Tennessee Williams

Pisac koji nije želio stvarnost nego iluzije i pružao ih ljudima

Kim Cuculić

Tennesee Williams / Foto Wikimedia Commons

Tennesee Williams / Foto Wikimedia Commons

U njegovim rastrojenim protagonistima slabih živaca kao da se ogleda neuroza suvremenog društva i sve veća depresija u koju polako, ali sigurno i duboko tonemo



Na nedavno završenom Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci gledali smo predstavu »Tramvaj zvan čežnja« Tennesseeja Williamsa u režiji Lenke Udovički. Ovo novo uprizorenje naglasilo je i neka danas važna pitanja, u prvom redu ona koja se tiču položaja žene u suvremenom društvu. To nas je podsjetilo na ovog američkog dramatičara i prozaista, jednog od najizvođenijih dramskih pisaca na svijetu, čija se 40. godišnjica smrti navršila ove godine.


Pod pravim imenom Thomas Lanier Williams rođen je u Columbusu, Mississippi, 26. ožujka 1911. godine, a preminuo je u New Yorku 24. veljače 1983. godine. Zbog siromaštva mijenjao je razna zanimanja, no uporno je pisao, te je nakon teško dočekanog uspjeha drama »Staklena menažerija«, »Tramvaj zvan čežnja« i »Mačka na vrućem limenom krovu« postao profesionalni književnik i stekao slavu jednog od vodećih američkih dramatičara nakon Drugog svjetskog rata.


Odrastao je i školovao se u nekoliko gradova na američkome jugu, a diplomirao je 1938. na Sveučilištu Iowa. Nagrada za jednočinke pod naslovom »Američki blues« (1939.) omogućila mu je pokusne izvedbe drame »Borba anđela« u Bostonu, ali predstava nije održana.




Obiteljskom, dijelom i autobiografskom dramom sjećanja »Staklena menažerija« o hendikepiranoj djevojci koja se pred zbiljom povlači u svijet mašte, postigao je prvi veliki uspjeh na Broadwayu, a nadmašio ga je dramom »Tramvaj zvan čežnja« (1947.) u kojoj se kompleksni odnosi dvaju središnjih likova, dekadentne južnjačke ljepotice i vitalna potomka poljskih imigranata, mogu tumačiti na više razina.


Kao sljedbenik utemeljitelja moderne drame (H. Ibsena, A. Strindberga i A. P. Čehova te E. O’Neilla), likovima marginaliziranih pojedinaca i provokativnim temama (alkoholizam, histerija, ludilo, samoubojstvo, homoseksualnost, promiskuitet, kanibalizam, linč, rasizam i slično), Williams se bavio i u dramskim tekstovima što su nastali 1950-ih i 1960-ih godina – »Tetovirana ruža«, »Mačka na vrućem limenom krovu«, »Silazak Orfeja«, »Iznenada prošlog ljeta«, »Slatka ptica mladosti«, »Period prilagođavanja« i »Noć iguane«.


Premda je uz drame i jednočinke pisao i kratke priče, romane te pjesme, trag u književnosti i kazalištu ostavio je uglavnom dramskim tekstovima što su nastali od sredine 1940-ih do početka 1960-ih, a svjetsku su mu slavu donijele i njihove mnoge komercijalno uspjele ekranizacije. ​Pulitzerovu nagradu dobio je dvaput: 1948. za »Tramvaj zvan čežnja« te 1955. za »Mačku na vrućem limenom krovu«.


Njegova djela ni danas ne gube na aktualnosti. »Tramvaj zvan čežnja« zasigurno je najznačajniji i nikad nadmašeni kazališno-književni uspjeh Tennesseeja Williamsa. Ta drama, koju svi, već odavno, ubrajaju u klasična djela američke dramaturgije, donijela je autoru pored Nagrade dramskih kritičara New Yorka i spomenutu Pulitzerovu nagradu.


Kad se danas spomene »Tramvaj zvan čežnja«, gotovo svima na pamet pada, Oscarom nagrađena, filmska adaptacija iz 1951. godine. Film je režirao Elia Kazan, koji je režirao i originalni kazališni komad. U glavnim ulogama pojavili su se Marlon Brando (Stanley Kowalski), Vivien Leigh (Blanche DuBois), Kim Hunter (Stella) i Karl Malden (Mitch).


U ovom komadu osiromašena, sredovječna i sofisticirana južnjačka aristokratkinja Blanche DuBois dolazi u New Orleans u posjet mlađoj sestri Stelli, udanoj za muževna radnika Stanleyja Kowalskog. Blanche kod sestre traži utočište od frustracija i prošlosti, ali dolazi u sukob s brutalnim Stanleyjem.


