Jednog od najstarijih aktivnih jazz glazbenika, multiinstrumentalista Marshalla Allena, koji je, jučer, 25. svibnja, proslavio 100. rođendan, upoznao sam 1979. nakon koncerta što ga je kao član Sun Ra Arkestra održao na Wiesen Jazz Festivalu. Iako su svi glazbenici u Arkestru bili vrhunski instrumentalisti, prednjačio je upravo Allen koji je na tom koncertu ispustio dušu. Bilo je to prvi put da nisam mogao razabrati prste saksofonista koji svira u strelovito brzom tempu. Bio je najsitniji u bendu, ali najsrčaniji. Njegov je alt saksofon vrištao, trzao se, ispaljivao ubojite zvučne plotune poput višecjevnog raketnog bacača.

Alt saksofonist, flautist, klarinetist, oboist…, skladatelj, vođa benda, dirigent i aranžer, Marshall Belford Allen rođen je 25. svibnja 1924. u Louisvilleu, Kentucky. Klarinet je počeo učiti kao desetogodišnjak. Nakon što je svirao klarinet i alt saksofon u vojnom orkestru, tijekom kasnih 1940-ih krenuo je na turneje i snimao s Jamesom Moodyjem. Poslije se upisao na Pariški glazbeni konzervatorij, studirajući klarinet kod Ulyssea Deleclusea. Vrativši se u SAD 1951., nastanio se u Chicagu gdje je vodio bendove, svirao u klubovima i plesnim dvoranama, te je počeo pisati glazbu i aranžmane, što čini i danas. U to vrijeme je izumio drveni puhački instrument koji je nazvao »morrow«, koristeći usnik saksofona pričvršćen na drveno tijelo. Bio je jedan od prvih jazz glazbenika koji je svirao tradicionalnu afričku glazbu i ono što se danas naziva »world music«, nerijetko s Babatundeom Olatunjijem. Jedini je jazz glazbenik koji izrađuje i svira koru, popularno zapadnoafričko glazbalo. Upravo ga je on predstavio američkoj i svjetskoj publici. Allen je sudjelovao na snimanjima više od 200 izdanja Sun Ra, ali i kao poseban gost solist na koncertima i snimkama s raznim grupama kao što su NRBQ, Phish, Sonic Youth, Diggable Planets, Terry Adams i Medeski, Martin & Wood.

Marshall Allen / Snimio Davor HRVOJ

Luda glazba

Nakon što je Sun Ra napustio naš svijet i prešao u drugu dimenziju, upravo je Marshall Allen preuzeo vodstvo Arkestra ne dozvolivši da blijedi sjećanje na ovog osebujnog glazbenika, mistika i vizionara. Sklada, piše glazbu i aranžmane za Arkestra, poput svog mentora, potpuno predan discipliniranom životu usredotočenom na proučavanje, istraživanje i daljnji razvoj Sun Raovih glazbenih zamisli. Arkestra, koji je pod njegovim vodstvom snimio nekoliko albuma, u izboru međunarodne Udruge jazz novinara ove je godine proglašen najboljim jazz orkestrom, zauzevši to mjesto ispred uglednih orkestara kao što su Mingus Big Band, Maria Schneider Jazz Orchestra, Darcy James Argue’s Secret Society, Clayton-Hamilton Orchestra i drugi.

Njegovu karijeru, zapravo život, odredilo je prijateljstvo sa Sun Raom s kojim se upoznao 1950-ih u Chicagu. Zato je razgovor s njim zapravo bio priča o Sun Ra. »Godine 1958. prvi sam put čuo demo ploču na kojoj je Sun Ra uvršten uz Cecila Taylora i mnoge druge avangardiste«, prisjetio se Marshal Allen u razgovoru što smo ga vodili nakon jednog od koncerata na kojem je nastupio kao vođa Sun Ra Arkestra. »Na toj je ploči bio zastupljen s izvedbom koju je snimio 1952. sa svojim prvim čikaškim sastavom. Bila je to luda glazba. Odmah me obuzela. Pogodila me u srce. Obožavao sam je. Kad sam čuo tu snimku, rekao sam mu da mi se sviđa njegova glazba, kao i bend i glazbenici, a on mi je ponudio da mu se pridružim. Imao je stalni sastav s kojim je svaki dan vježbao u plesnoj dvorani koja je bila udaljena samo šest blokova od mjesta gde sam stanovao, na jugu Chicaga.

