Robert Perišić: Pisci su jedini popušili priču da moraju živjeti samo od tržišta

Pisci su isključeni iz sustava subvencija i iako imaju neke karijere zapravo im nije omogućeno da se književnošću bave ni 30 posto svojeg godišnjeg vremena 

Naravno, kao freelancer direktno je zainteresiran za bolje honorare piscima, takve od kojih bi se dalo i živjeti, pa da se onda ne mora čekati po par godina na svaku njegovu novu knjigu. 

A upravo je jednu takvu objavio Profil u svibnju ove godine. Riječ je o knjizi “Uvod u smiješni ples”, podnaslovljenoj “autofabule”, u kojoj ovaj pisac zbirke pjesama, pa dviju zbirki priča i romana (uz jedan dramski tekst i scenarij za film) gotovo pa zatvara krug autobiografskom prozom, tekstovima koje je u nekom drugom obliku objavljivao u raznim tiskovinama u nedavnoj povijesti. Zašto piše autobiografske zapise iako je 1969. godište, što od njega možemo još literarno očekivati, ali i kako to misli riješiti problem pisaca, pokušali smo saznati u razgovoru s njim. 

Krenimo od podnaslova vaše nove knjige: autofabule. Na što ste mislili tom književnoteorijskom novokovanicom?

– Kako sam dosad pisao samo fikciju trebao mi je neki podnaslov da se ljudi ne zabune, da se vidi da je to nešto drukčije, da je nekakav non-fiction. “Autofabule” je termin koji sam izmislio, a znači neko autobiografsko pripovijedanje, temeljeno na stvarnim događajima, ali još uvijek pripovijedanje. U pripovijedanju ipak neke stvari malo “porihtaš”. Inače, te tekstove nisam mislio kao neku moju privatnu priču, nego se kroz njih obrađuju i neke teme, malo općenitije od mog iskustva. U jednom tekstu čak i navodim da mi je ta jedna ispričana anegdota trebala kao primjer za nešto, ali da nije istinita, nego dobro oprimjeruje ono čemu se u tom tekstu govori. Ako imaš dobru poantu šteta ju je preskočiti. Znamo kako to ide u pričanju. Pa nismo na sudu da iznosimo gole činjenice. Važna je priča. Istinitost ovdje nije u detalju, nego u cjelini, u pokušaju da se izloži bit nekog iskustva.  

Višak ega

Čini li vam se možda da eseji, autobiografske proze ili njima slični hibridni žanrovi u posljednje vrijeme pokazuju potentnost koju je možda klasična, “čista” fikcionalna naracija izgubila? – Sve ovisi od knjige do knjige, jer može netko imati užasno zanimljivu osobnu priču, a da je to napisano nedovoljno literarno, tako da te drži samo zbog događaja. Dosta autobiografskih tekstova pati od viška ega pisaca ili toga da si oni žele opravdati neku svoju poziciju ili dati platformu kako da se na njih gleda kao na osobe. Ima raznih zamki na kojima taj tekst može pasti ispod razine nečega što ja smatram boljom književnošću. Neću suditi o svojoj knjizi. Ja svakako nisam krenuo od neke autobiografske želje za ispovjednošću. Primarno je bilo da se obrade neke teme koje su mi se činile važne ili stvari na koje ja gledam malo drukčije nego što se općenito na njih gleda. Za to postoje razlozi, naravno, jer se puno toga potiskuje pri odrastanju, u prilagođavanju novim mjestima i sl. To su neke stvari koje ljudi obično ne žele ni reći ni percipirati. 

Kroz to, moglo bi se reći čak i raskrinkavanje nekih mitova života, provlači se ipak i zamjetna melankolija. Otkud ona?

– Kad sam gledao sve te teme koje sam obrađivao u nekim drugim, novinskim formatima, razmišljajući koje bih od tih tekstova mogao literarno raspisati, htio sam da me povuku. Hrpa toga na kraju nije ušlo u knjigu, a ovih osam tekstova jesu, valjda zato što se tu u materijalu nalazi i neka emocija. Nije u pitanju neka suha tema koju ja obrađujem i zato u tim tekstovima ima koječega, i humora, i autoironije, i tih dijelova koji valjda ostanu upečatljivi na mjestima gdje se zgušnjava emocija. A to je za mene sastavni dio literature. Mislim da je jedno patetika, a drugo emotivnost koja se izlaže kroz jezik i koja ne smije biti kičasta, slatkasta i patetična, ali bez emotivnosti koja odnekud vibrira, tekstove bi mogao napisati i neki stručnjak, i to bi bilo nešto drugo. Kod nas neki ljudi misle da je književnost nešto što se može laboratorijski stvoriti, i ako nitko to ne želi čitati, onda je problem u glupim čitateljima. Ali ne mogu baš svi biti glupi. Pazi, imamo mi određen broj obrazovanih, pa i književno obrazovanih ljudi, i ako tu ne možeš skupiti dvjesto ljudi koji te stvarno čitaju s užitkom, a ne na silu – onda nešto ne štima. Književnost ipak mora netko voljeti. Ako nema ljudi koji to vole, onda znači da nije živo, da je fabricirano. 

