Gloria Fabijanić Jelović, poznato lice i glas Radija Rijeke, nedavno je otišla u mirovinu. Bila je urednica i voditeljica u informativnom programu.

Jedina je pratila sektor kulture u svim segmentima (opera, drama, koncerti, balet, knjige, izložbe…). Kao kritičarka pratila je glazbene i dramske izvedbe. U emisiji Box in razgovarala je s poznatim kulturnim djelatnicima, a vodila je i glazbenu emisiju Intermezzo snimljenu na terenu, na koncertima i opernim izvedbama. Uz to, pratila je i teme iz drugih područja života.

Odradili ste svoju posljednju šihtu na Radiju Rijeci, prije odlaska u mirovinu. Kakvi su dojmovi, osjećaji?

– Da, odradila sam posljednju šihtu u informativnom programu, u onom dijelu koji mi je možda bio najzamorniji i najmanje zanimljiv, ali koji je definitivno vrlo važan radijski segment informiranja naših slušatelja s trenutnim stanjem u zemlji, svijetu, ali i u našoj županiji.

Bilo je nekako čudesno, pomalo nestvarno, a glazbena urednica, naša nova mlada akvizicija Radija Rijeke, Linda Uran, iza svakih vijesti koje bih pročitala, izabrala bi novi glazbeni broj u kojem je bilo moje ime – Gloria.

Kroz program su se od mene oprostili i moja kolegica Neva Funčić i kolega Dražen Zima, a nakon središnje emisije Danas aktualno, tonac Goran Banić i još jedna mlada glazbena urednica, Anamarija Ilić, posve su me »oborili s nogu« posloženim jinglom i glazbom iz duhovne mise sa stavkom Gloria.

Ostala sam u studiju i suze su krenule same. I tako sam cijeli dan bila na granici suza i smijeha, jer nije lako odjednom prestati dolaziti u zgradu radija koja mi je bila dom 41 godinu i shvatiti da će se dnevni ritam života posve promijeniti.

Ne mislim nikako na lošije, s odlaskom u mirovinu, stječete neke nove slobode u kojima se možete posvetiti nekim sadržajima za koje niste imali vremena u radnom vijeku, ali posao koji sam radila bila je moja velika ljubav i strast.

Mnoge ideje

Znači li to i konačan oproštaj s radijem, novinarstvom?

– Naravno da ne. Već sam angažirana za jedan pisani medij, u području kulture, a nadam se da će biti možda još poziva i za neke internetske portale, kao i za kritike na kazališne predstave i koncerte.

To je moj svijet koji je dio mojeg bića, pa i ako možda neću više toliko pisati kao do sad, sigurno ću biti dio publike na izvedbama. Razmišljam i o nekom svom radiopodcastu, a ideju za to mi je dao naš poznati svjetski glazbenik Nenad Bach, kad je čuo da sam otišla u mirovinu.

Moj suprug Anito je bio dugogodišnji šef tehnike na Radiju Rijeci, pa bi mi u tom poduhvatu mogao biti snažna tehnička podrška.

Kako zamišljate svoje umirovljeničke dane? Što će vam nedostajati?

– Nekako do sad baš i nisam previše razmišljala što i kako u mirovini, ali neke osnovne pozicije znam. Odavno se u meni stvara želja za pisanjem knjige, imam ponudu da budem dio ekipe koja nas početnike uči kreativnom pisanju, pa je to možda jedan od budućih poteza.

Mnogi mi prijatelji savjetuju da otvorim internetsku stranicu s izradom svojih kolača. Moja kuhinja ovdje u Rijeci i na otoku Krku, u Omišlju, prostori su mog odmora i mojih slastičarskih kreacija čija je izrada za mene istinski užitak.

Imam kraj kuće u Omišlju jedan komadić zemlje za vrt, možda krenem i s uzgojem nekih namirnica za svakodnevnu upotrebu jer divno je kad direktno iz svog vrta ubereš ono što ti treba i to onda svježe konzumiraš.

I još nešto obavezno, a to je bicikliranje po otoku sa suprugom. Nekad smo puno puteva biciklom pronašli, u posljednje vrijeme je to stalo, a sad čekam proljeće i novi početak otkrivanja prirodnih ljepota na dva kotača.

