Ima tih novinarskih razgovora u kojima sugovornik izvlači ono najbolje iz pitanja, kao izraz čiste težnje da se zagrebe po istini, da se dođe do srži i, ako se može, da se postane bolji. Ovo je jedan od tih razgovora. Radenko Vadanjel pisac je s ruba. I novinar, no to je ovdje manje važno. Ne samo zato što živi u Puli, koja je sama po sebi na rubu svemira, nego i zato što se njegova poetika opire generacijskim, stilističkim, bilo kakvim grupiranjima. Sama za sebe ona ipak opstoji i svako toliko iznjedri pokoji biser. »Mišomor za rođake«, u izdanju zaprešićke »Frakture«, nije ništa manje od toga. 

  Iz ove zbirke kratkih priča, koje se opiru akcijskim atrakcijama kojima je ovaj žanr konstantno izložen, tjeskoba curkom curi, a reflektor na mikrocjelinama, s obitelji kao temeljnim nukleusom društva, obasjava puno širi obzor. I to zasijecanje u meko tkivo svijeta, iz kojeg će najčešće provaliti žuč, zarazno je kao perverzno uživanje u vlastitoj nesreći. 

  Ovdje se, na sreću, uživa i u stilu, pomno iscizeliranoj rečenici, pukotinama između riječi u kojima se nalaze posađeni tajni plodovi. 

Rad na tekstu

Vaša književna biografija opire se uobičajenostima osim početka: zbirka poezije izlazi vam 1999. godine kao prvijenac. No onda slijedi roman, da biste preko druge zbirke poezije stigli do kratkih priča. Nije uobičajeni redoslijed po vrstama, u kojima se, možda pogrešno ali uvriježeno, romani pretpostavljaju pričama, a priče poeziji. Je li to još jedan signal vaše »drukčijosti« ili objavljeno ne korespondira redoslijedu pisanja?

  – Knjige su nastajale tim redom, kako su i objavljivane. Da, dosta je to neobičan sklop, mislim i po samom razvoju moga pisanja koje se može dobiti uvidom u knjige, ali i po svemu ostalome. Nisam do sada knjigama uspio stvoriti neku veću prepoznatljivost, po čemu će me se javno identificirati kao autora, nešto dovoljno efektno i opće za što bi se drugi mogli uhvatiti. Vlastitu osobnost, pa ni druge komponente koje idu uz to, nisam previše gurao na površinu, tako da sam ostao, na neki način, u »blagoj izmaglici«. Postojim, ali kao da me nema. 

 »Drukčijost« na koju se u promišljanju vašeg pisanja u kontekstu suvremene hrvatske književnosti može aludirati svakako ide u smjeru stilske prozne redukcije, ideje da je manje više, pomnog cizeliranja i vaganja riječi. Koliko su vam važne gotovo pjesničke pukotine među riječima, naslućivanja, oslikavanje stanja, a ne nužno akcije?

  – Puno radim na tekstu, stil mi je u pisanju jako važan, jer mi je važan određeni stupanj umjetničkog efekta kojega sam pisanjem, vjerujem, u stanju proizvesti. Riječi su tu da otvore te pukotine koje postoje u ljudskoj svijesti, da pokrenu neko znanje o ljudima i svijetu koje je dublje od onoga koje mislimo da posjedujemo. Tu je poezija, kako vi kažete, odabrana da otvori takva mjesta, no zašto ne i proza, osobito malo ambicioznije pisana, takozvana »umjetnička proza«? 

  Uvriježena je praksa da službena povijest književnosti itekako vrednuje upravo takvu prozu, dok kod nas danas vidim da prosječan čitatelj s blagom skepsom gleda na tekst koji nije fabularan u klasičnom smislu. Istovremeno, mnogi su doista veliki pisci bili mišljenja da je roman ono što ne možemo prepričati. 

  Što se mojih kratkih priča tiče, one se mogu prepričati, jer nisu romani, ali smisao, ili cilj, nije u prepričavanju. 

 Sav vaš stilistički potencijal ste u »Mišomoru za rođake« stavili u službu oslikavanja nemoći: slabi subjekti iskazivanja (u prvom licu) susreću još slabije, nemoćne subjekte iskaza. Koliko je u vašim pričama dijagnoze stanja u društvu? Ili je to preambiciozno zaključivanje?

  – Mislim, ovako s blage distance, da priče dosta dijagnosticiraju društveno stanje. Stanje svijesti kolektiva u kojemu živimo, koje je koncentrirano na sebičnost, egoističnost, licemjerje i osobnu kalkulaciju, na odsustvo suosjećanja, rekao bih još i hrabrije, i ljubavi. I također, konkretnije, stanje naše socijalne slike, o kojoj čovjek dobije krajnje nesimpatičan, ali prilično uvjerljiv uvid samo ako je prinuđen otići napraviti nekakav nalaz krvne slike ili urina u kakvu lokalnu bolnicu ili ambulantu. 

