Filozof i matematičar

Vjera i igre na sreću. Jeste li čuli za tzv. Pascalovu okladu?

Kim Cuculić

Foto Erik Mclean on Unsplash

Foto Erik Mclean on Unsplash

Blaise Pascal ili vjera u doba znanosti



Ove godine obilježava se 400. godišnjica rođenja francuskog filozofa, matematičara, izumitelja i fizičara Blaisea Pascala, kojega opisuju kao jednog od prvih koji se uhvatio u koštac s ulogom vjere u doba znanosti i razuma.


Rođen je u Clermontu (danas Clermont-Ferrand) 19. lipnja 1623. godine. Martin Pascal, djed Blaisea Pascala, imenovan je 1586. kraljevskim savjetnikom i upravnikom financija, a Pascalov otac, Étienne, također je obavljao važne dužnosti, najčešće na području financija i poreznih prihoda. Takav društveni položaj omogućio je obitelji Pascal da živi imućno, bez većih materijalnih potresa te da se kreće u visokim političkim, umjetničkim i znanstvenim krugovima zemlje.


Blaise Pascal je kao dječak pokazivao sklonost prema matematici, pa mu je otac poklonio primjerak Euklidovih »Elemenata«, što je bio temelj njegova školovanja kao matematičara. Pascalov otac nastojao je da mu sin najprije dobro nauči latinski i grčki jezik, a matematičke knjige je sklonio, smatrajući kako bi ga matematika zavela na pogrešan put i spriječila u humanističkom obrazovanju. Međutim, Blaise Pascal se sam približio geometriji stvorivši, prema svjedočenju njegove sestre, neke aksiome Euklidove geometrije uopće je ne poznavajući.




Otac je bio zapanjen i oduševljen te je sinu nabavio knjige iz geometrije kako bi se njegov genij mogao razvijati. Pascalov otac ni kasnije nije promijenio svoju odluku da sina ne šalje u školu, nego je nastavio sam ga podučavati.


U njegovu konceptu obrazovanja značajni su bili susreti sa znanstvenicima onog vremena. Već s četrnaest godina Pascal je pratio oca na sastanke društva Académie Mersenne, na kojima se upoznavao s filozofskim, prirodoznanstvenim i matematičkim dostignućima.


Sa šesnaest godina na sastanku je prikazao svoj rad koji je sadržavao niz teorema iz projektivne geometrije, a 1640. objavio je svoj prvi matematički rad o konikama. Za oca, koji je bio skupljač poreza, konstruirao je (1645.) prvo digitalno računalo, nazvano Pascaline, slične konstrukcije kao mehanička računala iz 1940-ih.



Nakon razdoblja prijateljevanja s libertincima, priklonio se idejama jansenizma (religijski pokret unutar katolicizma u Francuskoj u 17. i 18. stoljeću, nazvan po nizozemskom teologu C. Jansenu) te je u razdoblju od 1656. do 1657. pod pseudonimom Louis de Montalte objavio osamnaest »Pisama provincijalcu« (punim nazivom: »Pisma što ih je Louis de Montalte napisao jednomu svojem prijatelju u provinciji i prečasnim ocima isusovcima u vezi s pitanjem morala i politike dotičnih otaca«).


U njima brani teološke postavke jansenista, stvorivši stilom elegantne ironije i klasicističke jednostavnosti remek-djelo žanra polemike. U »Pismima provincijalcu« brani moralnu rigoroznost francuskih jansenista i napada jezuitske teologe zbog – kako su on i drugi jansenisti sagledavali – jezuitske popustljivosti na području moralne teologije.


Tim je literarnim djelom, koje je brzo steklo popularnost, utjecao na kasnije ukidanje jezuitskog reda u Francuskoj 1764. godine. Kako mu je Papa zbog razrađene kritike isusovaca zaprijetio ekskomunikacijom, nije se više upuštao u religiozne rasprave, već se posvetio filozofiji, matematici i fizici.


Premda je gajio odnose s moralno rigoroznom zajednicom jansenista, Pascal nastavlja s dosadašnjim načinom života. Kako navodi natuknica u Wikipediji, u noći 23. studenoga 1654. godine zapisuje snažnu vjersku viziju koja ga je iznenadno zahvatila te noći: »Vatra. Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakobov, ne filozofi i znanstvenici…«


Taj je zapis poslije nosio ušivenoga u ovratnik svojega kaputa, kao memento na početak jednog drukčijeg života snažno označenog vjerom. U siječnju 1655. Pascal provodi dva tjedna u samostanu u Port-Royalu, koji će i poslije često posjećivati.


Odlučuje se za asketski život, odričući se praktično svih tjelesnih ugoda. Pascalova duboko proživljena katolička vjera vidljiva je u njegovim »Mislima«, nedovršenoj apologiji kršćanstva koja je ostala čitana do današnjeg vremena.


