Ugledni zagrebački nakladnik VBZ objavljivanjem dvotomne, monumentalne historiografske studije (na gotovo tisuću stranica teksta), Tonyja Judta »Poslije rata: povijest Europe od 1945. godine« (u prijevodu s engleskog Petra Vujačića, uz instruktivan pogovor/esej prof. dr. Tvrtka Jakovine) napravio je pravi izdavački poduhvat, jer kako tvrdi Mark Le Vine, profesor povijesti sa Sveučilišta Irvine u Kaliforniji: Judt je bogatstvom ideja i dubokim kritičkim uvidom, koristeći se nepreglednim mnoštvom knjiga i izvora, ali i enciklopedijskim znanjem kojim raspolaže elaborirao i artikulirao čitavu lepezu društveno relevantnih, bitnih pitanja i na njih originalno odgovorio i na taj način sustavno preispitao našu novodobnu civilizaciju, stvorivši djelo o europskoj povijesti koje nedvojbeno već danas inspirativno utječe na velik dio nove generacije znanstvenika, ali i društvenih aktivista diljem svijeta.

Angažirani intelektualac

Judtova studija ne raspolaže samo obiljem činjenica i njihovom interpretacijom, već je i svojevrsni, praktički, instruktivni vodič kroz novodobnu povijest Europe kako odgovoriti na izazove našeg vremena, kako potražiti modele i moduse međusobne snošljivosti u podijeljenom svijetu, odnosno kako na političkoj razini sklopiti neku vrstu novog društvenog dogovora na korist svih, kako onih koji (pro)vode politiku za koju su dobili (ili bi barem tako trebalo biti) demokratski legitimitet i naravno onih, dakle svih nas, tzv. običnih građana koji smo im taj legitimitet povjerili. Jer, ne zaboravimo, Judt nije samo bio znanstvenik od formata, već i tzv. javni, angažirani intelektualac koji se godinama, brojnim medijskim istupima, oštrim polemikama, predavanjima borio za svoja »lijeva« uvjerenja vjerujući da je ideja socijaldemokracije put i način da se ovaj svijet učini boljim i pravednijim.

I uistinu, Judt je bio čovjek posebnog kova i nesalomljivog duha; otvoren novom, prije svega u znanstvenoj metodologiji, ipak je složenim društvenim fenomenima pristupao i pomalo »staromodno«, uz veliku dozu opreza i skepse, držeći se pravila kako je dužnost povjesničara upozoriti, uvijek i bez iznimke na neprijatne, kontroverzne sadržaje, propitati ih kontekstualno i spoznati što je to u (za)danom prostoru i vremenu onemogućilo »komunikaciju« s istinom; kako, zašto i u ime čega se od nje »odustalo« i kakva je šteta posljedično time nastala. Stoga je istina o nama samima, zajednici u kojoj živimo važna, jer samo tako se možemo osloboditi lažnih idola koji nas kroz povijest stalno, demonskom silom opsjedaju i koji nas »nepodnošljivom lakoćom postojanja« (za)vode lagodnim lažima i tako zarobljeni totalitarnim ideologijama, ne samo političkim, već i religijskim, kao i nametnutim pseudoznanstvenim »paradigmama« gubimo (s)misao života, zapravo strahujemo od suočavanja s istinom, pristajemo živjeti u laži što nam se uvijek, prije ili kasnije obije o glavu.

A, Judt se cijelim svojim bićem tome žestoko suprotstavljao i otuda tolike silne pohvale njegovom znanstvenom djelu i javnom angažmanu; Timothy Garton Ash je to možda najjasnije i najjednostavnije iskazao u nekrologu (New York Review of Books) u povodu njegove smrti: »Judt se svojim radom i silnom energijom svrstao u sam vrh politički angažiranih, ali i kritički neovisnih intelektualaca koji su oblikovali svijest i savjest naše epohe.« Na koncu, godinu prije no što je preminuo, Judt je, ne bez razloga, ovjenčan Orwellovom nagradom za cjeloživotni doprinos britanskoj političkoj misli.

