Festival novog cirkusa

"Noć čudovišta": Majstorski užici i majstorski očaj

Nataša Govedić

Ovogodišnji je festival posvećen novoj magiji kao posebnoj cirkuskoj disciplini pokazujući nam do koje se mjere razne vještine cirkuskog preusmjeravanja gledateljske pozornosti mogu koristiti kako bi na poetične načine potvrdile primat mašte nad logikom



Hrvatska još uvijek, nakon svih produkcijskih nevolja i sustavne financijske nebrige koju Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu iskazuju prema najkvalitetnijim izvedbenim manifestacijama, ima čast pratiti Festival novog cirkusa selektora i umjetničkog ravnatelja Ivana Kralja. Riječ je o manifestaciji kroz čije se iznimno pažljivo birane selektorske programe, baš kao i kroz festivalsko povjerenje u umjetničku zajednicu i u građansku publiku kojima se obraća, svake godine zbivaju momenti opipljive kazališne magije, ali jednako tako i pomaci na polju javne političke kritike, nakon kojih nam više ništa ne izgleda nemoguće. 


 


Radionica starog majstora


Ovogodišnji je festival posvećen novoj magiji kao posebnoj cirkuskoj disciplini koja se počela razvijati prije desetak godina u Francuskoj, pokazujući nam do koje se mjere razne vještine cirkuskog preusmjeravanja gledateljske pozornosti mogu koristiti kako bi na poetične načine potvrdile primat mašte nad logikom. 


   U predstavi »Noć čudovišta« Etienne Saglio kraljuje nad prostorom u kojem se žice preobražavaju u žive lopte (dajući posve novo značenje riječi »zavrzlama«, sada shvaćene kao zapetljavanje žice oko vlastite osi), sklone svakojakim nepodopštinama i intrigama. Saglio je zaglavljen između klasičnog žonglera i krotitelja podivljalih predmeta, s time da je emocionalna temperatura predstave uglavnom crtana veoma tamnim emocijama, poput ponovljene frustracije, opsesije, ljutnje, nasilja, očaja, revolta, povratka čeličnoj upornosti.    Taj kralj beskonačno malog prostora s krunom koja mu neprekidno spada podsjeća i na Jarryjeva »Kralja Ubuja« i na Ivšićeva »Kralja Gordogana«. Toliko je strastveno usredotočen na svoje igračke da vrlo lako prema njima postaje ekstremno nasilan, gubeći kontrolu ne samo nad scenskim objektima, nego i nad vlastitim emocionalnim intenzitetom.     Drugim riječima, njegova je samoća isto onoliko totalitarna koliko su to i okrutne geste kroćenja kojima se obraća svojim gmizavim cijevima i komadićima odbjeglog užeta. Pa ipak, radionica prema kraju predstave postaje mjesto obilježeno zanosno izvedenom degravitacijom pojedinih loptica.  

Filozofija novog cirkusa




Govoreći o reakcijama publike, koje su se ponovno kretale od naklonog smijeha do prigušenih krikova, rekla bih da »Noć čudovišta« izvanredno uspješno komunicira s gledateljskim senzibilitetom, od prvog prizora do svojevrsnog epiloga »škakljajući« maštu publike biranim sredstvima. Premda je jedna od najpotresnijih scena izvedbe vezana za moment u kojem izvođač iluzionističkim vizualnim trikom (pretpostavljam hologramima) udvaja svoj lik i na taj način multiplicira slike očajničkih krikova, ponovno vezanih za gubitak kontrole nad »slobodnom voljom« predmeta koji ga okružuju, opći dojam predstave nije tmuran, već na neki dublji način utješan. Izdržati, naime, borbu s vlastitim frustracijama i tjeskobama uvijek donosi bitan pomak u osobnom koeficijentu hrabrosti. 


  Prikladno je što nam se novi cirkus ove godine obratio upravo predstavom kao što je »Noć čudovišta«. Jer u opustošenom političkom i ekonomskom kontekstu koji živimo pravi su kraljevi upravo oni koji ništa nemaju, ali čak i s tim materijalom ništavila znaju napraviti čuda. To je filozofija kojom novi cirkus daleko nadilazi zabavljački kontekst, zahtijevajući od svoje publike angažman kreativne dorade svijeta. A govoreći o izvedbenoj snazi i posvećenosti samog Etiennea Saglioa, svakako imamo mnogo za naučiti.