A što će mi nedostajati? Sigurna sam da će mi nedostajati mikrofon, radijski eter i onaj osjećaj da si glasom i interpretacijom, kao i načinom izabrane teme privukao pažnju slušatelja čiji sam gost svakodnevno bila u njihovim domovima.

Preveliki poeta

Diplomirali ste na riječkom Pravnom fakultetu, a pohađali ste i srednju Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova, gdje ste maturirali flautu u klasi profesora Borisa Kovačića. Zašto ste se odlučili za pravo, ne za glazbu?

– Moja prva želja nakon gimnazije bila je studij komparativne književnosti ili muzikologije. A toga tada nije bilo u Rijeci. Oduvijek sam bila više društvenjak nego prirodnjak, a kako nisam htjela napustiti Rijeku, preostao mi je kao izbor Pravni fakultet.

Nikad se u tom području nisam pronašla, ali kad sam se upisala, trebalo je taj fakultet i završiti. Znam da su mi profesori na ispitima često znali reći da sam preveliki poeta i da se ne znam izražavati suhoparnim pravničkim jezikom.

Nisam baš uživala u tom studiju, ali mi je od velike pomoći da izdržim do kraja bio moj vjenčani kum koji je danas izvrstan pravnik.

Ipak, predavali ste na područnom odjeljenju muzičke škole na Donjoj Vežici, te u nekadašnjem CZKUOIK-u, vašoj nekadašnjoj Prvoj riječkoj gimnaziji. Jeste li voljeli raditi u školi, s djecom i mladima?

– Glazba je bila moja druga ljubav i tako je i danas. Uživala sam dok sam svirala flautu, a onda sam to svoje znanje i ljepotu užitka u stvaranju tonova instrumentom prenosila na mlade generacije, iako sam i sama tada bila jako mlada.

Na područnom odjeljenju muzičke škole na Donjoj Vežici predavala sam blok flautu i flautu osnovnoškolcima, a imala sam samo 18 godina, pa sam svojim učenicima bila i neka vrsta prijateljice.

I danas, nakon toliko puno godina, kad sam podučavala djecu sviranju flaute, s nekima od njih sam divan prijatelj. Voljela sam taj rad s djecom, koja su poput spužvica upijala čaroliju glazbe i ti su mi dani ostali u jako lijepom sjećanju, kao i kolege profesori koji su sa mnom radili u školi.

Kuća puna knjiga

Kako ste na kraju završili u novinarstvu? Radili ste honorarno u Novom listu, pa u Ri Telefaxu, na riječkoj televiziji HRT-a, kao i na nekadašnjoj lokalnoj televiziji koju je osnovao Bernardin Modrić, a vodili ste i dvije emisije na Kanalu Ri. Kakva su vam sjećanja vezana za Novi list i kako ste se snalazili u svim tim različitim medijima?

– U novinarstvu sam završila posve spontano. Oduvijek sam obožavala čitati. S četiri godine pročitala sam već mnoštvo knjiga koje su bila osnovnoškolska lektira jer sam odrasla u takvom okruženju.

Oba moja roditelja su profesori književnosti, kuća je uvijek bila puna knjiga, moj tata je često navečer znao sjesti i zasvirati gitaru, pa smo zajedno pjevali ili pričali o knjigama koje sam pročitala.

Već sam u vrtiću pokazivala interes za govorom, pa sam često vodila naše dječje priredbe pred roditeljima, što se nastavilo i u osnovnoj i srednjoj školi. Jednostavno, mikrofon mi je očito bio suđen. Ali i pisanje.

U osnovnoj školi sam osvojila na republičkoj razini nagradu za sastav, dobila sam fotoaparat, a u gimnaziji su moje školske zadaće iz hrvatskog jezika uvije bile čitane kao najbolji radovi. Pamte me moji razredni prijatelji po izrazima u sastavima – pjegave trave i ljubičaste magle. Romantičarka bila, romantičarka ostala…

U Novom listu sam bila dvije godine u vrijeme Veljka Vičevića, a šef mi je bio u rubrici za kulturu Borislav Ostojić, čovjek od kojeg sam puno naučila o pisanju i novinarstvu. Novi list je tada imao sjajne novinare i svi smo bili povezani toplim ljudskim razumijevanjem.

