Naučiti, primjerice, da je ljudsko postojanje ono što se dogodi, kratko, između dvaju ništavila. Isprva ništa gusto, neprobojno ništavilo. Zatim titraj. Potom opet ništa, beskonačno. ‘Tek kratka pukotina, bljesak svjetla između dvije vječnosti tame’, zapisao je Vladimir Nabokov. To su okrutne činjenice ljudskog stanja – sve ostalo je uljepšavanje. Bez obzira na to kako odlučimo preformulirati i prepričati činjenice, kad razmislimo o tome što nam prethodi i što nas očekuje, nismo baš vrijedni spomena. Ustvari, gotovo smo ništa. I većina onoga što radimo, bili mi toga svjesni ili ne, pokušaj je suočavanja s mučninom koju stvara svijet o gotovo ništavilu. Mitovi, religije, duhovnost, filozofija, znanost, umjetnička djela i književnost – oni nam tu nepodnošljivu činjenicu pokušavaju učiniti podnošljivom«, dio je to uvodnika u knjigu »U slavu neuspjeha« Costice Bradatana, svjetski poznatoga znanstvenika, filozofa, kojeg je Sveučilište u Rijeci nedavno imalo prilike ugostiti i možda najbolji uvod u ono što slijedi, a tiče se dakako čovjeka i njegova postojanja.

Popularnoznanstveni stil

Ovaj rumunjsko-američki filozof, koji je na Filozofskom fakultetu u sklopu kolegija Kulture srednje Europe, prof. dr. sc. Nikole Petkovića, održao nekoliko predavanja te u Ex librisu i predstavio svoju novu knjigu »U slavu neuspjeha: Četiri lekcije iz poniznosti«, koja je u nakladi TIM pressa prevedena na hrvatski, profesor je humanističkih znanosti na Honors College Sveučilišta Texas u SAD-u te počasni profesor filozofije na Sveučilištu Queensland. Autor je nekoliko knjiga, između ostalog i »Umrijeti za ideje: Filozofija kao opasan poziv«, koja je prevedena na dvadesetak jezika, a redovito piše i za vodeće medije, primjerice New York Times, Aeon, Dissent, Times Literary Supplement. Ono po čemu je poznat obrada je različitih vrlo kompleksnih tema koje zadiru u mnogo šire područje od same filozofije, a koje predstavlja na vrlo prijemčiv, popularnoznanstveni način, pitkim štivom, stvarajući tako za širu publiku. Tako, primjerice, u svojoj knjizi »Umrijeti za ideje« autor propituje suodnos života i smrti, odnosno važnost smrti za kvalitetan život, jer kako smatra, smrt je potrebna ne bismo li bolje razumjeli sam život i njegov smisao, no i kako »bismo se samoostvarili«.

Takav pristup koji uključuje osnovnu tezu koju potkrepljuje različitim primjerima zadržava i u svojim nedavno održanim predavanjima, kao i svojoj novoj knjizi, »U slavu neuspjeha«, »eseju o neuspjehu«, opisat će je sam tako, u kojoj govori o neuspjehu o kojem promišlja u terminima političkog, fizičkog, odnosno biološkog, socijalnog te onog terminalnog, konačnog.

Neuspjeh kao dio života

No, knjiga je to, naznačit će uvodno, »ne o neuspjehu radi njega samoga, nego o poniznosti koju stvara neuspjeh i procesu iscjeljivanja koji on izaziva«; »kad postignemo poniznost, znat ćemo da smo na putu oporavka, jer ćemo se početi oslobađati zamršenosti postojanja«, a riječima Iris Murdoch, koju citira, »samo poniznost, nesebično poštovanje stvarnosti« će nam omogućiti »da shvatimo što se događa«. Neuspjeh, za koji će kazati da je kompleksan, no onaj u vezi s kojim se puno toga dade slaviti, ističe kako je presudan, jer »bez uspjeha možemo živjeti, no uzalud život ako se ne pomirimo s našim nedostacima, nesigurnostima i smrtnošću, manifestacijama neuspjeha«.

