Operni pjevač Ronald Braus već je godinama nezaobilazno ime u kreiranju kulturnih događaja u Rovinju, da bi prošle godine posve zasluženo dobio Medalju grada Rovinja zbog posebnih zasluga ostvarenih na polju kulture i umjetnosti.

Braus je ujedno osnivač i umjetnički direktor festivala Rovinj Art & More čiji je program, po mišljenju mnogih, najbolje što Rovinj nudi svojoj publici.

Ovogodišnje izdanje festivala obilježili su koncerti, kazališne predstave, plesna i modna događanja te brojna poznata umjetnička imena, tako da je Rovinj i ovoga ljeta bio kulisa, ali i važan dio umjetničke priče koju već 26 godina osmišljava Braus.

Tromjesečnim programom ponovo je povezao različite umjetničke discipline i generacije izvođača, od mladih talenata do afirmiranih imena hrvatske i regionalne kulturne scene.

S Ronaldom Brausom razgovarali smo o tome kako se festival mijenjao i izgradio vlastiti identitet, zašto mu je važan susret mladih i etabliranih umjetnika, što Rovinj kao prostor daje svakom programu te o idejama koje već postoje za buduća izdanja i mogućnosti da Rovinj Art & More dio svojih sadržaja preseli i izvan ljetnih mjeseci.

Velika umjetnička imena

Iza vas su tri mjeseca programa festivala Rovinj Art & More. Kada podvučete crtu, po čemu ćete najviše pamtiti ovogodišnje izdanje?

– Po nevjerojatnoj količini različitih događanja i ljudi koji su kroz ova tri mjeseca prošli kroz festival. Kada danas pogledam unatrag, gotovo se i sam iznenadim koliko se toga dogodilo.

Imali smo mlade operne pjevače na otvorenju, Zagrebački kvartet, Sofiju Petrović, Natašu Janjić Medančić, Leona Lučeva, Jelenu Graovac Lučev, Irmu Dragičević, Ladu Leskovara, mladu Anu Ajduković i mnoge druge. Imali smo »Historia de un amor«, pravi tango spektakl ispred crkve svete Eufemije, kazališne večeri, komornu glazbu, modu, operu, orgulje…

A posebno mi je drago što velika umjetnička imena nisu samo na našim pozornicama nego i u publici. Kada vam, primjerice, legendarna glumica Svetlana Bojković dođe gledati predstavu i provede vrijeme s umjetnicima i publikom, onda znate da se oko festivala počela stvarati jedna šira kulturna priča.

Možda mi je ipak najdraži komentar koji posljednjih godina sve češće čujem od ljudi u Rovinju: »Napokon imamo gdje nešto lijepo odjenuti.« To zvuči kao sitnica, ali meni nije. To znači da se stvorila navika izlaska, iščekivanja večeri, određena elegancija odlaska na koncert ili u kazalište. Festival bi trebao stvarati upravo takvu atmosferu.

Ovogodišnji program povezao je operu, komornu glazbu, kazalište, ples i modu. Koliko je zahtjevno osmisliti program koji je raznolik, a ipak djeluje kao jedinstvena festivalska cjelina?

– Meni je ta raznolikost potpuno prirodna jer sam i sam kroz život volio eksperimentirati. Jesam operni pjevač, ali radio sam operu i operetu, okušao se u dramskim ulogama, plesnim projektima i različitim oblicima glazbenog kazališta. Nikada nisam vjerovao u stroge granice među umjetnostima.

Zato ni Rovinj Art & More ne želim zatvoriti u jednu ladicu. Sam naziv Art & More daje nam slobodu. Ali sloboda ne znači da u program možete staviti bilo što. Mora postojati kvaliteta, estetika i neka zajednička nit.

Volim da naši događaji imaju eleganciju, ali i emociju i neposrednost. Da se na istom festivalu mogu susresti Zagrebački kvartet, tango ispred crkve svete Eufemije, velika kazališna predstava i modna revija, a da publici to ipak izgleda kao dio iste priče.

