Četvrta zbirka pripovijedaka makedonske književnice Rumene Bužarovske nova je potvrda njene literarne nadarenosti. Sedam novih priča objavljenih pod naslovom »Ne odam nikade« na makedonskom jeziku 2018. godine, odnosno u prijevodu Ivice Bakovića za zagrebački VBZ ove godine, još nam jednom nude njen analitički, najčešće i pesimistički, pogled na život suvremenog čovjeka.

Istina, Bužarovska u svakoj od tih sedam pripovijedaka slika likove koji dolaze iz Makedonije pa ih njihovo domovinsko podrijetlo svakako određuje, ali budući da su uz svoju državu »razasuti« posvuda (London, Arizona, Australija…) i posvuda pate, jasno je da njihovi problemi nisu nacionalne, već općeljudske prirode određene ponajprije suvremenim kaotičnim načinom života u kojem je odavno izgubljena prirodnost, staloženost, empatija…

Gubitnice i gubitnici

Likovi Rumene Bužarovske u ovoj su zbirci pripovijedaka gubitnice i gubitnici. Bez obzira na to što radili i na koji način pokušali promijeniti svoju sivu stvarnost, to im ne uspijeva i na kraju priče zatičemo ih u psihološki i duhovno još gorem stanju od onoga nimalo lijepog u kakvom ih zatičemo na početku priče. Tako mladi bračni par iz uvodne pripovijetke »Vaza« bolno nakon posjete prijateljskom bračnom paru spoznaje kako su njihovi snovi o barem solidnom imovinskom stanju daleko od stvarnosti; Ivana Petrova iz priče »Kupine« shvaća kako njen bijeg na selo i u dane djetinjstva ne može prebrisati lošu stvarnost u kojoj ju je napustio suprug, a s kćeri nema dobar odnos.

Elena iz priče »Cika« vraća se iz SAD-a ocu koji je na samrti, da bi na kraju shvatila kako je više ama baš ništa ne veže za domovinu, a slično, ali uz još puno više gorčine – jer se nema kamo vratiti – razmišlja Riste, koji se nakon kraha braka u Australiji vraća u Makedoniju i shvaća da tu nema što tražiti. Štoviše, ta besperspektivnost i osjećaj uzaludnosti ostaju i kad se život odvija u drugom smjeru, pa tako dječak Matej i njegova majka pri preseljenju iz Skopja u Arizonu gdje ih dočeka otac Vlado ne mogu nikako »uhvatiti« ugodnost i smisao života u daleko bogatijoj državi od one iz koje su otišli, a slično je i s likovima iz priče »Meduza« koji, čak i iako imaju puno novaca, nikako nisu u stanju pihvatiti taj suvremeni način života.

Sivilo budućnosti

Antijunakinje i antijunaci proze Rumene Bužarevske izgubljene su i ostavljene žene ili muškarci, u stupidnu neinventivnost života zarobljeni mladi bračni parovi ili sredovječne žene svijesne da ih više ništa dobro i lijepo ne čeka u životu, poslom i obiteljskim obvezama iznurene i izmučene žene…

A svi oni manje su ili više svijesni kraha snova koje su sanjali nekada, očekujući od života puno više no što su dobili. Pritom čak nije bitno ni materijalno stanje, jer se isto sivilo budućnosti prostire i pred onima koji su siromašni poput mladog bračnog para iz uvodne priče, ili pak imućni ili vrlo imućni poput likova iz štorija »Cika« ili »Meduza«. Svi oni kao da u svijesti imaju rečenicu koju izgovara Riste i koja je izabrana za naslov cijele zbirke: »Ovdje sam, nikamo ne idem« – govori u jednom trenutku Riste, shvaćajući vrlo bolno kako je baš to najgora moguća rečnica koju je mogao izgovoriti. Jer, to »Nikamo ne idem« ima tragični prizvuk konačnosti.

Životni dijalozi

Bužarovska piše jednostavnim i razumljivim jezikom u kojem se lako uočavaju vrlo životni dijalozi, a uz makedonski (odnosno prijevod na hrvatski) gotovo pa jednako važan je i engleski jezik kojem pristupa na dva načina – izvorni engleski govornici govore književno i njihov engleski u skladu je s pravopisom, a domaći likovi koriste engleski koji je fonetski prenijet kako bi se i na taj način pokazalo nepoznavanje tog jezika. Naravno, time se zna vrlo uspješno stvoriti dojam komičnosti, koji ipak na trenutke ublažava opću tamnu sliku života iz kojeg likovi ove zbirke pripovijedaka – nikamo ne idu.