LOCARNO – Daisy Edgar-Jones sreli smo na Filmskom festivalu u Locarnu gdje joj je uručena nagrada Leopard Cluba, koja se dodjeljuje najzapaženijim glumačkim talentima suvremene kinematografije.

«Nisam nikada prije bila na filmskom festivalu i ovo je moja prva filmska nagrada, tako da je za mene biti ovdje naprosto magično«, rekla nam je na početku razgovora presretna Daisy Edgar-Jones i dodala: »Jutros kad sam se probudila prva mi je misao bila da će se večeras ljudi sakupiti na Piazzi Grande i gledati moj najnoviji film, a ja ću primiti nagradu. I moj prvi film »Pond Life«, u kojem sam glumila kad mi je bilo 19 godina, također će se prikazati na festivalu, tako da je superkul biti ovdje i osjećam se zaista počašćeno.«

Najnoviji film dvadesetčetverogodišnje Daisy Edgar-Jones je »Djevojka iz močvare« rađen prema istoimenom romanu Delie Owens, koji se trenutačno može pogledati i u našim kinima. Njezina karijera započela je na televiziji, a nakon glavne uloge u mini-seriji »Normal People« za koju je bila nomirana i za televizijsku nagradu Britanske akademije i za Zlatni globus, Daisy Edgar-Jones postala je svjetski priznata glumica.

Normalni ljudi

Jeste li očekivali da bi serija »Normal People« mogla biti tako uspješna?

– Kad smo radili na seriji »Normal people/Normalni ljudi«, ni Paul (Mescal) ni ja nismo nikada prije toga imali glavnu ulogu pa vjerujem da nijedno od nas dvoje nije imalo nikakvih pretpostavki oko toga što će za nas značiti biti u maloj, ozbiljnoj seriji koju će na kraju vidjeti velik broj ljudi. Za nas je to bio projekt koji smo radili s grupom prijatelja. Ja čak nisam ni razmišljala o tome da će se to negdje zaista prikazivati. Mislim da nam je takav stav omogućio da budemo slobodniji i nesputani, jer se nismo uzimali za ozbiljno, za razliku od sljedećih projekata kada počinjete biti svjesni da radite nešto što će mnogi gledati i pokušavate zatomiti tu misao da bi se u potpunosti posvetili samo svom poslu. Kad snimate film, u vama se budi jedan poseban osjećaj, no kada se taj film počne prikazivati, to postaje nešto drugo, poprima drugu formu i nije više vaš projekt. Morate se jednostavno oprostiti s njim i krenuti dalje.

Jeste li se u bilo kojem trenutku dvoumili oko prihvaćanja te uloge?

– Ne. Znala sam da će seriju režirati Lenny (Abrahamson) i obožavala sam knjigu po kojoj je napravljena serija. Dok sam čitala knjigu, mislila sam: »Ovo je uloga upravo za mene, obožavam ovaj lik i dala bih sve na svijetu da dobijem ulogu.« I ni u jednom trenutku nisam promijenila mišljenje. Na snimanju sam se svakodnevno osjećala vrlo sigurno.

O glumi

Kako ste se počeli baviti glumom?

– Uvijek sam bila sramežljiva, samozatajna i pristojna osoba i kada sam u školskoj predstavi prvi put glumila lik koji je bio drzak i nepristojan, potpuno različit od onoga kakva sam ja bila, zaista sam uživala u tome što sve možete učiniti i proći nekažnjeno samo zato jer se pretvarate da ste netko drugi. Tako da sam glumu odmah zavoljela. Kad mi je bilo 15 godina, postala sam član Nacionalnog omladinskog kazališta, što je vrlo velika organizacija i neformalna dramska škola preko koje imate priliku ići na audicije, a preko njih sam došla i do svog agenta i sa 16 godina sam počela ići na ozbiljne audicije.

Vaši roditelji su također na neki način u filmskoj industriji. Koliko su vas oni poticali da se bavite glumom?

– Moja mama je radila kao montažerka prije nego sam se ja rodila, a moj otac radi na televiziji. Prije je radio na programu »Big Brother«, a sada radi programe o umjetnosti. No, oboje prije svega znaju što znači biti samozaposlen i mislim da je to možda najzastrašujuća misao kod roditelja da dopuste svom djetetu da radi posao koji nije uvijek siguran i stabilan. No, moji roditelji me nisu nikada obeshrabrivali i to je bio olakšavajući faktor. Oni su oduvijek imali veliku ljubav prema televiziji i filmu pa sam uz njih i ja odrastala zavoljevši oba ta medija, uključujući i kazalište i ostale vrste umjetnosti.

Kako ste došli do uloge u filmu »Djevojka iz močvare«?

