Glavna atrakcija izložbe »Mirila – nematerijalna kulturna baština« u Klovićevim dvorima je deset kompletnih, izmještenih mirila s reprezentativnim uzglavnicama
ZADAR » U Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu jučer je otvoren izložba »Mirila – nematerijalna kulturna baština«. Mirila su 27. prosinca 2007. godine – zahvaljujući trudu i radu pojedinaca koji su evidentirajući njihove lokalitete javno govorili o potrebi zaštite – uvrštena u nematerijalnu kulturnu baštinu. Jedna od prvih koja je počela s prikupljanjem podataka o posmrtnim običajima vezanim uz mirila je Mirjana Trošelj, povjesničarka umjetnosti koja je svojim entuzijaznom i zalaganjem napravila puno da bi se mirila valorizirala u skladu s njihovom vrijednošću.
Vi ste među prvima počeli prikupljati informacija o posmrtnim običajima vezanima uz mirila. Što vas je potaknulo na to? – Za mirila sam se zainteresirala negdje u sedmom-osmom razredu osnovne škole. Penjući se po brdima južnog Velebita iznenadila sam se vidjevši nešto što me podsjetilo na groblje. Po povratku kući upitala sam baku o kakvim je grobljima riječ, na što mi je ona jako ozbiljna izraza lica rekla »ma kakva groblja, to su ti sveta mista, to su mirila«. Mene su mirila toliko zanijela da sam već u tako mladoj dobi počela s istraživanjem. Ljeta sam provodila fotografirajući, crtajući, bilježeći sve što sam mogla, da bih s istraživanjem ozbiljnije nastavila u srednjoj školi i na fakultetu. Tako je ono što je počelo kao fascinacija jedne tinejdžerke, završilo kao životna preokupacija koja eto sada traje već 40 godina.
Što posjetitelji mogu vidjeti na izložbi u Klovićevim dvorima? – Glavna atrakcija izložbe sigurno je deset kompletnih, izmještenih mirila s reprezentativnim uzglavnicama. Osim njih u galeriji će biti izložene fotografije mirila koje nismo mogli izmjestiti. Izložbu prati i reprezentativni, bogato ilustriran katalog iz kojeg će zainteresirani moći saznati dosta toga o ovom kulturnom fenomenu.
Zaštita od propadanja
Koliko je za vas osobno značajna ova izložba? – Jako mi puno znači činjenica što će se i ostatak Hrvatske upoznati s ovim kulturnim fenomenom koji mene fascinira već punih četrdeset godina. Studirajući povijest umjetnosti naučila sam da ovaj kulturni fenomen nema analogija u svijetu, osim možda sa stećcima. Iako svugdje piše da su mirila rađena od 17. do 20 stoljeća, po nekim istraživanjima ja pretpostavljam da njihove tragove možemo naći već u srednjem vijeku, a možda čak i ranije. Ali za to tek trebamo naći materijalne dokaze.
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su mirila, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17-20 stoljeće), a preživljavalo uglavnom od stočarstva.
Mirila čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja gdje ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo – mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba gdje je tek »tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu«.
Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja jednog vremena.
Što je to u mirilima što toliko fascinira ljude da su se već i strani znanstvenici zainteresirali za njihovo proučavanje? – Za mene su mirila prava uspomena duša, ostatak jednog davnog prošlog vremena koje ne prestaje fascinirati. Bez obzira na to što se u istraživanje mirila sad uključila znanstvena javnost, pa i znanstvenici izvan Hrvatske, mirila su još uvijek misterij koji traži interdisciplinarni pristup istraživanju. Iako mirila postoje od sjevernog Velebita do Dalmatinske zagore nigdje nisu toliko fascinatna i očuvana kao na južnom Velebitu. Možemo slobodni reći da je južni Velebit posebna oaza tog kulturnog fenomena koji se tamo i arhitektonski i predajno dobro sačuvao.
Koliko je uvrštavanje mirila u nematerijalnu kulturnu baštinu pomoglo da se ona zaštite od propadanja? – Nažalost, ne previše. Mirila ne možemo zaštiti od atmosferskih utjecaja, priroda je uvijek jača od onoga što je napravio čovjek. Veliki problem je i stoka, osobito ovce koje nekažnjeno prelaze preko mirila jer današnje pastire za razliku od onih u 19. stoljeću više nije briga za mirila i ono što ona znače. Na sreću, tribanjska mirila nemaju taj problem, jer njihovi pastiri jako paze na njih. Ako se okrene neki kamen oni će ga uvijek vratiti na mjesto kako bi se sačuvala u stanju nu kojem su ih našli.
Koliko su mirila uopće poznata u svijetu? – O tome možda najbolje govori jedan mail koji sam nedavno primila iz Australije u kojem me jedna nepoznata osoba moli da mu pošaljem svu p isanu građu o mirilima. Ta osoba se preko tekstova Matice hrvatske na internetu upoznala s fenomenom mirila i sad želi doći u Hrvatsku s grupom turista kako bi na licu mjesta vidjeli mirila. Sad se i zimi susrećemo s turistima koji dolaze u Starigrad Paklenicu baš da bi vidjeli mirila, što prije nije bio slučaj. To je još jedan razlog zašto se trebamo boriti kako bismo ih sačuvali za buduće naraštaje.
Kulturni turizam
Pri probijanju trase plinovoda prema Zadru preko područja Bukovice uništeni su neki lokaliteti. Kakve se mjere zaštite mirila trenutačno provode? – Moram pohvaliti Marijanu Marasović, ravnateljicu TZ Starigrad Paklenica. Koliko ja znam ona je jedina koji ozbiljno radi na njihovoj zaštiti. Zadužila je nekoliko osoba koje obilaze mirila, obnavljaju ono što je razrušeno, čiste oko njih. Ona je ta koja ima i duha i sluha za baštinu i jedina koja je uvidjela značaj kulturnog turizma čija su mirila značajan dio. Iako Marijana Marasović čini sve kako bi se mirila sačuvala, to nije posao za jednog čovjeka – treba uključiti i druge institucije.
Što je trebalo napraviti kako bi se mirila pravilno valorizirala? – Na prvom mjestu je edukacija. S obzirom na činjenicu da je većina mirila sada obnovljena ne bi bilo loše kad bi se oko njih postavila ograda koja bi ih zaštitila od neželjenih prolazaka životinja, a vrijeme je da i Starigrad Paklenica napokon dobije muzej koji bi na sebe preuzeo zaštitu i brigu o lokalitetima.
