Te večeri, 10. svibnja 1933., u Berlinu je došlo do masovnog okupljanja. Oko 70.000 ljudi došlo je na Opernplatz. Tamo su studenti kamionima i prikolicama dovezli oko 20.000 knjiga, među njima i djela poznatih njemačkih autora kao što su Heinrich Mann, Erich Maria Remarque ili Joachim Ringelnatz. Nacistički studentski vođa Herbert Gutjahr održao je govor ispunjen mržnjom: »Naše smo akcije usmjerili protiv nenjemačkog duha. Sve nenjemačko predajem vatri«, uzvikivao je on pred okupljenom masom. Ispred njih plamtio je oganj koji je gutao na tisuće za lomaču pripremljenih knjiga – ovako u tekstu »Kad su u Njemačkoj gorjele knjige« za Deutsche Welle pišu Marc von Lüpke i Snježana Kobešćak.

Ovog 10. svibnja navršit će se 90 godina od nacističkog spaljivanja knjiga – na ceremoniji koja je podsjećala na inkviziciju tisuće knjiga označenih »protunjemačkima« javno su spaljene na golemoj lomači na berlinskom Trgu Opere. Knjige su spaljivane i drugdje. Nacističko spaljivanje knjiga bila je kampanja koju je vodila Njemačka studentska unija, koja je postojala u razdoblju od 1919. do 1945. godine, i kojoj je bio cilj spaljivanje svih knjiga i drugih tiskovina koje su bile oprečne nacističkim uvjerenjima i političkim stavovima. Uništavane su knjige, časopisi i svi ostali tiskani materijali čiji su autori bili Židovi, pacifisti, vjerske osobe, klasični liberali, anarhisti, socijalisti i komunisti te knjige autora koji su na bilo kakav način bili povezani s judaizmom, odnosno pacifističkim, liberalnim, anarhističkim ili komunističkim uvjerenjima i stavovima. Spaljivanje literature bio je napad na slobodu govora i pisanog izražavanja, odnosno na samo društvo koje ga njeguje. Ono je također demonstriralo totalitarističku prirodu samog nacističkog režima zbog nasilnog određivanja što pojedinac smije čitati, a što ne.

Uništavanje knjiga i drugih tiskovina provodilo se organizirano i neorganizirano. Kako se navodi u tekstu »The symbolism in the burning of books by students in Berlin 1933.« (G. Johannsen) neki od organiziranih događaja bili su:

Dana 8. travnja 1933. godine glavni ured za odnose s javnošću i propagandu Njemačke studentske unije proglasio je nacionalnu akciju protiv nenjemačkog duha i pozvao na spaljivanje intelektualnih djela. Kampanja je uključivala i bojkotiranje određenih profesora, a pogotovo onih koji su bili židovskog podrijetla. Tijekom travnja i svibnja intenzivno su pisani članci koji su jasno zagovarali širenje nacionalsocijalističkih ideja. Kampanja je kulminirala 10. svibnja kad je u Berlinu spaljeno više od 20.000 knjiga; 6. svibnja 1933. godine Unija je organizirala napad na Institut za seksologiju u kojem je spaljena cjelokupna knjižna građa od oko 20.000 djela; 21. lipnja 1933. lokalni ogranci Unije organizirali su paljenja knjiga diljem 34 sveučilišta u tadašnjem Reichu. Wolfgang Herrmann bio je njemački knjižničar i član NSDAP-a (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei) koji je 26. ožujka 1933. godine izdao prvi popis knjiga za koje je smatrao da ih se treba ukloniti iz njemačke svakodnevice. Službeni naslov popisa bio je »Popis knjiga koje vrijedi zapaliti«, a službeno je objavljen u publikaciji Berliner Nachtausgabe. Popis je nadopunjavan kroz sljedećih nekoliko mjeseci te je ponovo objavljen 10. svibnja 1933. godine u službenom glasilu njemačkih knjižničara. Potonji popis postao je prvi službeni pruski popis zabranjenih knjiga.

Uništavanje intelektualnih radova Židova bio je jedan od prvih koraka prema njihovom društvenom marginaliziranju, odnosno neprijateljskom klasificiranju. Jedno od djela koje je spaljeno bilo je i ono Henricha Heinea koji je 1822. godine napisao: »Ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude.« Njegove su se riječi na grozan način pokazale proročanskim.

Mnogi povjesničari odgovornost za ovaj događaj tražili su u tadašnjem ministru propagande Goebbelsu, ali istraživanjima i rekonstrukcijama tadašnjih događaja došlo se do zaključka da je Goebbels sudjelovao i pomagao studentskoj uniji tek u kasnijim stadijima organizacije i samog spaljivanja knjiga. Njemačke vlasti su nakon kampanje provele niz uhićenja. Smatra se kako je u prvom valu uhićeno više od 4.000 akademika i pisaca, a mete kasnijih uhićenja bili su, uz akademike i pisce, komunisti, sindikalisti, socijalisti i drugi. Daljnja kampanja, sad već službeno vođena od NSDAP-a, nije samo uklanjala pisce i intelektualce, nego je vođena politika remodeliranja svih postojećih slobodnih institucija koje nisu bile podređene vlasti (provedena je nacionalizacija i fašizacija svih slobodnih profesionalaca i institucija). Otpora nacionalizaciji nije ni bilo jer su akademske struje bile slabe i bez ikakve društvene potpore. Velik broj njemačkih umjetnika, pisaca, liječnika i drugih intelektualaca napustio je granice Reicha zbog straha od mogućeg progona.

