PREPORUKA ZA ČITANJE

Knjiga Veljka Đorđevića “Sante leda”: Priča o pravoj sudbinskoj ljubavi

Marinko Krmpotić

Veljko Đorđević / Foto HDP

Veljko Đorđević / Foto HDP

Kad poznati i priznati psihijatar kao što je Veljko Đorđević odluči napisati ljubavni roman, onda to mora izgledati baš ovako. »Sante leda« su inteligentno složen tekst



ZAGREB – Kad poznati i priznati psihijatar kao što je Veljko Đorđević odluči napisati ljubavni roman, onda to mora izgledati baš ovako. Naime, »Sante leda« su inteligentno složen tekst u kojem autor kroz priču o po svemu pravoj sudbinskoj ljubavi uspješno prenosi i niz na bogatom znanju svoje struke utemeljenih poruka, savjeta i ideja pa se ovaj roman nedvojbeno jednim svojim dijelom dotiče i literature za samopomoć. No, budući da je to realizirano kroz zanimljivu ljubavnu priču, svakako je životnije i uvjerljivije od brojnih self-help priručnika, a da o zanimljivosti i ne govorimo.


Osijek kao pozornica radnje


Pozornica radnje je Osijek u koji, u svojim poznim pedesetima, na jednotjedni odmor od svega dolazi čuveni i priznati svjetski slikar, podrijetlom Osječanin koji se zasitio slikanja i posljednje četiri godne ništa nije naslikao te u posjetu zavičaju namjerava pronaći ili neke nove inspiracije, ili barem smirenje. Već prvog dana boravka on u hotelskom baru sretne dobrih dvadesetak godina mlađu uglednu osječku liječnicu, a taj susret za oboje je poput udara meteora. I on i ona osjete iznimnu i neobjašnjivu erotsku privlačnost, završe u njegovoj sobi te u sljedećih pet-šest dana ponove to još nekoliko puta, svaki put sa sve snažnijim i intenzivnijim emocijama te, naravno, velikim količinama seksa. Kraj tog prvog susreta je takav da bi ona, iako je on i dalje strašno privlači, najradije sve prekinula jer je, smatra, u sretnom braku. On pak, budući da je cijeli život živio intenzivno i za sadašnjost, itekako bi rado nastavio vezu, ali je svjestan svih ograničenja pa odlazi uvažavajući i mogućnost da se nikada više neće vidjeti.


Sudbonosan susret


No, ono što ni on ni ona u tom trenutku ne znaju je da je njihov susret bio sudbonosan i da će im iz temelja promijeniti život. Tako se on baš zahvaljujući toj strasti koju je doživio s njom vraća slikanju i stvara novi veliki likovni erotski ciklus koji će uskoro oduševiti sve i vratiti ga u središte pažnje. Kod nje su pak promjene još veće jer se ona počinje preispitivati o smislu svog dosadašnjeg života te, posebno, braka za koji je smatrala da je sretan i savršen. Sada počinje shvaćati kako to baš i nije tako te kako je zapala u kolotečinu u kojoj više nema pravih emocija i sreće jer se sve pretvorilo u dosadu i ispunjavanje bračnih i obiteljskih obveza. Oboje nakon tih promišljanja teže promjenama i drugačijem načinu života pri čemu žude jedno za drugim, ali će put do njihova novog i konačnog spajanja i stapanja ipak morati pričekati jer okove starog života – pogotovo njoj – nije tako lako raskinuti.


Ljubav je odgovor za sve



»Najbolji lijek za melankoliju i depresiju su požuda, čežnja i onda ljubav. Ljubav je odgovor za sve. Ne ljubav kao realizacija i promjena života, već ljubav kao spiritus movens u našim životima«, jedna je od zaista brojnih self-help rečenica ovog romana, djela koje, između ostalog, nudi i ovakve rečenice: »Što se događa ljudima koji su se voljeli i imali iste ciljeve, a onda nakon par godina iz ljubavi otišli u monotoniju, rezignaciju, uvijek jedno te isto? Dogodi li se to svima? Zar nismo bića koja žele stalno rasti, upoznavati sebe, ali i ispitivati svoje i tuđe granice. Ali zar onda treba sve raskinuti ako nije više kao što je nekada bilo?«

 


Psihološka analiza


Okviri spomenute priče pružaju Đorđeviću obilje mogućnosti za psihološku analizu likova te poruke i savjete vezane uz određene životne situacije i stanja. Tako je u liku Ane oživljen klasičan pojedinac u potpunosti predan poslu i struci što je, u stvari, izlika za bijeg od obiteljskih i sličnih obveza. Iz njenog je lika očita nužnost otvaranja prema svijetu jer ona, usprkos savršenoj karijeri i naizgled divnom braku, u stvari pati od usamljenosti što je česta, možda i najraširenija »bolest« današnjice. Upravo stoga kroz monologe i dijaloge svojih likova Đorđević naglašava potrebu razvoja emocionalne strane ljudske ličnosti jer bez nje, u osnovi, nema ni sreće ni zadovoljstva. No, da bi se to dogodilo nužno je da svaka osoba sama učini korak ka otvaranju i rušenju zidova, poručuje Đorđević kroz riječi svojih likova rečenicom: »Nije ti se ništa dogodilo, jer nisi dopuštala da ti se dogodi.«



Naravno, roman je prepun i drugih brojnih savjeta, poruka i analiza vezanih uz najrazličitije teme, od smisla života, ljubavi, braka, bračne i ljubavne nevjere pa do iskrenosti prema samome sebi. Sve to realizirano je kroz jednostavno i tečno pripovijedanje tijekom kojega kroz prisjećanje likova saznajemo i pojedinosti o njihovoj prošlosti, a u činjenici da imena glavnih likova – on je Ivan, ona Ana – saznajemo tek u njihovoj e-mail korespodenciji na samom kraju romana, lako je prepoznati nakanu autora da simbolički poruči kako su oni, u stvari, svi mi.
Veljko Đorđević ugledni je hrvatski psihijatar koji je daleko nadišao granice svoje struke pa se iskazao i kao književnik, odnosno autor brojnih stručnih knjiga te suradnik u emisijama TV i radijskih programa vezanih uz psihologiju i život suvremenog čovjeka.