Foto: M. ŠALOV
Etiketiranje drugih je svakidašnja pojava, vrlo vjerojatno se svatko od nas našao u ulozi onoga koji »stavlja ljude u ladice«, a zasigurno smo i mi sami puni etiketa, kaže Martina Hrlić Rogić
RIJEKA – Prosuđivanje, etiketiranje i kategoriziranje okoline, odnosno »stavljanje ljudi u ladice« tema je predstave »Ladice« riječke plesne grupe Flame čija će premijera biti održana ove subote u HKD-u na Sušaku, s početkom u 20 sati. Razvojna linija priče gradi se oko kratkih monologa protagonistice koja publiku uvodi u njezin svijet etiketiranih karakternih likova. U izgradnji odnosa naratorice i likova dolazi do preklapanja njihovih svjetova/ladica što stvara začudne, iščašene situacije i relacije. Osim suvremenog plesnog izričaja, fizičkog teatra i glumačkih zadataka plesača, predstava se iznosi vrhunskim koncertriranjem harmonikaškog ansambla na pozornici. S »Ladicama« nas je upoznala redateljica, koreografkinja i scenaristica predstave Martina Hrlić Rogić.
Kažete da je tema predstave prosuđivanje, etiketiranje i kategoriziranje okoline, odnosno »stavljanje ljudi u ladice«. Zbog čega ste se odlučili baš na tu temu?
– Etiketiranje drugih je svakidašnja pojava, vrlo vjerojatno se svatko od nas našao u ulozi onoga koji »stavlja ljude u ladice«, a zasigurno smo i mi sami puni etiketa. Zagrebli smo u kompleksnu temu s mnoštvom intrigantnih likova koji su obilježeni, ali nameću se pitanja: Postoji li dominantna etiketa? Mogu li se etikete mijenjati? Je li etiketa uvijek u oku promatrača? Jesmo li mi relevantni za davanje etiketa? Kako se nositi s dobivenim etiketama?
Nema jedne ladice
U kojoj se »ladici« nalazi ples, plesna umjetnost?
– Moj je zaključak da nikad ne postoji jedna ladica. Problematika plesne umjetnosti uvijek ide u smjeru pomanjkanja sluha za prava radnika u izvedbenim djelatnostima, nemogućnost realizacije projekata zbog manjka financijskih sredstava, nedostupnost izvedbenih prostora, a opet najveća ladica u kojoj se nalazi plesna umjetnost je sreća. Tko god krene u plesni pokret, izostavlja loše raspoloženje. Meni je ples nepresušna inspiracija, motivacija, fokus i smisao svakodnevnici.
Po čemu je ova predstava slična, odnosno različita, od vaših prethodnih produkcija?
– »Ladice« su prije svega predstava suvremenog plesnog izričaja, ali zbog brojnih segmenata u kojima prevladava fizički teatar i glumački zadaci, mnogo je kompleksnija od prijašnjih. Najveće bogatstvo predstave je sinergija plesa i izvedbe uživo harmonikaškog orkestra Stanko Mihovilić iz Pule, što predstavlja potpuno novo ruho našeg repertoara.
Kako je došlo do suradnje s Harmonikaškim orkestrom Stanko Mihovilić OKUD-a Istra?
– Do suradnje je došlo sasvim slučajno budući su nas kontaktirali za suradnju u nastanku videozapisa za pjesmu »Oblivion« u njihovoj izvedbi, a sve zbog obilježavanja 60. godine postojanja orkestra. Energija koju su prenijeli na nas pri prvom susretu, bitno je utjecala na izbor glazbene podloge za ovu predstavu, a onda i konačnu odluku da orkestar bude i dio tima koji neposredno sudjeluje u izvedbi. Članovi orkestra koji radije zovem harmonikaškom družinom, čine skupinu entuzijastičnih glazbenika – osobenjaka u rasponu od 16 do 77 godina. Redom zanimljivi, dobri ljudi, odlični glazbenici i sjajan kolektiv čijoj povezanosti i radosti muziciranja mogu pozavidjeti mnogi profesionalni ansambli.
Sedamnaest glazbenika
Članovi orkestra dijelit će pozornicu s plesačima. Koliko će ih biti, i hoće li oni imati aktivnu ulogu u predstavi?
– Pozornicu s nama dijeli 17 članova harmonikaškog orkestra i imaju aktivnu ulogu tijekom cijele predstave. Kako su i plesači osim plesnih sekvenci dobili i glumačke zadatke, tako i harmonikaši postaju aktivni likovi u priči naratorice.
U pripremi predstave savjete i podršku davale su vam glumica Jelena Lopatić i dramaturginja Nataša Antulov. Koja je bila njihova uloga? Kako su vam pomogle oblikovati »Ladice«?
– Veliku pomoć u glumačkim segmentima predstave dala je Jelena Lopatić koja je svojim ogromnim profesionalnim iskustvom i davanjem smjernica oblikovala glumačke scene i olakšala plesačima proces ulaska u likove. I sve to mjerom zarazne lakoće i entuzijazma. S Natašom Antulov surađujemo već drugu godinu zaredom i ona nam je opet značajno pomogla u jasnijem prijenosu osnovnih ideja publici, odnosno u procesu stvaranja uzročno-posljedične veze pojedinih scena.
