnim avanturama koje smo svi prošli. Priča je to o ljubavi, brizi, spremnosti da oprostimo i spremnosti na promjenu, bilo malu ili veliku promjenu, jer i sam film je za velike i male – nepretenciozan, vedar, prozračan, osvaja iskrenošću, autentičnošću i humorom, uz neizostavne izvrsne glumačke kreacije. Film je to koji svojom nostalgijom u svakome od gledatelja priziva neka prošla bezbrižna vremena, no i film koji još jednom podsjeća da svaki dan trebamo onima koje volimo, primarno članovima obitelji, pokazati svoju ljubav na bilo koji način, jer u konačnici, oni bi nam trebali biti – najbolji prijatelji.