Kultivacija

Piše Kim Cuculić: “Alan Ford” naš suvremenik

Kim Cuculić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Fordovska poetika je mješavina nadrealizma, farse i satire, što je na prostorima bivše Jugoslavije način života



Već dugo, čini se, neka izložba u Rijeci nije privukla toliko posjetitelja na otvorenje kao »Pola stoljeća s Alanom Fordom«, što je u sklopu Dana talijanske kulture otvorena u Galeriji Kortil. Toliki interes, unatoč pandemijskim ograničenjima, zapravo ne čudi i potvrđuje kultni status ovoga stripa.


Podsjetimo, Grupa TNT rođena je u svibnju 1969. godine, kad je izišao prvi broj talijanskog stripa »Alan Ford«. Stvorili su ga scenarist Luciano Secchi (pseudonim Max Bunker) i crtač Roberto Raviola (pseudonim Magnus). Nakon samo nekoliko brojeva strip je stekao iznimnu popularnost. Poslije 75. broja Magnusa kao crtača zamjenjuje Paolo Piffarerio, a nakon toga dolazi do postupnog ali stalnog pada u nakladi »Alana Forda«.


U Hrvatskoj je strip objavljen 1972. godine, izlazio je pod okriljem Vjesnika, a za odličan prijevod bio je zaslužan Nenad Brixy, kojega u katalogu riječke izložbe antikvar i fordovac Rok Glavan naziva trećim autorom »Alana Forda«.




Zanimljivo je da je Grupa TNT, koju je osnovao Broj 1, a stalni su joj članovi tajni agenti Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef i Jeremija, doživjela najveću slavu upravo na području bivše Jugoslavije. Nameće se pitanje zašto je strip čija se radnja odvija u New Yorku i u kojemu grupa pod vodstvom prapovijesnoga paraplegičara rješava brojne kriminalne zaplete, uz rodnu Italiju, bio naročito popularan u Jugoslaviji, dok je u drugim zemljama praktički doživio debakl. O ovom fenomenu u knjizi »Cvjećarnica u Kući cveća – Kako smo usvojili i živeli Alana Forda« piše Lazar Džamić.


Za sve one koji su veliki fanovi »Alana Forda« gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da malo njih u svijetu, osim bivših Jugoslavena i nešto Talijana, zna za ovaj strip. Jedino u svojoj matičnoj Italiji »Alan Ford« je dostigao razinu popularnosti koja bi se mogla nazvati masovnom, ali ni tamo nije utkan u kulturno tkivo društva kao na području bivše Jugoslavije gdje je postao dio kulturne baštine.


Lazar Džamić smatra da to nije slučajno, jer Italija i ex Yu, posebno Srbija, Hrvatska i BiH, dijele neke mentalitetne karakteristike koje su bile vrlo plodno tlo za vrstu humora i pogleda na svijet koji definiraju alanfordovsku poetiku.


U svojoj knjizi Džamić pokušava pronaći odgovor zašto su baš bivši Jugoslaveni u tolikoj mjeri prihvatili ovaj strip. Neki od mogućih razloga koje navodi su nastavljanje na tradiciju commedije dell’ arte, nadrealna farsičnost, satirična kritika kapitalizma (i komunizma) – ali i bilo kojeg drugog korumpiranog i nekompetentnog režima.


Smijući se Debelom Šefu mi smo se smijali svim nesposobnim šefovima, policajcima i političarima. Lazar Džamić postavlja tezu da je »Alan Ford« pronašao vrlo kratak put do naših srca zbog svoje autentične inovativnosti, jedinstvenog glasa i interesantnog sinkroniciteta s političkim, kulturnim i povijesnim miljeom bivše Jugoslavije.


Kako piše Rok Glavan, taj strip nije politički korektan – obrađuje bogate i siromašne, mršave i debele, ružne i lijepe, one na vlasti i one u opoziciji. Kad pogledamo našu društvenu i političku stvarnost, taj humor i danas je aktualan.


Fordovska poetika je mješavina nadrealizma, farse i satire, što je na prostorima bivše Jugoslavije način života. Budući da ovdašnji narodi nikad nisu bili previše racionalni, »Alan Ford« je neka vrsta njihova mentalnog rođaka i zato nam je toliko blizak. Iracionalnost, nedostatak estetike i moralnih obzira, nelogičnost i zapanjujuće pojave, sve to zvuči kao normalan radni dan u velikom dijelu Balkana – smatra Džamić.


Lazar Džamić pristupa »Alanu Fordu« kao satiričnoj kritici kapitalizma, pa i komunizma, dok je on u biti kritika svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja. Ovaj je strip univerzalna kritika svakog lošeg društva, bez obzira na varijantu.


U tom smislu Grupa TNT ima karakteristike naše bivše države, ali i njenih sadašnjih nasljednica. Sukladno tome, prirodno stanje Grupe TNT je permanentni kaos i iritiranost – svatko se brine samo o svojim interesima i ništa ne funkcionira. Takav kaos, međutim, neprestano se prezentira kao uspjeh od strane autokratskog i megalomanskog vođe, Broja 1.