Kako dalje piše, »kad se pojavi, neuspjeh nas udaljuje od svijeta, ali i od drugih. Ta udaljenost stvara osjećaj nepripadanja, nesklada sa svijetom i drugima, neprikladnosti. Sve to tjera nas na preispitivanje našeg mjesta pod suncem, što je možda najbolje što nam se može dogoditi: to egzistencijalno buđenje upravo je ono što nam treba želimo li shvatiti tko smo. A bez toga nema iscjeljenja. Doživite li neuspjeh praćen osjećajima nedostatnosti i nepripadanja, nemojte im se opirati – slijedite ih. Potvrdit će vam da ste na pravom putu. lako smo u ovom svijetu, nismo od ovog svijeta. Shvaćanje toga početak je buđenja i stavlja neuspjeh, koliko god on skroman bio, u središte važne duhovne potrage«. U prilog tome ističe i da neuspjeh može spasiti život, ako se koristi ispravno, pa stoga i sama knjiga predstavlja uspjeh kao nešto što »može činiti čuda za samoostvarenje, iscjeljenje i prosvijećenost«.

Rumunjsko-američki filozof Costica Bradatan / Snimio SERGEJ DRECHSLER

Različite vrste neuspjeha

Razlog zbog kojeg o neuspjehu govori u različitim terminima autor pojašnjava time da se kreće od neuspjeha koji nam nije toliko blizak, osoban, pa počinje s onim fizičkim krugom neuspjeha koji je najudaljeniji »u smislu duhovnog nesklada«, nastavlja s političkim jer »politika u određenoj mjeri utječe na sve nas«, društvenim, jer je društvo »i dalje u nama, kao dio naših umova i jezika«, a završava s biološkim krugom neuspjeha, odnosno našom smrtnošću, jer »smrt je upisana u naš genetski kod«, »ona će nas sustići«.

Prvime od svojih dvaju održanih predavanja pod nazivom »E. M. Cioran: The Philosopher of Failure«, Costica Bradatan osvrnuo se na slučaj poznatoga rumunjskog filozofa kojime je (d)ocrtao ono o čemu govori i u svojoj novoj knjizi, a tiče se perpetuiranja neuspjeha kao dijela naših života, onoga koji nas u nekoj mjeri oblikuje, dok je uspjeh, prema njemu, ipak prolazan, kratkotrajan. Ukazujući na to kako je društveni neuspjeh oblikovao život i djelo Ciorana, Bradatan ističe kako Cioranova antikozmološka filozofija, prožeta gnostičkim slikama i metaforama, vidi stvaranje kao božanski neuspjeh, a ljudsku povijest i civilizaciju kao »djelo đavla«.

Iz toga proizlazi, možemo reći, i stalno prisutan neuspjeh u Cioranovoj misli, koji Bradatan tumači kao inherentnu komponentu ljudskog postojanja i društvenih struktura. U svojim djelima, poput »Kratke povijesti propadanja« i »Iskušenja postojanja« Cioran tako, tumači Bradatan, izražava skepsu prema mogućnosti stvaranja i povijesti da postignu nešto drugo doli neuspjeha. U tom smislu ističe i da je svijet rezultat nekompetentnog božanstva, a ljudske su težnje osuđene na propast.

C’est la démission totale!

Uz to, govori dalje, Cioran je bio proturječan sam sebi, no to nije smatrao kakvom manom, već znakom da je um živ. Tako je, primjerice, zbog svoje nesistematičnosti u pisanju, vidljive fragmentarnosti, no šarmantna stila, sam za sebe tvrdio da je fragmentaran pisac, što može nositi (i) negativne konotacije, no iako je pisao na francuskome jeziku, smatra se jednim od najboljih francuskih esejista, pisaca. Pisanje je pak shvaćao kao specifičnu performativnu funkciju, jer čovjek ne piše da bi proizveo neko djelo, već da bi djelovao na sebe, da se izvuče iz loših stanja, da oplakuje što, no i da ne ubije sebe i druge. Pisanje je za Ciorana, naglašava Bradatan, stvar života i smrti; pisanje može učiniti život podnošljivijim.