Impresivno djelo

Pišući svoje u svakom pogledu impresivno djelo »Poslije rata« (»Postwar: A History of Europe Since 1945.«), objavljeno 2005. godine, Judt je zapravo tražio »europsku (izgubljenu) dušu i identitet«, svjestan kako će mlade generacije, posebice one rođene poslije pada komunizma i Berlinskog zida, prije početi »europski živjeti«, a tek potom »europski misliti«. A, kako bi to trebalo izgledati, to možete doznati ako se naoružate strpljenjem i počnete čitati ovu knjigu; jedno sam siguran: nitko neće požaliti za uloženim trudom, jer Judt svojim efektnim pismom, duhovitošću, erudicijom, umjerenom ironijom, kao i strogošću i serioznošću u pristupu temama koje obrađuje, naprosto oduševljava i plijeni pozornost čitatelja. Posebice bih istaknuo završno poglavlje knjige (»Nakon pada 1989. – 2005.«), gdje piše o tzv. staroj i novoj Europi, europskoj raznolikosti i europskom načinu života; u svom se pismu Judt uvelike oslanja(o) na »neizlječive moraliste«, poput Vaclava Havela, Adama Michnika itd. kakav je uostalom i sam bio, dakako u najboljem smislu te riječi, jer oni su se bavili prošlošću, kako bi bolje razumjeli vrijeme u kojem žive i djeluju, a to je bila i Judtova ambicija.

Naravno, Judt je bio posvema svjestan kako je njihov utjecaj, nažalost oslabio, gotovo iščezao; način na koji su problematizirali bitna društvena pitanja, danas malo koga interesira; uostalom Michnik je još uvijek živ i angažiran, ali iako u svojim tekstovima sjajno analizira naše vrijeme, prošlost u sadašnjosti, naprosto je »skrajnut«, nema ga u matici »mainstreama«, a njegova Gazeta Wyborsza sve se manje citira. Slučajno? I to je problem, konstatira Judt, suočavamo se s ogromnim, iznuđenim neznanjem, ravnodušnošću prema ljudima i njihovim prevratničkim idejama, nepotkupljivim ličnostima koje su se žrtvovale za opće dobro, koje zaslužuju naše divljenje i poštovanje (navodi često Havela kao primjer), ali naprosto ne želimo čuti, zagušeni bukom masovne potrošačke histerije i političke demagogije, što nam to poručuju.

Nova Europa

Osobno sam imao čast upoznati Judta u Pragu, nekoliko godina po Baršunastoj revoluciji, čijem »mitu« je i sam svojim tekstovima uvelike pridonio; u stanu Karela Bartošeka (jednog od autora slavne »Crne knjige komunizma«), na zajedničkoj večeri imao sam prigodu, manje razgovarati, daleko više slušati što on to priča i priznajem: malo tko me je tako oduševio kao on; u svemu o čemu je govorio bio je suveren, ali skroman i nenametljiv, jednostavno plijenio je svojim znanjem i tolerancijom. Uostalom najbolji je primjer prijateljstvo s Bartošekom: upoznali su se u Parizu, gdje su oboje jedno vrijeme živjeli; iako je Karel bio izraziti antikomunist, a Judt uvjereni ljevičar (istina, i žestoki kritičar SSSR-a) i u malo čemu su se slagali, stalno su se međusobno »peckali«, ali to ih nije priječilo da se intezivno druže i uvažavaju; posebice mu je Čeh bio zahvalan za pomoć koju je Tony, u ona olovna vremena komunizna pružao češkim i slovačkim disidentima, ali i tadašnjoj čehoslovačkoj antikomunističkoj/antistaljinističkoj emigraciji. Judt je, kako ga je definirao Bartošek: »Osoba kojoj je drag Platon, drži do prijateljstva, ali mu je još draža istina, koju uvijek pretpostavlja, pa i najčvršćem prijateljstvu.«

Pišući o novodobnoj Europi, Judt je bio lišen iluzija o stanju u kojem se ona nalazi; naravno, bez obzira na određene kritike, strasno je zagovarao ideju eurointegracija, EU-a, paneuropske ideje, na pomalo staromodan, prosvjetiteljski način, kao zajednicu slobodnih, jednakih i bratskih naroda; Europa je za njega bila i ostala »uzorom vrlina« i upravo stoga je smatrao kako bi »21. stoljeće na kraju moglo ipak pripasti Europi«.