Publika različitih generacija

Festival se odvijao na različitim rovinjskim lokacijama, od crkava i kazališnih prostora do hotela Monte Mulini, a završno događanje predviđeno je na otoku Sveta Katarina. Koliko upravo ambijent Rovinja određuje identitet i atmosferu festivala?

– Rovinj je jedan od glavnih protagonista festivala. Ne želim uzeti predstavu ili koncert i jednostavno ih smjestiti bilo gdje. Uvijek razmišljam što pripada kojem prostoru.

Crkva svetog Franje ima svoju intimnost, Gandusio svoju kazališnu tradiciju, Monte Mulini eleganciju, a sveta Eufemija monumentalnost kakvu je teško umjetno proizvesti.

Mislim da se to možda najbolje vidjelo u »Historia de un amor«. Tango pred svetom Eufemijom, u tom ambijentu, s publikom i cijelom atmosferom ljetne večeri, postao je nešto više od samog programa. To je slika koju ljudi nose sa sobom. A upravo to želim – da se umjetnost i grad međusobno nadopunjuju.

Kako je publika reagirala na ovogodišnji program i jeste li primijetili da festival privlači i nove generacije posjetitelja?

– Publika je reagirala izvrsno, ali meni nije važan samo broj ljudi. Važno mi je vidjeti tko dolazi. Vidim publiku različitih generacija, ljude koji možda prije nisu otišli na orguljski koncert ili neku kazališnu predstavu, a sada dolaze jer vjeruju festivalu.

I ponovo se vraćam toj rečenici da ljudi kažu kako se za Rovinj Art & More mogu malo elegantnije odjenuti jer napokon imaju gdje to odjenuti. To mi je fantastično.

Odlazak u kazalište ili na koncert nekada je bio događaj. Ne mislim da se moramo vratiti nekoj ukočenoj formi, ali lijepo je ponovo stvoriti osjećaj da je kulturna večer nešto posebno.

Kazališni dio ovoga ljeta bio je posebno snažan, s predstavama različitih poetika i senzibiliteta. Koliko vam je kazalište važno u ukupnom identitetu festivala?

– Izuzetno. Opera je također kazalište i meni je scenska komponenta uvijek bila jednako važna kao glazbena. Zato sam se i sam tijekom karijere rado upuštao u operetu, dramske uloge, ples i različite eksperimente.

Ove smo godine imali sjajne glumce i predstave. Nataša Janjić Medančić u »Prima facie«, Leon Lučev… To su umjetnici snažnih osobnosti koji ne dolaze samo »odraditi predstavu«.

Važno mi je da se oko njih dogodi susret, razgovor, atmosfera. Kada uz to u publici imate nekoga poput Svetlane Bojković, onda se granica između pozornice, publike i umjetničkog druženja na neki način briše. To je festival kakav želim.

Barbinijeve orgulje

Jedan od središnjih događaja ponovo je bio koncert »Ronald Braus i gosti«, projekt koji traje više od četvrt stoljeća. Kako se taj koncert mijenjao tijekom godina, a što je u njegovoj ideji ostalo isto?

– Promijenili su se prostori, programi, umjetnici i generacije publike, ali ideja je ostala ista – susret. Ove godine imali smo Ladu Leskovara, Anu Ajduković, Irmu Dragičević, Milu Elegović, kumu festivala 2026., Blanku Tkalčić, klapu Valdibora i druge goste, uz ples i modu. Upravo ta kombinacija stvara večer koju ne možete sasvim svrstati ni u jednu kategoriju.

Moram pritom reći nešto što mi je važno i za cijeli festival. Ne želim »iskakati iz paštete«. Rovinj Art & More nisam osnovao da bih producirao samoga sebe. Moja je želja dovoditi druge umjetnike i stvarati prostor u kojem će oni biti u središtu.

Ove sam godine silom prilika na otvorenju čak i dirigirao, a naravno i pjevao na svom tradicionalnom koncertu. Ali na otvorenju mi je najveće zadovoljstvo bilo stati pred mlade pjevače koji su se zaista pokazali u najboljem svjetlu. To je za mene smisao cijele priče.

Na pozornici Monte Mulinija susreli su se petnaestogodišnja Ana Ajduković i 84-godišnji Lado Leskovar. Uspjeli ste povezati afirmirane umjetnike s mladim talentima i stvoriti prostor za međugeneracijski susret.