Isprva sam odlazio na njihove probe i gledao kako vježbaju, a poslije bismo dugo razgovarali. Zajedno smo odlazili u klubove. Pričao je o povijesti, Bibliji… Jednom smo u nekom restoranu slušali Genea Ammonsa i poslije toga pričali cijelu noć. Oh, kako mi se spavalo. Konačno smo krenuli doma, a on je predložio da se vidimo i sutradan. Rekao mi je da dođem u dom Johna Gilmorea koji je imao glasovir i da ponesem flautu. Kod njega smo vježbali. Pitao me imam li i alt saksofon, na što sam potvrdno odgovorio te je rekao da sutradan donesem i njega. Uvježbavali smo mnoge njegove skladbe i razne stilove koje je svirao. Tada sam još svirao po sluhu, a on mi je dao note svojih skladbi. No za njegovu je glazbu važan bio koncept i zato je toliko objašnjavao. Želio je da se pobliže upoznam s njegovim sustavom. Pokazivao mi je kako trebam svirati. Nakon toga pridružio sam se bendu. Radio sam sve što je trebalo. Uvijek sam bio prisutan na probama, bez obzira jesam li svirao ili ne. Otada sam putovao sam s njima. Dobro sam se uklopio.«

No nije sve išlo glatko. Naime niti u to doba nije bilo lako djelovati s big bandom na nekomercijalnoj osnovi. Zato su ga 1959. mnogi članovi napustili i otišli u New York u nastojanju da ostvare vlastite karijere. »Imao je bubnjara, basista, on je svirao klavir, a i trombonist nije želio napustiti grad jer je želio ostati sa svojom obitelji«, govori. »Otišli su svi saksofonisti osim Johna Gilmorea tako da sam svirao uz njega. No bili smo tanki s trubačima. Dakle ostali smo na trojici puhača, trojici iz ritam sekcije i pjevačem. Dio godine nastupali smo s tim malim sastavom. Nastavili smo svakodnevno vježbati. Godine 1959. ili 1960. otišli smo u Montreal sa šesteročlanim sastavom i pjevačem. Odlučili smo se na povratku u Chicago zaustaviti u New Yorku. Vozač nas je ostavio i rekao da će se vratiti kad obavi nešto. Mi smo, pak, našli smještaj i ostali tamo deset godina.«