 Motiv kafića

Iako se tekstove po dominantama može svrstati u širok spektar žanrova – od putopisa do eseja i studije – motiv kafića ujedinjava ih skoro sve. Kafiću čak posvećujete i jednu mini kulturološku studiju. Otkud ta fascinacija?

– Mislim da je taj naš svakodnevni kafić važan mnogima, ne samo meni. Bilo mi je važno pisati o tome, jer mi se čini da je to paradigmatska tema za našu kulturnu generaciju, u smislu načina života, a da ta tema nije kulturološki obrađena. O kavanama postoje literarne i kulturološke refleksije, a diskurs o kafiću je kržljav. Kao da svaki dan vidiš nešto, a nisi to imenovao. Skoro svi, naročito mlađi, u tome sudjeluju od 70-ih, u tom obliku druženja, tom načinu govora gdje ljudi nisu toliko fokusirani na sugovornika za stolom, nego je sve malo rasplinuto, raspršeno, gdje se vrlo često ne zna tko s kim razgovara i gdje bi se trebalo gledati. Bilo mi je zanimljivo pisati o tom obliku komunikacije, kulturološki gledano, i o tom ugostiteljskom žanru, jer to je nešto relativno specifično za ove prostore. Nema toga vani baš na bacanje. Tamo su kafeterije, bistroi, barovi, klubovi, a ne baš caffe-barovi, za što mislim da je izmišljotina nekog neznanog junaka iz socijalističke birokracije koji je to tako nazvao. Znaš, postoje ti ljudi koji sastavljaju paragrafe i dijele uporabne dozvole. A taj koji je opisao taj prvotni caffe-bar dao je definiciju mjesta koje prije zapravo nije postojalo. Ja sam kao klinac mislio da je to uvoz sa Zapada, ali kad dođeš na Zapad vidiš da postoji razni tipovi sličnih mjesta, ali da je caffe-bar zapravo exjugoslavenska izmišljotina, u Hrvatskoj posebno jako razvijena. Zanimljivo mi je da je caffe-bar jedan od paradoksalnih proizvoda socijalizma, jer tu se radi o onome što je u socijalizmu bila privatna inicijativa. Tko je želio imati poduzetničku karijeru nije imao što drugo nego voziti kamion, otvoriti frizeraj ili kafić. A i danas ljudi po inerciji otvaraju kafiće i mnogi si misle da će ga otvoriti kad skupe neke novce. 

Dakle i vi ste razmišljali o tome?

– Pa svi su razmišljali o tome. 

Kako bi izgledao vaš kafić?–  Od ovih koji dolaze u kafiće malo tko nije pomislio da ga otvori i zato bolje da ga ne opisujem da mi netko ne ukrade ideju (smijeh). Svi svoj kafić zamišljaju kao mjesto gdje će biti jako dobro, kao neko ostvarenje društvenog sna o ugodnom druženju, zabavi i sl., ali zapravo je to malo drugačije i nije uopće lagodan posao, i nije to danas neka statusno velika stvar. Nekad nam je onaj koji je imao kafić izgledao kao neki kapitalist, ali danas nam je jasno da se pravi kapitalisti ne bave kafićima. 

 Bez subvencija

Ako se od kafića teško živi, još se teže živi od pisanja umjetničkih tekstova. No vi ste jedan od autora inicijative za pisce koja je prilično odjeknula u kulturnoj javnosti, a od nedavno ste i potpredsjednik HDP-a. Može li se sada očekivati neki uzlet te inicijative?

– Prije je potpredsjednik bio Zoran Ferić pa to nitko nije ni znao, jer to je potpuno simbolična funkcija. Inače, već krajem prošle godine, nakon tih nekoliko mojih tekstova u Globusu, napravio sam službeni prijedlog za Ministarstvo, za uvođenje izmjena u sustav subvencioniranja književnosti, i to smo poslali kao službenu HDP-ovu inicijativu koju je supotpisalo 18 pisaca. 

U međuvremenu bili ste i na razgovoru s novim ministrom Jasenom Mesićem. Kako ste tamo prošli? 

– Ubrzo ćemo ponovno razgovarati. Mislim da je on percipirao da problem postoji, kao što zna i to da su neke stvari u financiranju nelogične. Ono što mi hoćemo je da oni ljudi za koje se putem žirija ili komisija procijeni da su napravili neke značajne knjige budu na neki način vrednovani, putem subvencija. To je posve normalno u sustavu kulture, gdje su svi subvencionirani osim pisaca. Pisci su isključeni iz sustava subvencija i zato mi imamo pisce koji su već ozbiljno tretirani i u pregledima povijesti književnosti, koji kao imaju neke karijere, koje javnost ozbiljno percipira i koji se prevode, a zapravo im nije omogućeno da se književnošću bave, ne 100 posto nego npr. ni 30 posto svojeg godišnjeg vremena. Od svih u kulturi, jedino su pisci popušili tu priču da moraju živjeti samo od tržišta. Jasno je da ovi drugi nisu samo na tržištu – ljudi nikad ne pitaju od čega dolazi honorar kazališnog redatelja. A on ne dolazi od prodanih karata, jer to u prosjeku pokriva sitni dio predstave, naročito ako nije populistička. Naravno, sve bi to propalo bez subvencija Ministarstva kulture. Uopće nije jasno zašto su pisci iz subvencija isključeni. 