Dok je njemački pjesnik Heine pisao kako se moralnost Europe sagledava, prije svega u njezinoj otvorenosti spoznavanju i priznavanju krvnje za (ne)učinjeno (»židovski križ je ulaznica u Europu«); Judt i sam sekularni Židov, u tom duhu nastavlja i kaže:

«Danas nije odlučujući europski simbol križ, već je odlučujuća ulaznica u Europu priznanje da se dogodio holokaust, a to je ujedno i dokaz s kakvim se teškoćama gotovo svaka europska zemlja suočava u odnosu na tragično nasljeđe Drugog svjetskog rata. Upravo stoga, smatra Judt, moramo i u budućnosti u našoj (pod)svijesti samokritički (o)snažiti misao zašto nam tako tegobno ide izgradnja nove Europe; u tom kontekstu sjećanje na Auschwitz je »domaća zadaća« kojom se branimo od ponavljanja zla koje se nije smjelo, a ipak se dogodilo. Europa je, napisao je ugledni češki povjesničar Vaclav Veber u povodu Judtove knjige: »Katedrala koju zajednički gradimo, a za to je potrebno vrijeme, ogromna energija i znanje, jer se (o)lako možemo dati zavesti; odnosno da umjesto duhovnog hrama slobode i otvorenog mišljenja počnemo graditi Babilonsku kulu, koja sama po sebi nije grijeh, dapače slika je naše bogate i poticajne raznolikosti, ali ako pri izgradnji ne pronađemo zajednički jezik, iznova ćemo biti kažnjeni; kao u stara vremena (p)ostat ćemo narodi koji se međusobno ne razumiju, svatko će od »graditelja« u prvi plan stavljati svoje partikularne interese, a time »nova Europa« neće zaživjeti.

Originalan pristup povijesti

Po riječima njemačkog historičara novije generacije Sebastiana Conrada (»Što je globalna povijest«), paradigmi civilizacije koja je opstala do druge polovice 20. vijeka novi je život »udahnuo« veliki britanski povjesničar Arnold Toynbee 30-ih godina minulog stoljeća svojim desetotomnim »Istraživanjima povijesti«, da bi se pravi odjek ovih ideja osjetio tek nakon Drugog svjetskog rata. Toynbee je svijet podijelio na dvadeset jednu civilizaciju, od kojih je svaka imala svoje specifične kulturne i religijske osobine, svoju unutrašnju logiku kojom se može objasniti njezin uspon i pad. Moderni se svijet u anglofonoj historiografiji, koju je predvodio poznati američki povjesničar William McNeil (»Uspon Zapada«) objašnjavao iz eurocentrične perspektive; ali toj apoteozi teorije modernizacije i Toynbeejevih civilizacijskih monada, suprotstavila se marksistička teorija, koja je i izvan SSSR-a, u Francuskoj i Italiji, imala velik broj pristaša, sve do pojave Immanuela Wallersteina (1970.) koji je u svom obimnom, ali nedovršenom djelu razvio teoriju svjetskih sustava i u kojem je pozvao povjesničare da prošlost pokušaju objasniti u samostalnom, globalnom kontekstu, a ne samo na temelju apstraktne logike razvoja.