1.83.0-BLNWORE4TUBBKDONOUB2CRLYFU.0.2-9

Prirodno i duhovno

Bio je to početak novog načina života Sun Ra Arkestra. Tada su glazbenici počeli živjeti zajedno u nekoj vrsti komune, u potpunosti su se posvetili uvježbavanju programa, ali i svim drugim poslovima koji su bili vezani uz djelovanje Arkestra. Naime sve potrebno obavljali su sami. »Cijelo to vrijeme svakodnevno smo održavali probe«, prisjeća se. »Izgradio je nešto novo, a da bi mogao ostvariti to što je zamislio morao je biti okružen predanim glazbenicima. Zato smo stalno bili zajedno. Napustio sam obiteljski dom kako bih mu se pridružio i neprestano sam učio. Sun Ra je zahtijevao da ostanemo na jednom mjestu i odreknemo se mnogih zemaljskih stvari: provoda, žena… Želio je da se držimo zajedno i učimo. Želio je da se posvetimo konceptu koji je osmislio. Nisam znao kakve to veze ima s glazbom, ali imalo je. S njim su bili predani glazbenici koji su ujedno bili izvanredni instrumentalisti. Neki su, pak, na njegov koncept reagirali s podsmijehom. Uvijek se našao netko tko bi se zajebavao i zato se postava osipala. No bend je opstao i bez njih. Svi glazbenici koji su živjeli u Chicagu mogli su stalno svirati s njim. Neki od njih imali su svoje poslove, neki su imali obitelji… Budući da su bili u Chicagu, Sun Ra ih je stalno pozivao na probe i nastupe. To je bila prilika za mene da se ustalim u bendu. Ostao sam u Chicagu i neprestano se družio s njim. Svakodnevno smo zajedno vježbali. Probe su postupno postajale sve duže i duže dok jednog dana nisam izgubio svoj stalni posao jer sam dolazio pospan. Tada sam se mogao u potpunosti posvetiti sviranju s bendom Sun Raa, ali trebao sam plaćati račune za koje nisam imao novaca. Zato sam ponekad s malim sastavima nastupao na jam sessionima ili plesnjacima, ali većinom sam bio sa Sun Raom. U New Yorku sam svirao s Olatunjijem. Nekoliko sam godina svirao u njegovom sastavu, ali sve to vrijeme bio sam i u Sun Ra bendu s kojim smo svakadnevno vježbali. Morao sam nekako zaraditi novac jer s njim nismo puno radili. Tako je ostalo zauvijek. Nikad nisam napustio bend. Ponekad sam svirao i s drugima kako bih nešto zaradio, jer sa Sun Ra nismo puno zarađivali. Živjeli smo na budžetu koji smo imali. Mnogi su glazbenici dolazili i odlazili, ali John Gilmore, Ronnie Boykins i ja ostali smo cijelo vrijeme.«

Mnogi su glazbenici na Sun Ra gledali kao na svojevrsnog gurua. Bio je to i za Marshalla Allena. »Dobro je znao u kojem smjeru želi ići i kako treba usmjeravati ljude koji su ga slijedili na tom putu«, objašnjava. »To znači da smo trebali marljivo učiti i neprestano biti disciplinirani, svirati u zajedničkom duhu. Trebali smo zaboraviti da znamo išta i ne glumiti kao da znamo išta. Ako bismo se ponašali drukčije, on bi nam podvaljivao smicalice. Angažirao je glazbenike koji su puno znali i zadirkivao ih je glazbom. Tražio je da sviraju glazbu koju nisu u potpunosti razumjeli. Mogli su i svirati dobro, ali zapravo nisu razumjeli na koji način želi da sviraju. Bio je nevjerojatan. Angažirao je profesionalne glazbenike, školovane bubnjare koji su s njim svirali, ali nikad nisu svirali kako treba. Rekao je: ‘Neee! Nešto ću vam pokazati’, i otišao je po nekog dječarca koji se igrao loptom na ulici. Rekao mu je: ‘Ovo je set bubnjeva, a ovo su palice; sviraj sa mnom!’ Klinac ga je zbunjeno pogledao i opalio po čineli te se razdragan razbacao k’o lud po bubnjevima dok je Sun Ra svirao neku skladbu. Tada je rekao: ‘To želim!’ Želio je nešto prirodno i duhovno, a zbog svog tog znanja koje smo usvojili tijekom naobrazbe svi smo postali neprirodni.«