Kako navodi natuknica u Filmskom leksikonu, »prilagođavajući vlastitu brodvejsku režiju drame filmskoj cenzuri, Kazan je prikrio homoseksualne motive predloška te izmijenio svršetak, »moralnom kaznom« lika Kowalskoga. Cenzorskim intervencijama izbačeni su kadrovi koji izravno pokazuju Stellinu seksualnu ovisnost o Stanleyju te oni koji snažnije podcrtavaju Blancheinu seksualnost.


Ekspresivnim vizualnim stilom, s velikim brojem krupnih planova i rješenjima – poput odraza zbivanja u razbijenom ogledalu u sceni silovanja te razmjerno realističkom ambijentacijom – Kazan je uspostavio ravnotežu između specifično filmskog pristupa i kazališne strukture s dominacijom dijaloga.


Nastupima M. Branda, K. Hunter i K. Maldena, temeljenima na metodskoj glumi (dočaravanje psihološkog naturalizma), suprotstavljena je »artificijelna« interpretacija V. Leigh, što je i u funkciji podcrtavanja napetosti između iskrenosti i prijetvornosti, karakteristične za redateljev opus.


Film se, kao i predložak, oslanja i na psihoanalitičke motive, pa npr. Stanleyjeva animalna seksualna privlačnost sugerira dominaciju muškoga roda, koju pokušava dokinuti izrazito feminizirani lik Blanche. Kritičari recepcijskog usmjerenja, zahvaljujući privlačnosti i interpretaciji M. Branda, ističu mogućnost da publika opravda Stanleyjev sadizam i ublaženo poimlje Blanche kao žrtvu.


Film je osvojio 4 Oscara (za glavnu žensku te sporednu žensku i mušku ulogu i crno-bijelu scenografiju)«, navodi D. Radić u Filmskom leksikonu.


Unatoč vremenskom odmaku, Williams je i danas na svjetskim pozornicama rado i često izvođen, neobično aktualan i suvremen autor. Razlog njegovoj izvrsnoj komunikaciji sa suvremenim gledateljem (kao, uostalom, i njegove popularnosti na svim kontinentima) treba ponajprije tražiti u tome što se Williams, u svim svojim dramskim tekstovima, bavi prije svega stanjima ljudske psihe.


U njegovim rastrojenim protagonistima slabih živaca, kao da se ogleda neuroza suvremenog društva i sve veća depresija u koju polako, ali sigurno i duboko tonemo. Nezadovoljstvo životom, osjetljivost i krhkost žena, okrutnost muškaraca, nerazumijevanje muškaraca i žena, potisnuta homoseksualnost, neprihvaćanje različitosti, dominantne su teme Williamsovih drama pa tako i »Tramvaja«.


Njegovi su ženski likovi ustvari bili najsličniji njemu i ženama koje su zauzimale značajno mjesto u njegovom životu. Tako je i Blanche slična dvjema ženama iz Tennesseejeva života, njegovoj majci koja je cijeli život bježala od stvarnosti i mentalno nestabilnoj sestri.


Pisao je pretežno psihološke drame s temama iz suvremenog života, u kojima se na osobit način snoviđenja suprotstavljaju stvarnosti. Primjenjujući tehniku lirske simbolike, prikazao je stvarnost američkog života, ukazujući na prividnost ekonomskog prosperiteta, građanski konformizam i lažni moral.


Stekao je popularnost i izvan domovine. Radnja njegovih drama najčešće se zbiva na američkom jugu i glavni akteri su neurotične ličnosti prigušenih osjećaja, sklone porocima i ponekad seksualno uznemirene, ali nemoćne da nadiđu predrasude morala u čijem su duhu odgajane.


Njegove se drame odlikuju vješto vođenom radnjom, dojmljivim sukobima strastvene težnje i surove zbilje te tragičnim ugođajima, uspjelo izraženim u monolozima i dijalozima koji često upozoravaju na teškoće u međuljudskoj komunikaciji.


Uspijevao je osvojiti publiku atmosferom, živčano rastrojenim likovima i problematikom napetih odnosa među spolovima te često šokantnim naturalističkim prizorima, ali i nekom simbolikom dublje osjećajnosti kakva se tek nazire u svakidašnjoj zbilji.


Objavio je i više kratkih priča i dva romana, no u povijesti književnosti ostao je zabilježen kao dramatičar čija se djela i danas izvode na mnogim svjetskim pozornicama. Tennessee Williams je umro 1983. u 71. godini od posljedica gušenja poklopcem od bočice s lijekovima, u svojoj sobi u hotelu Elysée u New Yorku.


No, prema nekima, uključujući i brata Dakina, slavni pisac je bio ubijen. S druge strane, prema policijskom izvještaju o njegovoj smrti, postoje indicije da su u pitanju bili lijekovi. Naime u njegovoj sobi je nađeno mnogo recepata, pa se smatra da je do nesretnog završetka došlo pod utjecajem alkohola i lijekova.


Završimo s razmišljanjem Blanche DuBois, koje možda najbolje opisuje Williamsovu poetiku: »Ja ne želim stvarnost; želim iluzije i trudim ih se pružiti ljudima«.