I upravo ova slika interpretacije globalne prošlosti kojom dominira uspon Europe nastavila je igrati značajnu ulogu, ali istodobno je jačala i kritika eurocentričnog narativa i na toj razmeđi pojavio se Tony Judt koji je odlučio u pisanju novodobne europske povijesti krenuti svojim putem, što je kod mnogih kolega izazvalo veliku skepsu, čak negativne odjeke. Tako je Dylan Riley sa sveučilišta u Berkeleyu tvrdio kako je Judt običan pamfletist i polemičar, koji se služi za znanstvenu struku nedozvoljenom uporabom literature fakta i kako on zapravo i nije povjesničar, ali danas svjedočimo kako je usprkos kritikama, svojim originalnim pristupom povijesti otvorio nova gledišta i puteve istraživanja. On je u svojim radovima »rehabilitirao« Europu i njezine vrijednosti, ali pritom je stalno i uporno upozoravao: iako ona više nije središte svijeta i sama ne odlučuje o svojoj sudbini, ona nije uništena, na koncu to čak nije uspjelo ni poratnoj podjeli na dva ideološki suprotstavljena bloka; usprkos svemu, ona je kao cjelina opstala.

Knjige i eseji

Ali, (s)misao historiografije nije moralizirati, već objašnjavati, pisao je Judt na tragu Erica Hobsbawma, klasika britanske povijesti, kojeg je Tony iznimno cjenio, iako kao i većina njegovih kolega nije mogao razumjeti trajnu fascinaciju svog profesora ruskom Oktobarskom revolucijom iz 1917. Jednako kao što ni Hobsbawm nije razumio zašto Judtova generacija odbacuje (gotovo) sve iz sovjetskog razdoblja. Pa zar nije Gorbačov priveo kraju hladni rat? Međutim, bliskost Hobsbawma i Judta, bez obzira na razlike bila je nesporna; obojica su dijelila strast za politikom, bili su ljevičari i imali su jasnu sliku zanemarenog značaja Istoka Europe za pisanje velike sinteze o integrativnoj povijesti europskog Zapada i Istoka.

Tony Judt rođen je 2. siječnja 1948. u Londonu u obitelji sekularnih Židova; s očeve strane podrijetlom iz Poljske, iz koje su emigrirali u Belgiju, a potom u Veliku Britaniju, a s majčine strane porodica je vukla rusko-rumunjske korijene. Kao dječak Tony je s ocem i njegovom rodbinom govorio francuski, ali se u kući ipak pretežito razgovaralo engleski. Po svršetku srednje škole upisao je studij povijesti na King’s Collegeu u Cambridgeu, a po svršetku studija proveo je godinu dana u Parizu na Ecole Normale Superieure usavršavajući se za proučavanje novodobne francuske socijalne i kulturne povijesti, iako je kasnije žestoko kritizirao sam pojam kulturalnosti, hipostaziran na neku vrstu samodostatnosti i ekskluziviteta. Nakon doktorata na matičnom fakultetu, disertaciju je preveo na francuski i objavio (1976.) kao knjigu naslovljenu »La reconstruction du parti socialiste: 1921. – 1926.« Drugu knjigu, studiju o počecima moderne francuske ljevice, »Socialism in Provence: 1871. – 1914.« objavio je 1979. i danas je mnogi smatraju kapitalnim doprinosom za poimanje ove problematike, jer je nastala kao rezultat ozbiljnog, sustavnog rada na ogromnom arhivskom materijalu i izvorima.

Do 1978. predavao je King’s Collegeu modernu francusku povijest, a potom je jedno vrijeme proveo na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji; 1980. se vratio na Oxford (St. Anna’s College), da bi 1987. definitivno preselio u SAD, gdje je počeo predavati na New York University. Tijekom 80-ih i početkom 90-ih godina minulog stoljeća uglavnom se bavio Francuzima; knjigu (»Marxism and the French Left«) studija o radu i politici u Francuskoj od 1830. do 1981. objavio je 1990; dok je djelo »Past Imperfect: French Intellectuals, 1944. – 1956.« publicirao 1992., u kojem je kritizirao francuske intelektualce, poput Jeana-Paula Sartrea u (po)ratnom periodu, prigovarajući im »dragovoljnu moralnu amneziju«, naklonost, pa i odanost staljinizmu; kritizirao je Sovjetski Savez i njegovu imperijalnu i licemjernu politiku u Srednjoj i Istočnoj Europi. I kasnije je polemički pisao o tim temama, kao i o europskim integracijama; tako su nastali eseji o Europi, naslovljeni »A Grand Illusion?« (1996.) i »The Burden of Responsability: Blum, Camus, Aron and the French Twentieth Century« (1998.).

