ZAGREB Jan Nemec, jedan od najistaknutijih čeških pisaca mlađe generacije, gostovao je ovoga tjedna u Zagrebu na Književnom festivalu Naklade Ljevak »Europea U dvorištu«, gdje je predstavio hrvatsko izdanje svog romana »Povijest svjetlosti« (Naklada Ljevak), romansiranu biografiju poznatog češkog fotografa Františeka Drtikola, koja mu je 2014. godine donijela nagradu Europske unije za književnost, kao i nagradu Češka knjiga iste godine.

Autora, koji je još kao petnaestogodišnjak gledao njegovu retrospektivnu izložbu, zaintrigiralo je pitanje tko je zapravo bio František Drtikol. Dendi iz rudarskoga gradića, svjetski poznat fotograf koji je dva puta bankrotirao, majstor akta koji nikada nije imao sreće sa ženama, mistik i budist koji je vjerovao u komunizam, čovjek pun proturječja koja su se manifestirala izvana i sintetizirala unutra? Ništa od svega navedenoga ili sve pomalo? Ta su pitanja bila polazište da kao tridesetogodišnjak konačno krene s pisanjem romana, odnosno s istraživanjem fakata vezanih za Drtikolov bogat život koji je vodio od fotografije to kontemplacija o svjetlosti i sjenama.

Nemec je tu dokumentarnu okosnicu oplemenio svojom stvaralačkom fikcijom i raskošnim, pomalo arhaičnim stilom. Rezultat je opsežan roman koji se može smatrati biografskim, ali i svojevsnim umjetničkim i duhovnim bildungsromanom nalik freski, koji pokriva razdoblje dulje od pedeset godina, oživljavajući rudnike srebra u Príbramu, München u doba jugendstila, raspad Austro-Ugarskoga Carstva i boemštinu međuratne Čehoslovačke.

– »Povijest svjetlosti« počinje u mraku, prvo je poglavlje ovog fragmentarnog romana situirano u rudnik, a posljednje na terasi vile češkog predgrađa pedesetih godina prošloga stoljeća gdje je svjetlost u samom junaku koji meditira – kazala je prevoditeljica Katica Ivanković, kojoj je pri prevođenju posebnu muku zadavala rudarska terminologija i arhaičan autorov stil kojim se, kako je sam Nemec priznao, očito nesvjesno »inficirao« pomnim iščitavanjem stare građe.

Urednik romana Kristijan Vujučić roman je doživio trojako – i kao biografski roman o čovjeku koji je bio sazdan od proturječja, i kao bildungsroman koji donosi polustoljetni presjek zanimljivog povijesnog vremena, ali i kao autorovu meditaciju o povijesti svjetlosti, što zapravo prožima cijeli roman.

Moderatorica razgovora Ivana Bodrožić primijetila je da je iz autorova stila, koji je oduševio kako publiku tako i kritiku, vidljivo da je imao svoje početke u poeziji. Na to je autor replicirao da više ne piše poeziju, ne zato što ga ne zanima, već zato što je želi inkorporirati u prozu. Roman, ističe Nemec, čine rečenice i ulomci kojima se vraćao, koje je dugo promišljao i u tome treba tražiti srž književnosti.