Dva sata kasnije, Ana Magdalena bacila je s tugom i žalom posljednji pogled na vlastitu prošlost i zauvijek rekla zbogom svojim neznanim ljubavnicima za jednu noć i tolikim i tolikim satima neizvjesnosti koje je za sobom ostavila na otoku… – neke su od rečenica na zadnjim stranicama posljednjeg romana Gabriela Garcije Márqueza »Vidimo se u kolovozu«. Objavljivanjem ovog djela na poseban se način obilježava desetgodišnjica smrti ovog kolumbijskog nobelovca koji je preminuo 17. travnja 2014. godine.

Nedavno je hrvatski prijevod romana objavio V.B.Z., a sa španjolskog ga je prevela Gordana Tintor. Ovo djelo Márquez je napisao desetak godina prije smrti, a pritisnut bolešću koja mu je utjecala na um, u trenutku stvaranja dvojio je želi li ga objaviti. Njegovi sinovi odlučili su da protok vremena donese završni sud o djelu, a kad su ga nakon više godina ponovo pročitali, bili su zadivljeni načinom pisanja i ljepotom same priče te su stoga donijeli odluku o objavi romana.

»Vidimo se u kolovozu« pripovijeda o ženi na pragu pedesete koja svakog 16. kolovoza odlazi na karipski otok kako bi položila gladiole na grob svoje majke i tom prigodom se upušta u kratke ljubavne veze. Njezin inače sretni obiteljski život ostaje neokrnjen, jer na put odlazi sama, a njezin suprug i djeca ne znaju ništa o njezinom iskakanju iz granica konvencija. Ovaj roman opisuju kao izvanredan prikaz ženstvenosti, seksualnosti i žudnje te je savršeni »grand finale« opusa Gabriela Garcije Márqueza.

Predgovor knjizi napisali su njegovi sinovi Rodrigo i Gonzalo Garcia Barcha, a počinju ga ovim riječima: »Gubitak pamćenja koji je doživio naš otac svojih posljednjih godina, kao što je lako i zamisliti, svima nam je teško pao. A osobito mu je način na koji je taj gubitak smanjio njegove mogućnosti da nastavi pisati svojom uobičajenom oštrinom bio izvor gorčine i frustracije. (…) ‘Vidimo se u kolovozu’ bio je plod njegova posljednjeg napora da nastavi stvarati unatoč svim zaprekama. Taj proces bio je utrka između perfekcionizma umjetnika i smanjivanja njegovih mentalnih sposobnosti. Dugi predani rad na brojnim verzijama ovog teksta opisao je u detalje, mnogo bolje no što bismo to mogli učiniti mi sami, naš prijatelj Cristóbal Pera u svojim bilješkama za ovo izdanje. Mi smo samo znali da je posljednja Gabina rečenica bila: ‘Ova knjiga ne funkcionira. Treba je uništiti.’«

Srećom, sinovi ga nisu poslušali i ipak su odlučili objaviti knjigu, zaključivši da taj tekst ima mnoge vrijednosti u kojima se može itekako uživati. Slažu se s time da ovaj roman nije tako »izglancan« kao što su njegova najveća djela, ima i manjih kontradikcija, ali je u ovom djelu prisutno ono što je najistaknutije u piščevu opusu: njegova maštovitost, poetika jezika, njegov zavodljiv način pripovijedanja, njegovo razumijevanje ljudskih bića i njegova ljubav prema njihovim iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi. Kako ističu Márquezovi sinovi, ljubav je nedvojbeno glavna tema cijelog njegovog djela.

U Bilješci urednika Cristóbal Pera podsjeća da je 1999. obznanjeno da Márquez radi na novoj knjizi od pet samostalnih pripovijetki s istom glavnom junakinjom, Anom Magdalenom Bach. »Vidimo se u kolovozu« trebao je biti dio knjige koja će uključivati još tri novele, a zajednički je nazivnik te knjige da se bavi ljubavnim pričama starijih ljudi.

»Moj posao na ovome izdanju je poput posla restauratora pred platnom velikog majstora. Polazeći od digitalnog dokumenta koji je čuvala Mónica Alonso (tajnica Gabriela Garcije Márqueza) i uspoređujući ga s verzijom 5 – u kojoj je posljednjih godina vrtio izmjene iz drugih verzija – koju je smatrao završnom, pregledao sam svaku njegovu rukom napisanu opasku ili onu koju je diktirao Mónici Alonso, svaku riječ ili rečenicu koju je promijenio ili izbrisao, svaku opciju na margini, kako bih odlučio hoću li ih uključiti u ovu završnu verziju«, objasnio je u Bilješci urednika Pera.

Na kraju knjige objavljeni su i faksimili, koje je klasificirala književnikova tajnica. Svojih posljednjih godina, kad više nije mogao raditi na općoj verziji romana, Márquez je radio male ispravke, davao prijedloge i unosio promjene na drugim verzijama koje su se polako ujedinjavale u ovoj verziji koju je označio: »Veliki konačni OK.«

Junakinja romana »Vidimo se u kolovozu« je Ana Magdalena Bach koja, iako je udana i na kopnu je čekaju suprug i obitelj, svake godine svoj posjet otoku iskoristi i kako bi, uvijek s nekim drugim, nepoznatim muškarcem, provela jednu strastvenu noć. To čini unatoč skladnom braku, sinu i kćeri koja se namjerava pridružiti redu Bosonogih karmelićanki. Obitelj Ane Magdalene Bach povezana je glazbom, što sugerira i njezino prezime, a u knjizi su često prisutne i glazbene reference. Ima i onih književnih, pa tako pisac ne propušta spomenuti što njegova protagonistica čita u određenom trenutku – Stokerova »Draculu«, a »nekoliko godina čitala je kratke romane svih žanrova, kao što su ‘Lazarillo de Tormes’, ‘Starac i more’, ‘Stranac’«.« Čitala je i »Antologiju fantastične književnosti« koju su uredili Borges, Bioy Casares i Ocampo, »Kronike s Marsa« Raya Bradburyja, »Dnevnik godine kuge« Daniela Defoea… Na kraju romana doznat ćemo i za godinama skrivanu tajnu majke Ane Magdalene Bach i zašto je odlučila biti pokopana na otoku.

Gabriel Garcia Márquez kolumbijski je književnik i novinar (Aracataca, 1927. – Ciudad de México, 2014.). Jedan je od najznačajnijih hispanofonskih pisaca, najčitaniji među književnicima hispanoameričkoga buma u svjetskoj književnosti 20. stoljeća. Nobelovu nagradu dobio je 1982. godine. Trajno zaokupljen srazom tradicije i moderniteta te mogućnošću mitologizacije zbilje, u svojim je djelima, istodobno lokalnoga, kontinentalnoga i svjetskoga dosega, razvijao teme samoće, sudbine, nostalgije, patrijarhata, ljubavi, moći i nasilja, oblikujući pripovjedni imaginarij u kojem izmaštano i fantastično, nadnaravno i začudno supostoji sa svakodnevnim i povijesnim, odslikavajući burnu historijsku dijalektiku latinskoameričke civilizacije. Prva uspješna knjiga bila mu je »Pukovniku nema tko pisati«, objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije.

Za svoju najslavniju knjigu »Sto godina samoće« pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču. Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969. Knjiga »Sto godina samoće« prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila je mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila i cijelu školu »magičnog realizma« (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva).

Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati obitelj Buendia kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Primjerice, kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao »velikom otkriću našega doba«. Ista je strategija primijenjena na povijesne događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvaćaju kao konkretne, prirodne pojave. Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao pri osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprječavanju zlouporabe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).