Filozof Cioran mogao je tako dobro govoriti o neuspjehu jer ga je dobro poznavao, naglašava Bradatan, uz politički neuspjeh, živio je na društvenoj margini, većinom nezaposlen, i na granici siromaštva. Takvim je životom upoznao neuspjeh, pa čak mu bio i sklon, ili, reći će, znao je cijeniti vrijedan slučaj neuspjeha, promatrati njegovo odvijanje te uživati u njegovoj složenosti: »Neuspjeh je jedinstven; uspješni ljudi izgledaju isto, no oni koji ne uspijevaju, posve su različiti, baš zbog različitosti postizanja neuspjeha, koji ima svoju fizionomiju, ljepotu«.

I sam osobni život Ciorana, o kojem je također govorio, obilježen je neuspjehom, politički angažman za njegova mladalaštva pokazao se kao greška, a njegova filozofija, koja je s vremenom evoluirala, prihvaća neuspjeh kao temeljnu (životnu) istinu. U tom smislu, njegova opsesija neuspjehom učinila ga je tolerantnijim prema ljudskim slabostima i apsurdima. Glede neuspjeha, Bradatan pak ističe kako je poznati rumunjski mislilac bio neuspješan na više razina; njegovi pokušaji razumijevanja i nadilaženja političkih i egzistencijalnih neuspjeha često su ga dovodili do pesimističnih zaključaka o ljudskoj prirodi i o društvu. Štoviše, čak i njegov pokušaj da izbjegne ponižavajuću smrt završio je neuspjehom jer je podlegao Alzheimerovoj bolesti, zaboravljajući tko je bio. Na kraju je Cioran, izustivši »C’est la démission totale!«, prepoznao tragičnost svoje situacije kao konačni neuspjeh, simbol i potvrdu svoje trajne filozofske teme.

Projekt samotranscendencije

Svojim predavanjem i svojevrsnim predstavljanjem poglavlja knjige Bradatan je zapravo na primjeru Ciorana govorio o društvenome neuspjehu, onome hijerarhijski trećem, koji dolazi nakon fizičkog i političkog, no upravo je društveni neuspjeh u današnjoj društvenoj klimi, društvu spektakla, konzumerističkome kaosu izmijenjenih vrijednosti ono o čemu definitivno valja progovoriti, stoga i ne čudi da se odlučio upravo za tu vrstu neuspjeha, s čime se može poistovijetiti (i) šira publika.

Za ogledni primjerak fizičkoga neuspjeha autor odabire život francuske filozofkinje i političke aktivistice Simone Weil, koji će nazvati proučavanjem poniznosti, s ciljem da prikaže kako ju je njezin »osjećaj neprilagođenosti i ‘izmještenosti’« doveo do cjeloživotnog projekta »samotranscendencije i samodematerijalizacije«. Poznata po svojoj kritičnosti društvene klime, odnosno modernoga načina života, mističnosti teologije te konceptu dekreacije, Weil je nerijetko isticala (ne)pravdu, patnju, no i ljubav.

Glede Weilina života posebno je zanimljivo, piše u tekstu, to što je njezin liječnik još u ranoj dobi, zbog boležljivosti istaknuo kako je ona »previše neobična da bi nastavila živjeti«, no živjela je, na rubu, uz neizvjesnost, koja je uzrokovala fizičku i psihičku patnju, piše Bradatan, što je posljedično dovelo do (većeg) razumijevanja: »Spoj iznimne krhkosti i nevjerojatne pronicljivosti, koji je liječnik prepoznao još dok je bila dijete, na kraju će je obilježiti«.

