Da je pandemija COVID-19, barem za sad, utihnula, svjedoče i neuobičajeni prizori Venecije prepune turistima. Razlog tolikom broju turista nije samo vikend, već i glasovito, pedeset i deveto Venecijansko bijenale koje je prošle godine odgođeno zbog pandemije koronavirusa, a ove je godine, kako je to rekla kustosica Cecilia Alemani, pod utjecajem rata u Ukrajini.

Tako se, od jučerašnjeg dana pa sve do 27. studenog, na središnjoj izložbi »Mliječni sni« može pogledati više od 1.500 radova 213 umjetnika iz 58 zemalja svijeta, a sam se naslov odnosi na dječju knjigu nadrealističke umjetnice Leonore Carrington u kojoj ona opisuje čarobni svijet.

Osim izložbe, 80 zemalja ima svoje paviljone na Bijenalu koje se smatra najvažnijom izložbom suvremene umjetnosti.

Hrvatska, kako je to poznato, svoj paviljon nema, jer je Srbija naslijedila onaj jugoslavenski u Vrtovima Bijenala, a ove godine svoj prostor nismo niti iznajmili, već hrvatski paviljon utjelovljuje 25 plesača, tj. performera, a sve pod idejnim plaštom jednog od naših najznačajnijih suvremenih umjetnika Tome Savića-Gecana.

S otvorenja 59. izdanja Venecijanskog bijenala, Foto: BIENNALE

Bez naziva

Naš se paviljon naziva »Bez naziva«, a performeri će se, u narednih sedam mjeseci, svakodnevno infiltrirati u druge paviljone i izvoditi ono što im svakog jutra iznova sugerira algoritam, tj. umjetna inteligencija koja upute za performere generira iz dnevnih vijesti iz cijeloga svijeta. Te instrukcije sugeriraju plesačima u koje paviljone i u koje doba moraju otići, koliko se dugo tamo moraju zadržati, kakve bi misli trebali misliti i koje pokrete izvršavati.

Postoji, naime, kod nastupa manji stupanj slobode, a njihovi su performansi u potpunosti kontrolirani od strane dnevnih vijesti kojima smo mi svakodnevno bombardirani. Preslika je to našeg života koju je Savić-Gecan htio osvijestiti. I kada naiđete, u nekom od paviljona, na osobe koje se ne ponašaju poput posjetitelja te ih upitate tko su oni i zašto izvode performans, jedino što vam predstavnici našeg paviljona smiju reći je sljedeća rečenica: Ja sam Hrvatski paviljon.

– Nije bilo audicije, dobili smo poziv i imali probe vikendima od listopada pa do ožujka. Iako je dosta stvari zadano od strane algoritma, postoji, unutar te strukture od sedam minuta izvođenja, određena sloboda. Nama su, naime, zadani odnosi i misli kroz koje putujemo. Svaki put smo u nekom novom izložbenom prostoru i zadano nam je hoće li se naš pokret odnositi na pod, na zid, strop ili na ono što je ispred nas. Osim zadanih uputa, važna je i suptilnost i naša vlastita procjena«, tvrde plesačice Dora Pocedić i Gendis Putri Kartini koje su diplomirale na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i koje će, uz ostalih dvadeset i troje hrvatskih plesača, predstavljati naš paviljon narednih sedam mjeseci.

– Ljepota je u tome da će neki vidjeti ovaj naš performans, i to ne znajući da ga gledaju, i tek će možda poslije shvatiti da su nešto vidjeli, baš na način na koji na nas djeluju svi uređaji kojima se svakodnevno služimo, a koji informacije lagano infiltriraju u naše živote, pojasnila je kustosica Hrvatskog paviljona Elena Filipović, dok je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek iz Venecije poručila kako ni u ovim teškim vremenima ne smijemo zanemariti moć koju umjetnost ima- da nas sve prizove savjesti, da budemo humaniji i da gradimo bolje društvo, a ovogodišnji Hrvatski paviljon doprinos je novom promišljanju o budućim bijenalima.

Foto: JACOPO SALVI

Revolucionarni element

Voditelj tehničke produkcije Tomislav Pokrajčić ispričao je kako je rad na tehničkoj implementaciji koja stoji iza projekta trajao nekoliko mjeseci.

– Ukupno je, u taj tehnički dio projekta, bilo uključeno dvadesetak ljudi – što podatkovnih inženjera, softverskih inženjera, studenata koji su prikupljali nekoliko tisuća članaka koje smo mi koristili za treniranje algoritma umjetne inteligencije, označavali članke i tako dalje. Rezultat tog rada model je umjetne inteligencije koji će nam, tijekom ovih sedam mjeseci, služiti da svako jutro odabere jedan članak iz nekoliko stotina novinskih izvora iz cijeloga svijeta.

Proteklih smo dana imali članke iz Italije, Obale Bjelokosti i Malezije. Taj članak ulazi u model umjetne inteligencije koji je istreniran prepoznati desetak tema koje je umjetnik Savić-Gecan odabrao kao bitne za projekt, a neke od njih su svemir, virus, rat, kršenje ljudskih prava, vojne intervencije i manipulacija vijestima. Algoritam tako svakog jutra prepozna o čemu se radi u toj vijesti i na temelju toga performerima daje upute za njihov rad toga dana, kazuje Pokrajčić dodavši kako je riječ o nečem doista unikatnom i posebnom, a pogotovo u odnosu na Venecijansko bijenale gdje se do sad ništa slično nije pojavilo.

– Obično stvari funkcioniraju na način da čovjek kreira program, dade ga računalu da ga izvršava i ono ga izvršava doslovno. U Tominom radu imamo suprotnu situaciju – imamo algoritam koji radi program za čovjeka na temelju onog što se događa u svijetu, a čovjek taj algoritam ne izvršava doslovno, već ga interpretira na ljudski način, zaključuje Pokrajčić.

Upravo se u toj kombinaciji tehnologije i umjetnosti, koja se materijalizira kroz performans, krije element revolucionarnog, iako bi naši performeri u izvođenju mogli biti mrvicu vidljiviji, konkretniji i očitiji, jer je ideja doista dobra, ali realizacija iste je otežana zbog kontradiktornosti koja se nalazi u samoj srži – kako biti očit i privlačiti pažnju publike, ako je upravo poruka Savića-Gecana da vijesti na nas djeluju subliminalno?

Iako se nagrada priželjkivala, Zlatnog je lava ove godine osvojila Amerikanka Simone Leigh, a najbolji nacionalni paviljon jest onaj Velike Britanije.

Unutrašnjost obnovljene palače Procuratie Vecchie