Kritički intonirani tekstovi

Od 1995. se uključio u diskusije koje su se vodile u Francuskoj nakon što je tadašnji predsjednik Republike Jacques Chirac »priznao« odgovornost francuske kolaboracionističke države (Vichy) za suradnju s nacistima i zločine nad Židovima i antifašistima koji su se do tada uglavnom ignorirali i(li) svodili na zlodjelo »nekolicine senilnih fašista«. A, ta se tradicija sporadičnog, nonšalantnog tretiranja francuskog (neo)kolonijalnog intervencionizma nastavila i u odnosu prema Madagaskaru, Vijetnamu, Kambodži, pa i Alžiru, sve do krvavog raspada Jugoslavije 90-ih godina i to, tvrdi Judt, traje još od pojave J. P. Sartrea, ali i primjerice Rolanda Barthesa ili Jacquesa Derride na javnoj sceni. Brojnim napisima u vodećim američkim, francuskim i britanskim novinama i magazinima Judt je pokušao otvoriti i inicirati širu diskusiju, ali recepcija javnosti bila je začuđujući mlaka.

U mladosti oduševljen cionizmom odlučio je preseliti u Izrael; tijekom 1966. boravio je u kibucu Machanam, a kada je iduće godine izbio tvz. Šestodnevni rat između Izraela i Egipta, kao dragovoljac se prijavio u vojsku gdje je služio kao prevoditelj (dobro je vladao hebrejskim jezikom) i vozač. Ali, svršetkom rata njegovo cionističko oduševljenje je splasnulo i on se ponovo »vratio« idejama marksističke ljevice, koje je i sam, posebice, ubrzo nakon sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj, počeo kritizirati, sve se više priklanjajući socijaldemokraciji kojoj je ostao odan do kraja života (nakon teške bolesti preminuo je 6. kolovoza 2010. u New Yorku). Počeo se i na drukčiji način »nositi« sa svojim židovstvom uvelike različit od većine njegovih sunarodnjaka u dijaspori; ponosan na svoje etničko i kulturološko nasljeđe, nikako nije mogao prihvatiti i podržati politiku izraelske države prema palestinskom pitanju. Napisao je niz oštro, kritički intoniranih tekstova o izraelsko/židovsko-arapskim/palestinskim odnosima koji su u Izraelu, a posebno u Americi naišli na žestoke reakcije tamošnjih židovskih zajednica i asocijacija. Tako je (2003. u New York Review of Book) prigovorio Izraelu kako je na putu postati netolerantnom, agresivnom etničkom državom vođenom judaističkom vjerom i otvoreno je zazivao konstituiranje Izraela na binacionalnoj osnovi na njegovom cjelokupnom teritoriju, uključujući prava i Židova i Arapa da žive u Palestini.

U jeruzalemskom Haarezu objavio je tekst u kojem je nabrojao svo ono što dovodi u pitanje vjerodostojnost izraelske politike, a ADL (Anti-Defamation League) i Američki židovski komitet su mu otkazali (na intervenciju poljskog konzula u New Yorku) zakazano javno predavanje, jer navodno svojim stavovima »narušava prijateljske odnose Poljske i Izraela«. Opasno se zamjerio židovskom lobiju i znao je da to neće proći bez posljedica, ali nikada nije odusta(ja)o od svojih stavova. Takvih i sličnih podmetanja bilo je sve više i Judt je nezadovoljan mlakim reakcijama onih koji ga navodno podržavaju otkazao suradnju s New Republicom gdje je vodio polemike protiv rastućeg, ne samo židovskog nacionalizma, smatrajući taj fenomen globalnom zloćudnom bolešću koja opasno može zaraziti cijeli svijet. U New Yorku, Judt je uz profesuru na sveučilištu uspješno vodio i Remarqueov institut (financirala ga je poznata glumica Paulette Goddard, udovica slavnog pisca), koji je postao istaknuto mjesto gdje se ozbiljno i sustavno istraživala novodobna europska povijest, rat, totalitarzmi, emigracije, disidenti i disidentski pokreti, odnosno gdje se zagovarao dijalog SAD i SSSR-a.