Oblikovanje filozofske misli

Za života mnogi su prepoznavali njezinu neobičnost; »njezine su metode bile jednako čudne kao i njezin izgled«, »nespretnost Simone Weil bila je dio njezina šarma«. Tako je, primjerice, jednom prilikom odjenula džemper naopako, jedan kolega kazao je da se smatrala starom dušom, kao da »pripada nekom drugom redu bića«, a jedenje je pak smatrala »sirovom i odvratnom aktivnošću«. Štoviše, u svojim dvadesetima je pitala majku jede li se slanina sirova ili kuhana. Koliko je bila neobična govori i činjenica da je u vrijeme rata uzela pušku i otišla na bojište kao dio anarhističke skupine, a upravo ju je njezina nespretnost »činila opasnijom od Francovih snajperista«. Ono što je oblikovalo njezinu filozofsku misao nedvojbeno je njezino postojanje, način života i promatranja svega oko nje, pa tako i »suosjećanja s patnicima, ranjivima i obespravljenima« (jela je malo, nije grijala prostorije), pa čak i onda kad joj je novac ukrao netko tko je trebao, opravdat će sama taj čin. Možda vrhunac njezine neobičnosti, kojom je u nekoj mjeri nastojala shvatiti funkcioniranje svijeta, jest trenutak kad je kročila nogom u tvornicu, što je promijenilo njezin pogled i životni stav, jer tako je mogla »iskusiti život u svom najsirovijem i najnemilosrdnijem obliku«.

Takva su je iskustva očigledno oblikovala, jer je kasnije poznata filozofkinja »zaključila da nam samo nesreća (paralizirajuća fizička bol pojačana društvenom degradacijom) može pokazati put natrag«, a već u ranim tridesetima bila je iscrpljena. S jedne strane autor navodi da su posljednjih mjeseci Weilin život pratili fizička patnja i neuspjeh, i sama se osjećala beskorisnom, no ti su mjeseci bili »intelektualno plodni i duhovno presudni«. U tom je periodu, smatrajući da se tako približava Bogu ili »susrećemo s ‘nestvorenim’ nama«, prestala jesti, iako je znala da slijedi smrt, »najponizniju od svih ljudskih iskustava«, »trenutak istine u svačijem postojanju«.

Strogoća za duhovni napredak

Obrazlažući kako »previše regulirano i rutinirano ljudsko postojanje nije samo osiromašeno«, već se radi o lošem životu, Bradatan, uspoređujući Weil s Cioranom, Augustinom, Pascalom, Nietzscheom i Kierkegaardom, objašnjava kako nam je netko kao Simone Weil potreban »da nam pokaže kako održati dušu budnom vodeći zahtjevniji, ne lakši život – poduzimajući rizike i koračajući u nepoznato, umjesto da budemo zadovoljni ugodnim rutinama. Bila je stroga prema sebi, kao što bismo svi trebali biti želimo li duhovno napredovati.«

S ciljem da ocrta razinu političkog neuspjeha, autor se dotiče i života Mahatme Gandhija, punim imenom Mohandasa Karamchanda Gandhija, indijskog političkog i duhovnog vođe, oca nacije, koji je bio ključna figura u borbi Indije za nezavisnost od britanske kolonijalne vlasti, i to taktikama kao što je bojkotiranje britanskih proizvoda, štrajkova glađu i mirnih protesta, zbog čega se i danas na dan njegova rođenja, 2. listopada, slavi Međunarodni dan nenasilja.