– Upravo je to jedna od stvari na koje sam najponosniji. Imati na istoj pozornici petnaestogodišnju Anu i Ladu Leskovara, s njegovim golemim iskustvom i karijerom, govori puno više od bilo kakve deklaracije o podršci mladima.

Mladom umjetniku nije dovoljno reći da je talentiran. Treba mu dati pozornicu, publiku i priliku da bude uz velike umjetnike. A zanimljivo je da taj proces djeluje i obrnuto – mladost i nova energija obogaćuju i one koji su desetljećima na sceni. To je pravi međugeneracijski dijalog.

Festival je zaključen koncertom Urse Ljuban na povijesnim Barbinijevim orguljama i Mateja Vukića na trubi u crkvi sv. Eufemije. Što je taj koncert značio za vas osobno, a što za ukupnu festivalsku priču?

– Bio je to veličanstven završetak. Kada smo čuli Barbinijeve orgulje s kora, ponovo smo postali svjesni kakav instrument imamo i koliko je akustika svete Eufemije posebna.

Ursa Ljuban i Matej Vukić odveli su nas programom kroz različita glazbena razdoblja i pokazali koliko taj spoj orgulja, trube i prostora može biti impresivan.

A meni je posebno lijepa simbolika da smo festival započeli u crkvi svetog Franje, a završili u svetoj Eufemiji. Na neki smo način glazbom povezali dva rovinjska brda i dva važna sakralna prostora.

Obnovljene Barbinijeve orgulje ponovo su postale važan dio rovinjskog kulturnog života. Vidite li mogućnost da upravo oko njih u budućnosti nastane još snažniji i prepoznatljiviji glazbeni program?

– Svakako. Već smo uveli praksu da svake godine imamo orguljski koncert upravo zato da valoriziramo taj izniman instrument. Volio bih da to preraste u još prepoznatljiviju tradiciju, s vrhunskim domaćim i međunarodnim orguljašima, ali i kombinacijama orgulja s drugim instrumentima.

Rovinj ima nešto što mnogi gradovi nemaju – povijesni instrument u izvanrednom prostoru i gradu koji sam po sebi privlači ljude. To treba pretvoriti u kulturnu prednost.

Posebna završna večer na Svetoj Katarini povezuje 100. obljetnicu smrti grofa Milewskog s dodjelom stipendija darovitim studentima. Kako je nastala ta ideja?

– Željeli smo se kratko prisjetiti povijesti Svete Katarine i grofa Milewskog, ali još nam je važnije da ta večer bude okrenuta budućnosti. Zato ćemo dodijeliti stipendije darovitim mladim ljudima u suradnji s našim partnerima. Mislim da je najljepši način govoriti o tradiciji mecenatstva upravo tako da nekome danas konkretno pomognete.

Kome su namijenjene stipendije i što će one značiti njihovim dobitnicima?

– Namijenjene su mladim, darovitim ljudima kojima želimo dati dodatni poticaj u njihovu obrazovanju i umjetničkom razvoju. Ne bih tome davao preveliku pompu. Važnije mi je da pomoć bude konkretna.

Ako mladom čovjeku u pravom trenutku pokažete da je netko prepoznao njegov talent i trud, ponekad i sama ta potvrda znači gotovo jednako koliko i financijska pomoć.

Prepoznatljiv rukopis

Rovinj tijekom ljeta ima bogatu ponudu različitih događanja. Po čemu se Rovinj Art & More danas razlikuje od ostalih manifestacija i gdje vidite njegovo mjesto na kulturnoj karti Rovinja i Hrvatske?

– Mislim da smo tijekom osam godina izgradili prepoznatljiv rukopis. Nismo festival jedne umjetničke discipline, a opet nismo ni svaštara. Postoji određena estetika i kriterij po kojem biramo ljude i programe.

Važna nam je i medijska prisutnost. Festival se prati izvan Rovinja i Istre i to nam omogućuje da ono što radimo u gradu dobije puno širu vidljivost. Tu neću biti lažno skroman – moje ime u toj priči ima određenu važnost. Nakon toliko godina profesionalnog rada poznajem velik broj umjetnika, organizatora i ljudi iz medija.