Oblikovanje piramide

Sun Ra je imao nos za spajanje različitih osobnosti. Savršeno je razumio glazbenike i njihove sposobnosti. Rijetki tako dobro razumiju ljude. Za to treba biti dobar pedagog, filozof, psihijatar… »Imao je urođeni dar za prepoznavanje osobina i iskorištavanje potencijala svake osobe u drugoj dimenziji«, tvrdi Allen. »Pitao sam se kako je to moguće. Mogao je odabrati osobu koja nije znala ama baš ništa i pomoći joj da napravi nevjerojatne stvari. Osim toga, imao je prirodan osjećaj za razumijevanje različitih karaktera. Znao je kako treba postupiti prema svakom pojedinom glazbeniku da bi maksimalno iskoristio svoj potencijal. Znao je kako ih spojiti. Činio je to na maestralan način. Ne bi ih samo nabacao, od njih je oblikovao piramidu. Sve je to objedinio i sve se sjajno uklopilo. Spojio bi jednog koji je znao, jednog koji nije znao i jednog koji se tamo našao posve slučajno. Svi su oni zajedno sudjelovali u ostvarenju cilja koji je zacrtao, a to su bile potpuno neuobičajene slike i prizori, apstraktni, iz drugih dimenzija. Odjednom se nešto otvori, bez da razmišljaš o tome. Bilo mi je teško shvatiti da je tako nešto moguće, ali njemu je uspijevalo. Kad bih to čuo uvijek sam se osjećao preneraženo, nisam shvaćao što propuštam. Kad bih slušao to što smo svirali, shvatio sam koliko sam malen i nebitan. Da, bilo je nešto veliko u tome. Trebalo je proći neko vrijeme da bi se to moglo negdje svrstati. Ponekad je bend zvučao toliko drukčije da nisam mogao shvatiti, bio bih šokiran. Bio je to izazov mog života, shvatiti o čemu se zapravo radi, što on to zapravo radi. Nisam mogao dokučiti kako vidi i osjeća svijet oko sebe. Godinama sam s njim sudjelovao u tome, ali i dalje nisam razumio o čemu se radi, osim što sam bio svjestan da je dobro, da je to to.«

Sun Ra je stvorio potpuno novi svijet zasnovan na vlastitim vizijama. Između ostalog, na glazbu koju je osmišljavao utjecalo je izučavanje Biblije i povijesti drevnog Egipta, kao i zvjezdoznanstva. »Njegovo je stvaralaštvo još uvijek začudno«, kaže. »Ljudi iz kraja u kojem je odrastao govorili su da je rođen kako bi promijenio njihovu sudbinu. Nevjerojatno. Ljudi koji su ga slušali u mladosti, kad su odrasli tvrdili su da je utjecao na njihove živote, posebice na duhovnom planu, da ih je to iskustvo promijenilo. Počeo je s poviješću. Počeo je s proučavanjem drevnog Egipta i nastavio s razvojem povijesti. Čitao je i proučavao Bibliju od početka do kraja i interpretirao značenje tih tekstova, jer u stvarnosti neke priče imaju dvosmislena značenja. Važno je pažljivo čitati i dokučiti pravo značenje. Zato sam i ja proučavao Bibliju, povijest i sve drugo vezano uz to. Tako sam naučio kako ne svirati sve što znam. Često bih nešto jako dobro naučio, ali on nije želio da to sviram. Želio je da sviram nešto drugo, nešto što je nemoguće, nešto što nisam znao. Tražio je od mene da sviram nešto što nisam znao svirati. Kad god sam svirao nešto što mi je bilo blisko, rekao bi mi da to nije ono što želi. Bio je to izazov. Ponekad nisam razumio što zapravo želi. Morao sam ispočetka učiti ono što je on želio, morao sam shvatiti kakve fraze želi, kakva sola i druge stvari. Kad bih svirao sola, on bi bio frustriran, ali ja sam bio odlučan u namjeri da ostanem s njim i dokučim što zapravo želi, jer glazba je bila tako dobra i postala je dio mog života. I dalje sam učio i učio, iako još uvijek nisam razumio puno toga. Trebale su mi godine da shvatim što želi. Njegovu sam glazbu shvatio tek kad mi je govorio o svemu tome. Shvatio sam da povezuje sve to i da to radi drukčije od ostalih, da se kroz glazbu izražava na drukčiji način. Nije želio da zaboravim to što znam, nego da to primijenim u stvaranju drukčijeg stila. Bilo mi je teško tako raditi jer sam na konzervatoriju učio sve ono što je u glazbi bilo uobičajeno. Odjednom sam se trebao toga odučiti, zanemariti to znanje.«