Sindrom mišolovke

U naslovnoj, rekao bih paradigmatskoj, i meni najdražoj priči »Mišomor za rođake«, iskakanje centralnog lika iz tračnica, njegov bijeg u ludilo, naizgled paralizira cijelu porodicu, koja samo čeka njegovu smrt koja će donijeti razrješenje svih problema. Antagonizam s jedne, tjeskoba s druge strane. Ovdje nema puno mjesta za čovjekoljublje.

  – Samo sam pokušao biti što realniji. O tim temama dosta promišljam, i zapravo smo svi, kroz ovakvo ili onakvo životno iskustvo s njima primorani sresti se. Moja ogorčenost, da je konačna bilanca takva, upravo kako vi primjećujete, i neslaganje s time, vjerojatno su jedan od uzroka koji su inicijalno proizveli te tekstove. 

 Mišolovka se pojavljuje na nekoliko mjesta u knjizi. Koliko je ona zamka za štetočinu, a koliko neumitnost za sve nas?

  – Neumitnost, gledano s pravocrtne linije ljudskoga života i njegovog trajanja, odnosno nužnosti okončavanja, svakako postoji. A opet, postoje načini da se ta neumitnost učini humanom, toplom, ispunjenom i nekim dobrim osjećajima. Naučiti umrijeti je, na jedan način, filozofsko pitanje, pa je moguće da se i ta neumitnost možda izvede na plemenit, čovjeku i njegovoj prirodi, prihvatljiviji način. 

  Vjerujem da je čovjek prije svega misaono i duhovno biće visokih potencijala, kojemu su prirođene plemenite osobine. Nažalost životne »mišolovke« prate nas cijelim putem, sve do kraja, kada, moguće, končamo život poput miša ulovljenoga u zamku. 

 U prvom dijelu zbirke dominiraju priče u prvom licu i o raznim, često nesretnim obiteljskim situacijama, no u drugom dijelu krećete i prema nečemu što bismo mogli nazvati širom društvenom dijagnozom. Pa se tako analizira profil čelnika političke stranke koji osniva novu stranku, pedofilija, a ne libite se ni većih gesti poput ubojstava. Otkud taj zaokret?

Čitatelj s ukusom

Kakav je profil vašeg čitatelja? Što on/ona inače čita, odnosno kako biste, da morate, sloganom »prodavali« vašu knjigu?

  – Iskreno, mislim da je moju knjigu malo teže prodati širem čitateljstvu. Ona ipak zahtijeva nekog tko ima probraniji čitateljski ukus, i tko iza sebe ima određeno vrijeme tijekom kojega se u memoriji nataložilo pročitanih knjiga. Tu prije svega mislim na uživaoce u lijepoj književnosti. Osobno, volim čitati priče Isaca Babelja, Bruna Schulza, Thomasa Bernharda… Pritom ne smatram se nikakvim elitistom, već naprosto slijedim svoj ukus i potrebe. Dakle, takvog bih čitatelja želio, koji je zahtjevan, i koji slijedi svoj ukus i potrebe, koji za nečim traga, za nekim intenzivnim doživljajem. 

 Koliko je konačnom izgledu knjige pridonijela vaša supruga Tatjana Gromača, također spisateljica? Kako izgleda suživot sa spisateljicom, ali i kolegicom novinarkom?

  – Knjiga je, iako obimom mala, nastajala dosta dugo, i u tom smislu Tatjana mi je bila jedina, dakle ne mala, podrška. Kada sam napisao prve priče, ona je bila ta koja je prepoznala njihov poetički potencijal, stilske karakteristike na kojima trebam ustrajavati u daljnjem pisanju. To je nemala pomoć koju i ona, dakako, s druge strane, prima od mene tijekom svojih stvaralačkih procesa. 

  Iako to naravno nisu centralne točke našega odnosa, to da oboje pišemo je nešto što daje dodatni potencijal zajedničkom životu. To je pokušaj da se živi jednim, recimo to tako, životom na višoj potenciji. Ponekad uspije, ponekad ne, ali vrijedno je truda, a kada smo oboje u tome, onda svakako možemo bolje, intenzivnije učiti, s manje ponosa uviđati vlastite greške i slabosti, s većom upornošću ustrajati na onom dobrome. 

 Kao mišolovka, i anđeo se pojavljuje nekoliko puta, no u različitim kontekstima. Koliko je simbolike u zaključivanju knjige anđelom, pogotovo kao odrazom izbavljenja?

  – Želio sam ipak da taj anđeo bude na kraju. Kao nekakva vjera, nada u mogućnost pročišćenja nas kao bića, i mogućnost kakve-takve, ali možda ipak nekakve preobrazbe u više, i bolje. U svakom slučaju, osjećao sam u trenutku pisanja da je svjedočenje nečeg sakralnog, poput anđela, potrebno toj priči.