RIJEČKI HNK 

Premijera predstave Janusza Kice u Zajcu: Zašto nam je "Idiot" potrebniji nego ikad

Kim Cuculić

Vizual predstave "Idiot" / Foto Darija Jelinčić

Vizual predstave "Idiot" / Foto Darija Jelinčić

U ovom projektu "Idiot" Dostojevskog postaje polazište za suvremeni dramski tekst Ivora Martinića. Deni Sanković glumi Miškina



RIJEKA – Prva premijera riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca u novoj kazališnoj sezoni predstava je »Idiot« Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u adaptaciji Ivora Martinića i režiji Janusza Kice te u izvedbi ansambla Hrvatske drame. Premijerna izvedba na programu je u petak, 25. rujna u 19.30.


U ovom projektu u režiji Janusza Kice »Idiot« postaje polazište za suvremeni dramski tekst Ivora Martinića. Kicina redateljska poetika, precizna, suzdržana i duboko psihološka, susreće se ovdje s novim, aktualnim glasom domaćeg autora, otvarajući prostor između klasike i sadašnjeg trenutka.


U tom susretu nastaje kazalište koje promatra suvremenog čovjeka onako kako je Dostojevski promatrao čovjeka 19. stoljeća, a »Idiot« tako postaje i ogledalo našeg vremena i svijeta u kojem je dobrota i dalje radikalna gesta.


Miškinova dobrota




– Živimo u svijetu koji postaje sve glasniji, sve brži i sve površniji. U takvom svijetu roman »Idiot« djeluje gotovo kao uljez. Dostojevski ulazi duboko u ljudsku psihu; ništa u njemu nije površno ni jednostavno.


Naprotiv, sve je složeno. Kao da roman na trenutak zaustavlja vrijeme i kao da nas poziva da se zagledamo u sebe. A istodobno nas snažno podsjeća na naše ponore i na svu složenost ljudskog bića.


Taj nas je osjećaj stalno pratio u procesu rada, ističe redatelj Janusz Kica te dodaje kako Ivor Martinić od opsežnog materijala stvara svojevrstan destilat.


– Plete mrežu dijaloških prizora i istražuje unutarnja stanja i stavove nekoliko mladih ljudi čiji se sasvim slučajni susret postupno pretvara u bolnu bliskost, da bi naposljetku završio tragedijom.


Osvjetljava njihove intimne odnose i međusobne ovisnosti. Pritom se, čini se, pita, a i mi zajedno s njim, je li strast još uvijek moguća na pozornici? Jer likovi Dostojevskog su, u svakom slučaju, žrtve vlastitih strasti, ističe Kica.


Glumac Deni Sanković, koji tumači glavnu ulogu, kneza Miškina, kaže:


– Divno je imati priliku svoj glas i srce predati tako dobroj, iskrenoj i empatičnoj, dječjoj, neiskvarenoj duši kakva je Miškinova. Čitajući roman, vrlo brzo i snažno sam se sprijateljio s njime i želim da nas Miškinova dobrota podsjeti što je zapravo vrijedno na ovom svijetu i zašto smo toliko odlutali od toga.


Naglašava i kako je veliko zadovoljstvo raditi s Januszom Kicom, ali i cijelim glumačkim ansamblom.


– Jedva čekam da svjedočite njihovoj strasti i talentu te da s nama otvorite još jednu sezonu u »Zajcu«, uz ovaj snažan roman, danas možda potrebniji nego ikad, ističe.


Likovi


Nastasju Filipovnu igra Aleksandra Stojaković Olenjuk, koja već četvrti put gradi partnerski odnos s Denijem Sankovićem na sceni.


Prije svega ističe kako ih redatelj Janusz Kica sigurno, predano, vješto, ali zaneseno odvodi u svijet gdje su strasti velike, a unutarnja previranja postaju ono što radnju određuje i pokreće. A o liku Nastasje Filipovne govori:


– Naslanjam se na duboko suosjećanje koje osjećam prema njoj. Sve što znam o njoj iščitavam iz romana, sve je već napisano i moje je da se tome prepustim, to si govorim, dodajući kako vjeruje da će publika isto suosjećanje pronaći za svaki lik jer, naglašava, suosjećanje je u današnjem svijetu ono jedino što nam može pomoći.


Rogožina glumi Petar Baljak, a u ulozi Aglaje je Nika Grbelja. U ostalim su ulogama Romina Tonković, Ana Marija Brđanović, Jelena Lopatić, Damir Orlić, Tarik Žižak, Edi Ćelić i Mario Jovev.


Scenograf je Branko Hojnik, a kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović. Glazbu potpisuje Tamara Obrovac, a oblikovanje svjetla Dalibor Fugošić.


Intendantica riječkog HNK-a Dubravka Vrgoč u »Idiotu« vidi jedan od onih tekstova koji nas uporno vraćaju u sadašnjost, bez obzira na to kada su pisani.


– Likovi su uhvaćeni u vrtlog vlastitih projekcija, između želje da budu voljeni i potrebe da dominiraju. U tom prostoru žudnja nije samo pokretačka sila – ona je struktura koja oblikuje stvarnost.


Žudnja za ljubavlju nerazdvojiva je od žudnje za posjedovanjem, a granica što ih dijeli neuhvatljiva je. Kazalište je nedvojbeno mjesto gdje se ta nestabilnost može misliti i osjetiti istodobno, smatra Vrgoč.


Nakon premijere predstava je ponovo na programu 26. i 29. rujna te 3. i 12. listopada.