Tu su bili moji prvi pisani počeci novinarstva, a poslije sam se samo razvijala u drugim medijima. I televizija je zanimljiva, traži od čovjeka vrhunsku koncentraciju u »živom« programu, ležernost, lik ugodan oku i dobru dikciju, ali radio je bio i ostao moj najdraži medij.

Jer divno je kad glasom i interpretacijom privučeš pažnju slušatelja, a nema slike koja popunjava neke zvučne nedostatke. U radijskom eteru si samo ti i slušatelj i nema laži, slušatelj osjeća tko si dok govoriš. I ta čista i iskrena jednostavnost i odgovorna profesionalnost je veliko bogatstvo. A to pruža samo radio.

Vaš profesionalni put djeluje mi poput kakve američke biografije. Uz sve već spomenuto, u HNK-u Ivana pl. Zajca zaposlili ste se u stalnom radnom odnosu 1987. kao članica zbora, a nakon dvije godine prešli ste na mjesto šaptačice u Operi. Godinu dana radili ste i kao operni asistent režije, u vrijeme intendanture Darka Gašparovića. Kako ste doživjeli rad u kazalištu, koje je specifična sredina?

– Svaki život ima neku svoju filmsku priču. Razlika je samo u žanru. Moj je radni put bio raznolik, probala sam puno medija, a kazalište je bilo trenutna odluka u periodu života kada sam htjela imati stalni radni odnos.

Glazbena diploma mi je osigurala audiciju za zborsku pjevačicu. U vrijeme kad sam primljena u HNK Ivana pl. Zajca već sam punih osam godina honorarno radila na Radiju Rijeci svakodnevno, ali nije bilo tada niti jednog otvorenog natječaja za primanje novih djelatnika, pa sam se odlučila za kazalište.

U zboru sam bila godinu dana u altovskoj dionici, a onda sam prešla na upražnjeno mjesto šaptača u Operi. Bio je to zahtjevan i odgovoran posao, svi solisti oslanjaju se na tebe, a ponekad i zbor, jer dogodi se da odjednom zaborave tekst i onda ti, kao šaptač, moraš to osjetiti ranije, kako bi dobacila tekst na vrijeme.

Glazba teče i nema čekanja, u drami se može napraviti dramatska pauza, u operi nikako. Sve mora biti precizno i u ritmu. Osim toga, šaptač je i neka vrsta pomoćnog dirigenta, a ponekad treba i zapjevati kako bi dao intonaciju.

Rad u kazalištu je bio zanimljiv, upoznala sam mnoge dirigente, soliste i redatelje, s nekima sam i danas ostala u prijateljskim odnosima i taj dio života mi je bio uzbudljiv, ali nedovoljno kreativan, nisam mogla dati onaj najbolji dio sebe na tom radnom mjestu.

Pamtite li neku anegdotu iz tog kazališnog razdoblja?

– Sjećam se kako mi se jednom dogodilo da se gostujuća solistica posve izgubila na sceni, pa sam ja sa svog mjesta otpjevala umjesto nje dio njene arije. Poslije je baš u Novom listu pisalo da nisu znali da u toj operi ulogu ima i šaptač. Ili opera »Carmen« u kojoj smo imali troje solista koji su pjevali svatko na drugom jeziku, pa sam svaku dionicu označila drugom bojom kako bih ispravnim jezikom pratila svakog od njih istovremeno.

Iskreno i sa srcem

Najveći dio karijere ipak ste proveli na Radiju Rijeci, gdje radite od 1979. godine. Bili ste honorarna suradnica, svakodnevnoga angažmana, u svim emisijama, više od 27 godina… No u stalni radni odnos primljeni ste 2006. godine, kao posve gotova novinarka i urednica. Što je ono što vas je najviše privuklo radiju, u usporedbi s drugim medijima?

– Radio mi je bio suđen, ako se to tako može reći. Moj prvi vrtić u koji sam išla bio je predivan vrtić na Kantridi koji je imao svoju plažu i lijepi park, a direktorica je tada bila Ljubica Šišara, žena nevjerojatne energije i ljubavi za djecu koja je otkrivala u svojim štićenicima njihove talente.

Tako je u meni otkrila moj osjećaj za govor i priču i dovela me na Radio Rijeku kad sam imala pet godina da zajedno s voditeljem na radiju, zaista se više ne sjećam imena, vodim jednu dječju emisiju. I to je bio moj početak, ljubav radija i mene. Te 1979. godine trebali su honorarnu spikericu, prijavila sam se i prvoga dana zajedno s Damirom Pijacom sjela u studio i »uživo« krenula s čitanjem. I tako je krenulo.