Moje ime može biti određena garancija umjetniku kojega pozovemo da zna u kakav projekt dolazi, kao što može biti i medijima razlog da obrate pozornost na ono što radimo. Ali upravo tu reputaciju želim koristiti za festival i za druge umjetnike, a ne za vlastitu promociju. Najveći uspjeh bio bi mi da jednoga dana samo ime Rovinj Art & More bude dovoljna garancija kvalitete.

Koliko je za organizaciju tromjesečnog festivala važna podrška Grada Rovinja, partnera, sponzora i ustanova te s kojim se najvećim izazovima susrećete iza pozornice?

– Bez njih svega ovoga jednostavno ne bi bilo. Prije svega zahvalni smo Turističkoj zajednici grada Rovinja, Gradu Rovinju, svim institucijama i privatnim sponzorima koji nam na različite načine pomažu.

I važno mi je reći da pomoć nije samo novac. Netko pomogne financijski, netko osigura smještaj umjetniku, netko hranu, netko večeru u restoranu, prostor, prijevoz ili neku uslugu bez koje događaj ne bi mogao funkcionirati.

Kada sve to zbrojite, shvatite da festival zapravo stvara čitava mreža ljudi. Publika na kraju vidi sat ili dva programa, ali iza toga su mjeseci rada, telefonskih poziva, dogovora, putovanja, tehničkih problema i improvizacija. Najveći je izazov sve to povezati, zadržati kvalitetu i pritom svake godine pokušati napraviti nešto novo.

Festival već godinama dovodi poznata umjetnička imena, ali istodobno ostaje snažno vezan uz Rovinj. Kako postižete ravnotežu između međunarodne i nacionalne umjetničke kvalitete te lokalnog identiteta?

– Po mom mišljenju tu zapravo nema proturječja. Rovinj je oduvijek bio otvoren grad, grad različitih jezika, kultura i utjecaja. Zato međunarodnost nije nešto što mu umjetno dodajemo.

Želim da na naš festival dolaze velika imena, ali jednako mi je važno da uz njih stoje mladi umjetnici, rovinjski i istarski izvođači i ljudi koji su na neki način povezani s ovim prostorom.

Ove godine to se lijepo vidjelo – od mladih pjevača na otvorenju, preko Zagrebačkog kvarteta i Sofije Petrović do Nataše Janjić Medančić, Leona Lučeva, Lade Leskovara i brojnih drugih umjetnika.

Kada svi oni dođu u Rovinj i kada grad i njegovi prostori postanu dio njihova nastupa, onda više nemate osjećaj da je neki program samo »doveden« u Rovinj. On postaje rovinjski događaj.

Rovinj ne postoji samo ljeti

Nakon ovogodišnjeg izdanja, postoje li već ideje ili želje za sljedeći Rovinj Art & More? U kojem biste smjeru voljeli dalje razvijati festival? Jeste li razmišljali o osmišljavanju kulturnih priredbi i tijekom jeseni i zime u svome rodnom gradu?

– Ideja uvijek ima previše, što je valjda dobar problem. Sve više razmišljam o tome da festival možda koncentriramo u nešto kraće i intenzivnije razdoblje. Umjesto da traje gotovo cijelo ljeto, zanimljiva mi je ideja desetak događanja tijekom dvadesetak dana, tako da se u gradu zaista osjeti festivalski ritam.

S druge strane, Rovinj ne postoji samo ljeti. Jesen i zima imaju jednu potpuno drukčiju, intimniju ljepotu i mislim da upravo tada postoji prostor za kvalitetne kulturne sadržaje namijenjene prije svega ljudima koji ovdje žive.

Volio bih zato da Rovinj Art & More zadrži svoj snažan ljetni identitet, ali da se ponekim pažljivo odabranim događajem javi i tijekom ostatka godine. Ne treba raditi puno. Treba raditi dobro. I svaki put pokušati publici dati razlog da se spremi, izađe iz kuće i kaže: »Večeras se u Rovinju događa nešto posebno.«