Tajanstveno i izražajno

Ipak, osim što je svirao vrlo slobodno, Sun Ra Arkestra je nekad svirao i straight ahead jazz, prerađujući aranžmane glazbe Fletchera Hendersona i Jimmieja Lunceforda, kao i druge jazz standarde. Zapravo u svojim izvedbama objedinjavao jer sve te pristupe. »Zahtijevao je da sviramo sve glazbene stilove«, objašnjava Allen. »Zato smo godinama učili i vježbali. Svaka pjesma ima drukčiji takt. Svaka skladba ima drukčije fraze. Trebao sam zapamtiti sve te elemente, što je bilo jako komplicirano jer ništa nije bilo zapisano. Tek kad shvatiš o čemu se radi, on to promijeni u nešto drugo. Uvijek je nešto mijenjao i to je bio pravi izazov. O moj Bože, nije bilo benda poput tog. Svaki put kad bi svirao bilo je drukčije. U potpunosti bi izmijenio aranžmane, a još uvijek je bilo melodično, puno duha, vješto. Ja sam razmišljao o savršenim notama, a on je spajao, konfrontirao ritmove. To znači da sam morao učiti razne ritmove, sve što su svirali bubnjari. Kad si svirao neki ritam, značilo je da si ga svirao sam za sebe, protivno ritmu koji svira netko drugi, kao u skladbi ‘Reflex Motion’ koju smo izveli večeras. Dok netko svira: bu bu, netko drugi ide: bu du da te, tu du da te, bu du da te, bu du da te, a drugi sviraju nešto posve drugo. To je teško jer svatko tjera svoje i zvuči avangardno, ali melodija je još uvijek prisutna, ritam je prisutan, sve to možeš čuti, ali je vrlo teško. Objašnjavao mi je kako se to radi i to sam primjenjivao dok na kraju nisam mogao razlučiti ispravno od neispravnog.«

Osim sa spajanjem raznih stilova, Sun Ra Arkestra je koncerte obogaćivao multimedijskim performansima. Osjeća se to i danas, u samoj svirci te u odabiru i načinu korištenja glazbala i rituala, plesu, kostimografiji, scenografiji. »Ne možeš samo sjediti tamo i svirati svoje glazbalo«, tvrdi. »Moraš donijeti boje, zvukove, akciju. Moraš plesati, glumiti. Nikad nisam razumio zašto drugi samo sviraju pred publikom. Treba im ponuditi dobar prizor, zvuk, duh, osjećaj, sve to zajedno. Sve to treba biti jedno. Zato koristimo svijetleće efekte, treperenje, svijetleće kugle, raznorazne stvari koje su nam pomagale da dočaramo o čemu se radi u glazbi. Počeli smo izrađivati kostime kako bismo izgledali živopisnije i skrenuli pažnju na našu svirku, kako bismo bolje predstavili to što smo željeli. Koristili smo raznolike boje i rasvjetu, kao pravi zabavljački sastavi. Sve smo spajali: karakter šou nastupa. To je jako teško za one koji su stasali samo uz konvencionalno obrazovanje, koji su učili samo klasiku, skale. Počeli smo mijenjati našu pojavnost i način sviranja koristeći sve što smo znali. Koristili smo sve vrste skala. To se nije uklapalo u konvencionalni način razmišljanja. Kad su se pojavila elektronička glazbala, govorili su nam da ih moramo svirati na isti način kao ona koja smo do tada svirali, a to je bilo teško. Svirajući saksofon želio sam postići moćan zvuk, kao što su ga imali Johnny Hodges i drugi saksofonisti tog naraštaja – pun, divan zvuk.

On je pak želio elektronički zvuk, poput zvuka orgulja. Govorio je da će u budućnosti biti orguljaška elektronička glazba. Postizao je da konvencionalna glazbala zvuče poput orgulja. Promijenio je teksturu tona pojedinih glazbala. Tražio je od glazbenika da istražuju. Želio je da na starim glazbalima sviramo tako da zvuče kao da su elektronička. Osim toga želio je da nastavimo svirati ista glazbala, ali da zvuče poput drugih, primjerice da saksofon zvuči poput violine ili flaute, ili trube. Tako smo, primjerice, mogli nastupati bez trubača, jer saksofonisti su mogli zvučati kao trubači. Moj je saksofon zvučao poput trube. Tako je tekstura mojeg zvuka bila drukčija od one koju sam inače imao svirajući saksofon. Sun Ra je imao duboke, mračne strukture akorda. Tajanstvene i izražajne. Ustanovio je nove postulate suvremene glazbe.«