Na radiju sam upoznala svog supruga Anita s kojim dijelim zajednički život pun razumijevanja i ljubavi već 41 godinu, s istim intenzitetom osjećaja kao prvog dana. Dugo sam bila honorarac, svakodnevno sam radila i u kazalištu i na radiju i strpljivo dočekala trenutak kad sam se na radiju i zaposlila u stalnom radnom odnosu i time završila svoj radni dio u kazalištu.

Moja sreća bila je neopisiva, konačno sam se mogla posvetiti onome što sam dugo nosila u sebi kao želju, u potpunosti i svim srcem. Radio Rijeka je nekad bio pun novinara željnih istraživanja, terenskog rada, novih tehničkih mogućnosti, otkrivanja novih puteva kojima smo se približavali slušateljima, bili smo svi poput jedne obitelji i dolazili smo na posao s radošću, a to je uvijek garancija uspjeha. Tada je naš program bio prepun boja, koje su tijekom vremena i godina i odlaskom mnogih ljudi izblijedile.

Mnogo toga ste radili i pratili, no nekako ste se najviše profilirali kao novinarka koja prati zbivanja u kulturi, naročito glazbi. Kako danas gledate na taj segment novinarstva posvećenog kulturi?

– Novinarstvo posvećeno kulturi je možda manje stresno od onog posvećenog politici ili gospodarstvu, ali traži puno znanja, pripreme i svakodnevnog učenja i usavršavanja. A traži i bogatstvo jezičnog izražavanja, posebno u segmentu pisanja kritika.

To treba imati u sebi, puno toga se može naučiti, ali ne mogu se naučiti emocije koje onda treba pretočiti u riječi. Novinarstvo posvećeno kulturi je nažalost, i danas, još uvijek negdje na dnu onoga što urednici koji vode medijske kuće misle da je bitno.

I smatra se da je krug slušatelja ili čitatelja koji prate kulturu puno manji od onih koji prate sport ili žutilo dnevnih događanja. Ja ne mislim tako i smatram da je kultura nezaobilazni dio naših života, koji bi bili sivi i prazni da nema informacija o kulturi.

Uostalom, mi smo Europska prijestolnica kulture koja, nažalost, to nije uspjela iskoristiti u svojoj punini, ne samo zbog pandemije, već upravo i zbog nerazumijevanja onih koji bi tu kulturu trebali najbolje poznavati i onda i prezentirati kroz medije. Iskreno i sa srcem.

Izblijedjele bilježnice pune stihova

Kao tekstopisac surađivali ste s mnogim riječkim bendovima, najviše sa sastavom Vrijeme i zemlja, čiji je osnivač Nenad Bach. Kakvo vam je to iskustvo? Pišete li nešto i danas, za svoju dušu?

– Vrijeme provedeno u pisanju za riječke bendove bilo je jedno posebno razdoblje. Kao mlada pisala sam pjesme, puno, svaki dan, to mi je tada bila potreba i zadovoljstvo. Negdje, u dubini kućnih ormara, imam neke već izblijedjele bilježnice pune stihova iz tih davnih dana.

Kretala sam se u tom društvu riječkih kulturnjaka i glazbenika, glumila u alternativnim kazalištima i u tom periodu upoznala Nenada Bacha, tada Bačića, čovjeka posve posvećenog glazbi i gitari. S njim sam na vrhu njegove zgrade u Ulici Janka Polića Kamova otkrivala glazbu nekih tada novih svjetskih bendova, slušala ga kako stvara svoju glazbu i time potaknuta krenula u pisanje tekstova za pjesme koje smo stvarali za njegov tek osnovani bend Vrijeme i zemlja.

Divna mladost, prepuna bujnih misli, želja i otkrivanja novih svjetova. A pišem li danas? Pjesme ne, ali želja za pisanjem je uvijek tu, prisutna u meni. Sada, kad me u mirovini ne ograničava forma teksta kao ni minutaža u koju treba staviti sve doživljeno, sada ću se možda opet vratiti i užitku pisanja otvorene duše i bez zadrške. Treba biti samo strpljiv i pustiti vremenu da odradi svoje…