– Dobila sam poruku od mog agenta koji mi je rekao: »Ovo moraš odmah pročitati.« Što sam prije mogla kupila sam knjigu i pročitala sam je u jednom danu. U to vrijeme sam zapravo radila na TV-seriji »Rat svjetova«, a knjigu sam čitala između snimanja, sjedeći u svemirskom brodu. Otišla sam na audiciju i upoznala sam se s Oliviom (Newman, redateljicom filma). Tri dana nakon toga dobila sam ulogu. Sve se odvijalo vrlo brzo.

Knjiga i film

Jeste li zadovoljni filmskom adaptacijom knjige?

– Za mene je to bio vrlo kompleksan roman. Delia Owens je vrlo živopisno opisivala močvaru da sam osjećala kao da sam zaista tamo. No, ona je također mnogo pažnje posvetila glavnom liku i načinu na koji Kya dolazi do spozaje o sebi samoj i o svijetu oko sebe promatrajući i učeći od prirode. Mislim da je taj aspekt lika vrlo zanimljiv. Ona također ispituje zakone i pravila po kojima mi živimo u društvu te zakone koji vladaju u prirodi. Mislim da se sve to može prepoznati i u filmu, koji je po mom mišljenju vrlo vjerna adaptacija knjige. Želim time reći da će i film i knjiga ostaviti na vas isti osjećaj i smatram da je to glavni cilj dobre adaptacije knjige – da film uhvati atmosferu i duh knjige.

Kako ste se vi snašli u močvari, budući da sigurno nema mnogo sličnosti sa životom u Londonu?

– Bilo je superkul doista biti tamo i zaista mi je drago da se nije snimalo na zelenoj pozadini. Bilo je nevjerojatno uzbudljivo i drukčije od svega na što sam navikla, osjećaj konstantne vlage, insekti i krokodili koji su bili posvuda, ali lokacije i uvjeti snimanja su bili vrlo teški. Mnogo problema smo imali i s vremenom. Morali bismo prestati snimati zbog grmljavine i sijevanja, a jednom prilikom nam je i set bio potopljen. Da, definitivno mi nije bilo kao kod kuće, ali drago mi je da sam bila tamo.

Jedan od vaših partnera u ovom filmu je i izuzetan glumac David Strathairn. Kako je bilo biti na setu uz njega?

– Mi smo cijeli tjedan snimali scene u sudnici i moj doprinos je uglavnom bio da sjedim tamo i izgledam tužno, no zato sam bila sretna da mogu nesmetano gledati Davidovu interpretaciju. Odrasla sam u Londonu i gledala sam mnogo kazališnih predstava, a David je vrlo poznat za svoj rad na Broadwayu. On je zaista fantastičan kazališni glumac i ja sam mogla vidjeti utjecaj svog tog rada na pozornici u trenucima dok je manipulirao dugačkim i sofisticiranim dijalozima, nijansirajući izvedbu i gospodareći prostorom. Imala sam osjećaj kao da gledam kazališnu predstavu i u meni se javila želja da, kad se vratim kući, više radim u kazalištu. No, pored toga što je izvrstan glumac, David je vrlo luckasta i razigrana osoba i ništa ne uzima previše ozbiljno, ako zaista nije ozbiljno. S njim se zaista moglo dobro nasmijati, a ja mislim da je i to vrlo važno, jer i kada se radi na filmu koji se bavi teškim materijalom, ta težina se ne mora osjećati na setu cijelo vrijeme.

Ženski lik

Dok na kinorepertoaru vladaju akcijski trileri i filmovi sa superherojima, vjerujete li da jedna ovakva emocionalna drama može imati uspjeha?

– Za mene je vrlo inspirativno imati udio u filmu koji nije ispunjen masivnim akcijskim sekvencama i superherojima i, također, želim dokazati da postoji publika i za ovu vrstu filmova. Posebice nešto starija ženska publika koja je izgubila interes za odlazak u kino upravo zbog svih tih akcijskih filmova, nadam se da će otići pogledati ovaj film, koji je smireniji i gotovo da ima kvalitetu staromodnih filmova i da će ga preporučiti i svojim prijateljicama. Priča se vrti oko i istražuje ženski lik i drago mi je da znam da se publika zaista povezuje s Kyom i da vole njezin lik, a ja sam ponosna da mogu barem malo pridonijeti tome da se publika vrati u kina.

Britanski Vogue vas je 2020. stavio na listu utjecajnih žena, a Locarno Film Festival u vama vidi talent koji mnogo obećava i nagrađuje vas nagradom Leopard Club. Osjećate li ta priznanja kao neku vrstu pritiska?

– Ne, mislim da ne osjećam velik pritisak zbog toga. Prije bih rekla da sam zbog toga vrlo uzbuđena i u sebi govorim: »Ne mogu vjerovati da se to sve meni događa.«