Oslobođeni duh

Sun Ra Arkestra često svira u mimohodima, na ulicama. Posveta je to tradiciji New Orleansa i podsjećanje na rane dane jazza. »Da, sviramo kao marching bandovi«, naglašava. »To sam radio još dok sam svirao u vojnom orkestru limene glazbe. Naime, u vojsci sam svirao u jazz orkestru, ali i orkestru limene glazbe. Svi vole mimohode, kad netko svira u povorci. To je bila moja škola i zadržao sam taj duh u sebi. Multiritmovi. Da, i sa Sun Raom smo svirali hodajući u povorkama. Često smo to radili.«

Uz Marshalla Allena i njegove prijatelje glazba Sun Ra živi i sad kad on više ne obitava na našem planetu. Naime u izvedbama Arkestra koji on vodi snažno se osjeća njegova prisutnost, njegov duh, njegova osobnost, energija. »Sve je isto«, napominje. »Pozvao sam stare prijatelje da se vrate kako bismo nastavili raditi to što smo radili s njim. Mnogi su odlazili, ali uvijek je postojalo nešto zbog čega su se vraćali. Napustite li orkestar i otisnete li se u svijet te se vratite, imate veće razumijevanje. Moje tumačenje njegove glazbe ostaje. Sviram onako kako me je podučavao. To je postalo sastavnim dijelom moga bića, a tako je lakše interpretirati tu glazbu. Stvar je u tumačenju, u nastojanju da nešto izokreneš i pretvoriš u nešto drugo. Sun Ra je govorio da postoji tisuću načina kako možete odsvirati neki ton, da postoji puno vibracija. Važno je kakve tehničke vještine imamo. Govorio nam je da ono što se može postići pomoću računala i strojeva mi ostvarujemo na osnovi duha, jer je sve što radimo zasnovano na duhu, a to je previše zagonetno da bi se objasnilo uz pomoć znanja kakvo poznajemo. Vrijeme će pokazati kako će se ta glazba vrednovati. Svi su još uvijek usredotočeni na bebop i stari jazz, mainstream. Potrebno je puno vremena da se oslobodimo takvog načina razmišljanja i shvatimo što je on zapravo radio i koliko je to vrijedno. Sun Ra je bio poput dobrog kuhara. Skuhao bi juhu koja bi bila tako ukusna, ali koje bi sastojke ubacio u nju?! Miješao je razne sastojke: malo ovoga, malo onoga, sve što bi mu se našlo pod rukom, i skuhao slastan objed.«

Recepte za te njegove juhe možemo proučiti slušajući mnogobrojna diskografska izdanja. Mnoga od njih objavljena su za vlastitu diskografsku kuću. »Pokrenuli smo izdavačku kuću da bismo se suprotstavili kompanijama koje su ih koristile da bi iskoristile glazbenike i na njima zaradile, a umjetnicima zauzvrat ne bi punudile ništa«, objašnjava. »Željeli smo naše izdavaštvo uzeti u svoje ruke i iskoristili ga za sebe, bez početnog kapitala, bez ičega. Iskoristili smo naša znanja i sposobnosti. Svatko je radio ono u čemu je bio dobar. Netko je crtao, netko je slikao, netko je dizajnirao logo, a netko drugi je radio nešto drugo. Pokazalo se da smo stvarali fantastična apstraktna djela. Napravili smo najbolje što smo mogli s obzirom na naše mogućnosti. Bez ičije pomoći i podrške napravili smo nevjerojatne stvari. Stvorili smo nešto iako nismo imali novac niti izvore prihoda, sve zahvaljujući darovitosti i kreativnosti članova orkestra. Mnogi od njih tada su osvijestili svoje potencijale, spoznali da posjeduju neke sposobnosti o kojima do tada nisu ni sanjali. Na neki tajnovit način događalo se da se oslobodio njihov duh i da se prekinula blokada koju su imali u sebi. Ljudi se pitaju kako je to moguće.«