Iako je Gandhijev nenasilni pristup, poznat kao Satyagrahe ili »snaga istine« u prijevodu, inspirirao mnoge druge pokrete za građanska prava i slobodu širom svijeta, i on je za Bradatana egzemplarni primjerak neuspjeha (iako autor s ciljem (d)označavanja između ostalih spominje i Hitlera i Robespierrea), onoga, istaknut će, koji ga je učinio ranjivim, koga je »pretvorio u žrtvenog jarca i potom ga dokrajčio«, jer umro je »od ruke fanatika i u sjeni neuspjeha«. Još 1947. godine u jeku političkog nasilja u Indiji, i sam je kazao da ne želi umrijeti kao gubitnik, no možda jest gubitnik. Štoviše, uoči samog atentata ističe: »Ne mogu više živjeti u tami i ludilu. Ne mogu nastaviti.« Navodeći kako je bio u pravu, autor dalje potvrđuje tezu time što zemlja, iako je postala neovisna, izvan ruku Britanaca, i dalje nije bila onakvom kakvom ju je zamišljao i sam Gandhi.

Koncept Gandhijeva neuspjeha

»Desetljećima je Gandhi Indijcima pokušavao objasniti nadmoć satyagrahe, pasivnog otpora, nad upotrebom sile. Sada se činilo kao da je samo uspio pobuditi njihovo zanimanje za potonje. Za čovjeka koji je nenasilje (ahimsa) stavio u središte svoje filozofije, političkog programa i karijere, takav je ishod mogao biti samo veliki neuspjeh«, piše autor obrazlažući koncept Gandhijeva neuspjeha, a kasnije glede njegovih pokušaja zbližavanja kaže da »sva ta desetljeća bliskosti nisu urodila plodom. Rijetko kada je neuspjeh bio glasniji nego usred tog kaosa i zbrke.«

Nadalje, prema Gandhijevim standardima, njegov život, iako naizgled dobro proživljen, čini se loše iskorišten, jer nije umro u sukobima u Južnoj Africi, u tamnicama, u ljutitoj masi, već »najnečasnijom smrću«, »okrutnom koliko i običnom«, »mučki i brzo, metkom atentatora, kao životinja u klaonici.« »Ako je postojalo nešto što je Gandhi znao u dušu, možda i bolje od samoga sebe, bio je to neuspjeh«, jer bio je »jedan od najneuspješnijih ljudi svog vremena – neuspjeh bi bio tamo da ga se omalovaži i sreže mu krila.« A taj neuspjeh, naznačeno je kasnije, bio je njegov učitelj.

Ono što je posebno zanimljivo glede njegova života je činjenica da postoje stanovite sličnosti sa životom Simone Weil i njezinim odnosom ili tumačenjem smrti, no i same hrane, što se može iščitati već na prvi spomen smrti, što i sam autor naznačuje, pa će tako smatrati da se smrću, čijim se gospodarom smatrao, mogu postići velike stvari, samo treba njome ovladati. S godinama je pak razvio averziju prema hrani, jedenju, procesu koji je »jednako nečist kao i vršenje nužde«.

Smrt kao terminalni neuspjeh

Posljednja vrsta ili krug neuspjeha, prema Bradatanu, je onaj konačni, biološki, s kojim se, naznačuje autor, ne može ništa usporediti, jer taj finalni neuspjeh je smrt. Koristeći primjere Tolstoja, koji je »držao smrt na oku«, Yukia Mishime, uspješnog pisca kojeg su pratili neuspjesi, Osame Dazaija, čovjeka koji je, apsurdno, bio rođen da umre, autor donosi životne priče više pojedinaca koji su u nekom pogledu bili neuspješni. Japanski pisac Mishima, iako je pisao danonoćno i bio je u tome uspješan, osjećao se da mu nešto nedostaje, pa kreće s bodibildingom, kasnije glumi u filmu, no u oba slučaja ne postiže uspjeh; glede tjelesne transformacije postoji nesklad gornjeg i donjeg dijela tijela, a film »je bio neukusan i loš«. S obzirom na to da je poniznost dio (japanske) duhovne tradicije, a Mishima nije bio ponizan, došao je do zaključka da će mu to pružiti jedino iskustvo smrti (»smrt mu je oduvijek bila privlačna«), koje je verbalizirao u svojim djelima, napose »Suncu i čeliku«: »Racionalizira svoj nagon za smrću. Pripisuje mu filozofski ugled i objašnjava zašto smatra da ga vrijedi slijediti.« A nakon teatralogije »More plodnosti«, »romana koji objašnjava svijet«, okončao je i svoj život – »cijela poanta Mishimine šire egzistencijalne radnje bila je da u isto vrijeme završi tetralogiju i svoj život.« I drugi pisac, Dazai, svojim djelom »Sunce na zalasku« doživio je veliki uspjeh, ponovio ga je sljedećim djelom »Izgubljena ljudskost«, a onda se u dobi od trideset i devet godina utopio s ljubavnicom u tokijskome kanalu, čime je nakon nekoliko pokušaja samoubojstva napokon (i) uspio u svome naumu.