Kako biste vi razriješili tu stvar?

– To se vrlo jednostavno može riješiti putem sustava poticaja. Razvijeni sustavi poticaja postoje u svim manjim kulturama na Zapadu. Troškovi su za jedno Ministarstvo kulture vrlo sitne brojke. Dakle bila bi tu dva fonda koji bi se budžetirali s nova dva milijuna kuna i problem riješen. Dva milijuna za to je sitnica za proračun Ministarstva kulture koji se kreće oko milijardu kuna; to je dva promila za sve hrvatske pisce. Treba samo shvatiti da potpora izdavačima nije davanje za pisce, jer tu za pisca ne ostaje ništa. Mi smo naslijedili situaciju iz socijalizma u kojoj su i izdavači bili državni, pa je nastavljena praksa potpore izdavačima koji će to, kao, proslijediti piscima. U međuvremenu se to više ne događa i svi znaju da se ne događa, ali isti model je opstao. Mi sad tražimo da pisci samostalno apliciraju na dva fonda gdje bi se putem različitih natječaja valoriziralo projekte za buduće knjige, s tim da bi se u jednom fondu više uzimalo u obzir prethodne radove. Tu bi se autore knjiga napokon tretiralo kao subjekte. I to se rješava s nova dva milijuna kuna, što su novci koji nisu ni pola budžeta jednog prosječnog hrvatskog filma. Znači, pola jednog filma – za cijelu književnost. Pa sad recite da su to neki veliki zahtjevi… A naravno tekstovi su baza kulture, iz čega onda sve drugo ide. 

 Kult stručnjaka

Što mislite o Centru za knjigu, odvojenoj javnoj agenciji koja se sve više artikulira kao moguće mjesto rješenja i ovog problema?– To izmiještanje tijela koja odlučuju iz Ministarstava u područje struke je jedna novija pojava koja izgleda primamljivo, ali ima tu problema. Pomalo se radi o kultu stručnjaka i navodnom rješenju koje dolazi izoliranjem od politike. Ja nisam protiv toga, ali nisam ni za to dok se novi model temeljito ne raspravi, jer dosta mi je reformi koje se provedu pa bude gore nego prije. Naime postoji ozbiljna mogućnost da se takvim izmiještanjem iz polja politike dogodi da se stvori klanovska moć u toj novoj instituciji, a ta moć je onda neovisna čak i od izbora. Onda se moć još bolje može zacementirati jer nema ni izbora koji će je provjetriti, ni javnosti koja motri na političare, a na struku malo manje. Poznavajući našu književnu scenu postoji ozbiljna mogućnost da tu upadne neka ekipica, zauzme prostor i da se onda postavi pitanje tko ih uopće može smijeniti. A naravno, izrazito genijalnih stručnjaka koji bi pretendirali na to da baš oni dijele novce – toga nam ne manjka. Kult stručnjaka može biti vrlo opasan, jer su to ljudi za koje se ne zna kome odgovaraju. Sve te priče o Centru za knjigu treba početi od toga tko bi kontrolirao one koji dijele novce i kako ih se može smijeniti. Bez toga postoji opasnost da umjesto sadašnjih vijeća u Ministarstvu dobijemo nekakvog “šefa hrvatske književnosti”. 

Kao dugogodišnji književni kritičar stekli ste vjerojatno i nešto neprijatelja. Jeste li kad zažalili zbog neke negativne kritike?

– Na hrvatskoj sceni čovjek se stalno sudara s ljudima, u zadnje vrijeme doduše manje pišem o hrvatskoj prozi, ali jedno vrijeme sam baš pratio scenu i to je bilo prilično… Kad se ozbiljno baviš kritikom iz tjedna u tjedan shvatiš da ne možeš muljati. Naljute se oni i kad napišeš nešto polovično pozitivno, pa ubrzo shvatiš da je najbolje napisati točno onako kako misliš. Ja ne žalim ni za čim, jer sam radio istinski. Uostalom ima i puno ljudi koji su skloni prihvatiti kritiku čak i kad je oštra, koji pokazuju poštovanje prema profesiji. Oni koji tog poštovanja nemaju misle da je to osobna stvar. Ima svega, ali ja pokušavam apstrahirati stvari; uvijek pisati o knjigama a ne o osobama. 

 Ne odmaže ni ako se piše o stranim knjigama? 

– Ja sam od Ferala ’94, pa od Globusa 2000., dakle 15-ak godina konstantno pisao književnu kritiku. Postane to i zamorno, pa u posljednje vrijeme pišem i o raznim drugim temama. A s druge strane otkad je moj roman “Naš čovjek na terenu” imao velik odjek, neke pisce sve u vezi sa mnom nepodnošljivo nervira. Ne da mi se previše ulaziti u polje te nezdrave atmosfere.