Jedinstvena autobiografija

Još sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća Judt se intenzivno počeo baviti sa Srednjom i Istočnom Europom; Praško proljeće 1968. i kasnija sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj (u kolovozu iste godine), tj. poraz Dubčekove politike »socijalizma s ljudskim licem« bili su događaji koji su suštinski obilježili njegovu biografiju, a ujedno su i bitno obilježili povijest komunizma i svima jasno stavili do znanja kako SSSR nema veze s idejama Oktobarske revolucije u koju se zaklinjao. A, nakon što je jedan britanski povjesničar u tamošnjem tisku napao češkog disidenta, Judt je istupio u njegovu obranu i nakon toga, po osobnom priznanju shvatio koliko malo poznaje bogatu povijest zemalja Srednje i Istočne Europe i stoga je odlučio naučiti češki jezik kako bi mogao izravno komunicirati s brojnim češkim i slovačkim disidentima, kao i ostalim s područja pod sovjetskom kontrolom, ali i kako bi mogao konzumirati bogatu literaturu, posebice disidentsku i egzilnu koja je pisala i govorila o temama koje su u službenoj historiografiji unutar sovjetskog imperija bile zabranjene, tabu teme. Ta mu je spoznaja otvorila posvema jedan novi svijet, duhom i kulturom bogat i specifičan i to mu je, nakon krize u kojoj se našao (dvije rastave braka, sukobi sa židovskim lobijem itd.) vratilo strast za politikom i javnim djelovanjem, a ujedno otvorilo i nove intelektualne i znanstvene horizonte.

Upoznao je brojne istaknute ličnosti istočno-srednjoeuropskog disidentskog pokreta i egzila (Vaclav Havel, Adam Michnik, Janos Kis itd.) i u svojoj jedinstvenoj autobiografiji (»The Memory Chalet«, 2010.), koja je izašla neposredno nakon njegove smrti pisao je o cijelom tom jednom naraštaju s karakterističnim načinom života koji je bitno utjecao i na njegovo duhovno formiranje. Spomenutu autobiografiju pisao je već teško bolestan; 2008. obolio je od amiotrofične lateralne skleroze, iako mu je cijelo tijelo odumiralo, na koncu čak nije mogao ni olovku držati, mozak mu je savršeno funcionirao, tako da je tekst uspio izdiktirati svojim sinovima Danielu i Nicholasu (koje je dobio u trećem braku s Jennifer Homans) i ona je fascinantno svjedočanstvo o snazi i nesalomljivosti duha ovog umnog i hrabrog čovjeka. Pisana je kristalno jasnim rečenicama, s tipično češko/britanskim smislom za humor i (auto)ironiju, ali je ujedno i intelektualno provokativna, puna znatiželje, kao da je nije pisao čovjek koji umire, već pršti životom.

Posljednja knjiga koju je objavio, »Ill Fares the Land« (2010.), bila je svojevrstan dramatični apel za propitivanje propalih ideala 20. stoljeća, a završava strasnim pozivom na povratak i obnovu ideala socijaldemokracije. U funkciji javnog intelektualca, Judt je istrajao do samoga kraja; u danima kada se praktički nije mogao ni micati, zajedno s Timothyjem Snyderom radio je na knjizi »Thinking the Twentieth Century« koja je bila objavljena 2012., a svojevrsna je sinteza novodobne intelektualne povijesti.