Smrt kao konačni neuspjeh, pojasnit će autor, ono je što nas sve čeka, jer to je finalno odredište, biološki neuspjeh, a »egzistencijalna prijetnja tog neuspjeha prati nas cijelo vrijeme«. »Neuspjeh također razotkriva ljudsku povijest kao puku borbu za osvajanje, tlačenje i uništenje drugih, a naše političke institucije (čak i one najbolje) pokazuju se nepouzdanima i nesavršenima.«

Neuspjeh kao iskonski grijeh

Simbolična definicija neuspjeha, prema Bradatanu, leži u usporedbi s grijehom: »Neuspjeh je poput iskonskoga grijeha iz biblijskog narativa: svi ga imaju. Bez obzira na stalež, kastu, rasu ili spol, svi smo rođeni za neuspjeh. Doživljavamo neuspjeh čitavog života i prenosimo ga na druge.« Možda najbolje obrazlaganje svoje tvrdnje o finalnome neuspjehu i smrti, koja je »najoriginalnija oproštajna zabava«, kao terminalnom stadiju, autor daje na posljednjim stranicama poglavlja o konačnome neuspjehu, ističući kako je »ciklus konačnog neuspjeha neobičan zato što prolazeći kroz njega nosimo sa sobom neuspjehe koje smo doživjeli u prethodnim ciklusima«.

»(…) Kad nam kucne smrtna ura, bili mi toga svjesni ili ne, sve što nam je bilo loše u životu, naši propusti, nedostaci i sramote, bol koju smo iskusili, projekti koje smo uprskali ili ih nismo dovršili, sve nam to opet dolazi da primi oprost«, kaže autor.

A mali znak toga zašto su životne priče svih onih ličnosti koje su poslužile autoru za (d)opisivanje značenja različitim neuspjesima i njegovoj svrsi u životu jest dio u kojem autor ističe da »naš život poprima oblik priča koje pričamo; ide ovamo ili onamo ovisno o tome kako mijenjamo radnju«, te priče »našoj egzistenciji daju dosljednost, smjer i jedinstvenu fizionomiju.« A sama priča, zaključuje autor, može spasiti život – »bez priča, bili bismo ništa«.

Knjiga za društveni opstanak

Naslovna sintagma knjige »U slavu neuspjeha« Costice Bradatana jasno upućuje na veličanje onoga što se danas konotira kao negativan dio ljudskog, činjenica – neuspjeh. Filozofsko prijemčiva je to obrada kompleksne tematike o složenosti života i ulozi neuspjeha u njegovu oblikovanju; uputa je za bolje (i lakše) sutra, za kontemplaciju o našim iskustvima koja nas oblikuju, kao i o vrijednosti trenutka koji živimo. Praktičnofilozofska nevelika knjiga za dugo čitanje, meditativne trenutke i za opstanak u društvu spektakla izmijenjenih vrijednosti, čiji je imperativ – uspjeh.