Među njemačkim intelektualcima i umjetnicima je 1933. došlo do neviđenog egzodusa. Narod, čijoj su se zemlji ostali često divili kao »zemlji pjesnika i mislilaca«, prisilila je mnoge svoje velike talente da odu u emigraciju. Pisci Thomas Mann, Erich Maria Remarque i Lion Feuchtwanger, svi su oni, kao i mnogi drugi, napuštali nacističku Njemačku. U inozemstvu su se neki od njih zauzimali protiv nacističkog režima. Nobelovac Thomas Mann, čije su knjige 10. svibnja isto tako gorjele, tijekom Drugog svjetskog rata se preko britanske radijske postaje BBC obraćao Nijemcima: »Ovo je glas upozorenja. Da vas upozori, to je jedina dužnost koju jedan Nijemac poput mene za vas danas može obaviti.«

Intelektualci koji nisu otišli u emigraciju često su imali zabranu objavljivanja, poput Ericha Kästnera. No velik dio Nijemaca, među njima mnogi intelektualci i profesori, šutke su promatrali palež knjiga i cenzuru. Neki su to čak pozdravljali. A jedno od najstrašnijih iskustava cijele akcije spaljivanja knjiga iz svibnja 1933. je to što su upravo studenti bili ti koji su puni ushita u tome pomagali. Spaljivanje knjiga na Opernplatzu u Berlinu bila je središnja akcija. Preko radija je izravno prenošeno što se tamo događalo. Mnogi su studenti došli odjeveni u uniforme jedinica SA-a ili SS-a. Izabrani su studenti povremeno, po naredbi, dodatno na lomaču nabacivali još knjiga, da se vatra dobro razgori. Jedna od naredbi za bacanje knjiga glasila je: »Protiv dekadencije i moralnog raspada. Za stegu i običaje u obitelji i državi! Predajem vatri rukopise Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera.«

Upravo se Erich Kästner, autor međunarodno poznatih dječjih knjiga kao što je »Emil i detektivi«, tog 10. svibnja našao na trgu Opernplatz i tako bio svjedokom ove stravične predstave. »Stajao sam pred Sveučilištem, stisnut među studentima u uniformama SA-a, cvijeća nacije, i gledao kako naše knjige lete u plamenu buktinju«, napisao je on kasnije. Oko ponoći je stigao glavni govornik: ministar propagande Joseph Goebbels. »Njemački muškarci i žene! Doba pretjeranog židovskog intelekualizma je sad završeno, a proboj njemačke revolucije ponovo je oslobodio put njemačkoj misli«, kazao je tada Goebbels, na što podsjeća članak objavljen u DW-u.

Međunarodne reakcije na nacističko spaljivanje knjiga bile su brze i široko rasprostranjene. Prosvjedi su organizirani u američkim gradovima, uključujući New York, Philadelphiju, Cleveland i Chicago. Mnogi američki i svjetski novinari bili su duboko šokirani ovim činom te su u vlastitim člancima, odnosno novinskim izdanjima izražavali duboku ogorčenost i zabrinutost za njemačku intelektualnu slobodu. Pokušaji da se spasi određeni broj knjiga povezan je s Parizom i Pragom gdje su se odvozile knjige koje su u tajnosti prebacivane preko granice. U mnogim glavnim gradovima osnovane su Knjižnice slobode (Freedom Library) koje su pružale jedino utočište knjigama i drugim tiskovinama u to vrijeme.

Spaljivanje knjiga, odnosno biblioklazam ili libricid je naziv za namjernu aktivnost, često ceremonijalne prirode, koja za svrhu ima uništavanje knjiga. Može podrazumijevati i uništavanje drugih medija za prijenos informacija kao što su gramofonske ploče, filmovi, magnetoskopske vrpce i CD-ovi. Razlozi za takvu aktivnost su obično religijske, političke ili ideološke prirode i njima se obično nastoje trajno ukloniti sadržaji koji se smatraju uvredljivima ili neprihvatljivima, odnosno na spektakularni način izraziti neslaganje s u njima prezentiranim idejama. Spaljivanje knjiga je kroz povijest predstavljalo najekstremniji oblik cenzure i u modernom svijetu se obično vezuje za autoritarne režime i institucije, pri čemu se kao jedan od najstarijih primjera navodi Kina pod vlašću prvog cara Qi Shi Huanga koji je u 3. st. pr. Kr. naredio spaljivanje knjiga.