I o Hrvatskoj i Jugoslaviji

«Poslije rata; povijest Europe od 1945. godine« nesumljivo je impresivna historiografska sinteza kojom se Judt trajno ubilježio u velikane povijesne znanosti; brojne kolege poput Iana Kershawea, Keitha Lowea i drugih, ovo djelo svrstavaju među ono najbolje što je u novodobnoj historiografiji napisano. Uostalom, knjiga je bila nominirana za Pulitzerovu nagradu, a Toronto Star ju je 2009. godine svrstao među deset knjiga desetljeća. U knjizi je Judt pisao i o nama, Hrvatskoj, kao i o Jugoslaviji uopće: za titoizam je tvrdio kako je »više bio opresivan, nego represivan«, pisao je o sukobu Tita i Staljina, o Đilasu, o Stepincu, a Slobodana Miloševića je držao najodgovornijim za svekoliko zlo na ovim prostorima s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Franju Tuđmana je opisao kao »provincijanog demagoga u svojim predrasudama prema Muslimanima, Srbima i Židovima«. A, takvih i sličnih interesantnih zapažanja i analiza ova je knjiga prepuna. Ali, na suštinsko pitanje zašto se prihvatio pisanja jedne tako zahtjevne povijesne sinteze, pokušao je odgovoriti u uvodu svoje knjige:

«Ova knjiga govori o povijesti Europe nakon Drugog svjetskog rata i stoga počinje 1945. »nultim satom«, ili kako ga nazivaju Nijemci Stunde Null. No poput svega što se dogodilo u 20. stoljeću i njezina priča leži pod sjenom tridesetogodišnjeg rata koji je započeo 1914. kada je europski kontinent započeo svoj pad u katastrofu… Zajednički ishod tih udara bio je uništenje civilizacije… Razumljivo je iskušenje da se priča o neočekivanom europskom oporavku nakon 1945., kada se Europa poput feniksa podigla iz pepela… poput mnogih mitova i u toj se prilično dražesnoj europskoj povijesti skriva zrno isitne. Ipak, izostavlja se velik dio. Istočna se Europa od austrijske granice do Urala, od Tallinna do Tirane ne uklapa u to… A, povijest dvije polovice poslijeratne Europe nemoguće je ispričati odovojenu jednu od druge… Poslijeratna povijest Europe historija je zasjenjena šutnjom; europski je kontinent nekoć bio složena međusobno isprepletena tapiserija pomiješanih jezika, religija, društava i nacija. Mnogi njezini gradovi, osobito oni manji, na raskrižjima starih i novih imperijalnoih granica, kakvi su Trst, Sarajevo, Solun, Černovice, Odesa ili Vilnius bili su istinska multikulturalna društva avant le mot u kojima su katolici, pravoslavci, muslimani, židovi i drugi živjeli u obiteljskim vezama. Ali, nikako ne bismo trebali idealizirati takvu staru Europu… jer su je povremeno potresale bune, pokolji i pogromi, no takva je bila stvarnost koja živi i dalje u živom sjećanju. Ta i takva se Europa između 1914. i 1945. pretvorila u prah… Zahvaljujući ratu, okupaciji, prilagođavanjima granica, progonima i genocidu, sada su gotovo svi živjeli u svojim državama, među vlastitim narodima. Europljani su, gotovo 40 godina nakon Drugog svjetskog rata u obje europske polovice živjeli u hermetički zatvorenim nacionalnim enklavama. Ali, nakon 1980., a osobito nakon raspada Sovjetskog Saveza i proširenja Europske unije, Europa se sučeljava s multikulturalnom budućnošću… Europa se ne okreće vlastitoj i mučnoj ratnoj prošlosti, upravo suprotno, okreće joj leđa.«

A, ova se knjiga upravo trudi to i pokazati, bez obzira na sjene Drugog svjetskog rata i hladnog rata koji još uvijek pritišću poslijeratnu Europu. Za budućnost Europe nije više nužna šutnja o nedavnoj prošlosti i kako kaže Judt: »Možda nam se to i ne sviđa, možda to i neće svršiti dobro«, ali drugog puta nam nema.