U jednome od poglavlja izložio je do danas često spominjanu tzv. Pascalovu okladu, u kojoj se vrijednost vjere umjesto racionalnim argumentima nastoji obraniti kalkulacijom kakva se koristi u igrama na sreću. To djelo obuhvaća 27 svežnjeva bilježaka i fragmenata pronađenih nakon njegove smrti. Ovako objašnjava natuknica u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije:


»Nasuprot Renéu Descartesu, Pascal smatra da se spoznaje materijalnoga svijeta ne mogu steći polazeći isključivo od materijalnih principa: dok matematika i logika kao formalne znanosti postupaju deduktivno, tj. polazeći od općih pojmova, brojeva i relacija, pod koje se podvodi cjelokupna zbiljnost, fizika i druge iskustvene znanosti moraju počivati na eksperimentalnoj provjeri hipoteza.


Tako stečeno znanje nije apsolutno i ne može se prikazati u nekom dovršenom sustavu vječno važećih zakona, nego se ono stalno prevladava novim spoznajama. Ljudsko je znanje stalno u razvoju, upućeno je na predaju i na otkrivanje novoga. Ono je motivirano težnjom za beskonačnošću, ali se postiže samo malim koracima, pri jasnoj svijesti o ograničenosti čovjekova uma. Um je izvor stalne sumnje, ali je upravo ta sumnja izvor novih traganja.


Principi spoznavanja ne mogu se ni dokazati ni definirati. Oni dolaze iz srca, kategorije koja je za njega i metafora i filozofski koncept, te se ne shvaća kao mistični doživljaj ili osjećaj, nego kao ljudska sposobnost da se s one strane skeptičnoga uma prihvate ti izvorni principi.


Um ne poznaje principe srca, on samo osjeća da postoje tri dimenzije u prostoru, da su brojevi beskonačni.. te tek na temelju tih osjeta može dalje obavljati matematičke i logičke operacije. Duša ne može naći mir u beskonačnom traganju sumnjajućega uma za istinom, nego samo u predanosti srca istini objave i milosti.


Zbog toga ni racionalna teologija ne može svoje opravdanje naći u srcu kao izvoru vjere. Kritizirajući dokaze o Bogu sv. Tome Akvinskoga, Pascal smatra da onaj tko vjeruje ne potrebuje nikakve racionalne dokaze o Bogu.


Svojim mislima o strahu, neizvjesnosti, brizi, navici i drugome Pascal je znatno utjecao na filozofiju egzistencije, posebice na S. Kierkegaarda i M. Heideggera. Njegove su »Misli« ujedno vrhunski primjer aforističkog esejizma karakterističnoga za francusku kulturu 18. stoljeća; njima se Pascal potvrdio kao jedan od najistaknutijih klasicističkih moralista.«


Podsjetimo na neke od Pascalovih misli: »Misao čini čovjekovu veličinu… Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali to je trska što misli… Naše dostojanstvo sastoji se u misli… Kad bi svi ljudi znali što kažu jedni o drugima, ne bi bilo četiri prijatelja na svijetu… Kada naiđemo na prirodan stil, prosto smo začuđeni, jer smo očekivali da ćemo naići na pisca, a nalazimo čovjeka.«


Godine 1647. Pascal je započeo mjerenja tlaka u atmosferi i otkrio da se s visinom tlak snizuje te zaključio da je iznad atmosfere vakuum. U pokusima provedenima u Parizu rabio je barometar s vodenim stupcem. Utvrdio je da tlak zraka ovisi o temperaturi i vlažnosti i time postavio temelje meteorologije.


Proučavao je hidrostatiku (Pascalov zakon). Po njemu je nazvana mjerna jedinica za tlak paskal. Zasnovao je teoriju vjerojatnosti proučavajući igre na sreću, u geometriji je prije Gottfrieda Wilhelma Leibniza izveo prvo parcijalno integriranje (1659.), bavio se teorijom brojeva, infinitezimalnim računom i drugim. Osim jedinice za tlak, po njemu je nazvan i binomni poučak – Pascalov trokut.


Ne prekidajući potpuno svoj znanstveni rad, Pascal objavljuje rad o cikloidi, koji je navodno nastao jedne noći kada ga mučila žestoka zubobolja. Pronašao je rješenje dotad neriješenog problema, a zubobolja je prošla kao rukom odnesena.


Pascala je pogodilo prisilno zatvaranje jansenističkih škola 1660. godine i kraljeva zabrana da samostani u Port-Royalu primaju nove redovnike i redovnice, ali najviše smrt njegove sestre Jacqueline u listopadu 1661. godine (od Blaisea dvije godine starija redovnica Jacqueline je umrla u dobi od 36 godina).


Pascalovi bolovi u želucu se pokazuju kao simptom raka želuca. Bolove je trpio bez jauka, sagledavajući bolove kao nužni dio života, a njihovo strpljivo podnošenje plodotvornima za rast duhovnosti. U velikim mukama umro je 1662. u dobi od 39 godina.


O njemu je pisao i Miroslav Krleža: »Pascal, jaka i uzvišena svjetlost mirnog i gospodskog mozga, koji se probio do svoga Boga na samotan i viteški način.« Voltaire je bio protivnik Pascalova pesimizma, nazivajući ga »uzvišenim mizantropom«. Zaključimo s Friedrichom Nietzscheom: »Ne može se oprostiti kršćanstvu što je upropastilo takve duhove kao što je bio Pascal.«