Ugledna hrvatska spisateljica Lada Žigo Španić, kako sama ističe u razgovoru za Vijenac (sugovornici Miri Muhoberac), ponosna kći svoga oca Bože V. Žige, uglednog novinara Slobodne Dalmacije, čijih se sjajnih tekstova još uvijek, iako je od tada prošlo već puno vremena, mnogi (između ostalih i autor ovog prikaza) rado sjećaju, prvi joj je vlastitim primjerom ukazao na vrijednosti »literarno-novinskog« izričaja, danas gotovo nestalog diskursa iz naših pisanih medija i time potakao da se kasnije u svojoj književnoj radionici često (po)služi i ovom »tehnikom«, a što je za ovaj njezin posljednji roman »Punom parom u Europsku Uniju«, u izdanju zagrebačkog »Stajer-Grafa«, od velike važnosti, naprosto stoga jer ga je spretno struktuirala kao malu, nepretencioznu sociološku studiju likova i karaktera »našeg podneblja« u sudaru tradicija i civilizacija, prožetu vrsnom literarnom obradom i sve zajedno »ispričala« živom, zanimljivom novinarskom »manirom«, koja je tako cijelom štivu dala potrebnu dinamiku.

Uostalom i sama autorica priznaje da se odgajala na sličnim tekstovima naših velikana pisane riječi, kao što su to bili Veselko Tenžera i Miljenko Smoje; na koncu i osobno je jedno vrijeme »kusala« teški novinarski kruh, a kada je taj zahtjevni »zanat« dobro svladala, logičan joj je bio daljnji stvaralački put: prigrlila je literaturu, kako sama kaže »rudarski posao«, kojim je najprimjerenije mogla izraziti svoje stvaralačke »spleenove«, sav svoj raskošni spisateljski talent, kao i prezentirati sve ono što joj je bila (i ostala) životna i umjetnička preokupacija, tj. »osvijetliti najmračnije strane našeg društva«.

Buntovni outsideri

U svih šest do sada objavljenih proznih ostvarenja (podsjetimo, za roman »Rulet«, 2012. g. dobila je prestižnu Nagradu EU-a za književnost), simpatije su joj u pravilu na strani »buntovnih outsidera«, prevarenih, prezrenih i odbačenih likova, marginalaca koji se ne mire sa svojim hudim usudom, jer na koncu i sama se bavi nimalo ekskluzivnim »poslom« (književnošću), koji se mnogima čini posvema zaludnim i beskorisnom. I za koji se često pita ima li danas uopće ikakvog smisla, izuzev da je »uvali« u razne nevolje, a sve zarad kritičkog propitivanja raznih i brojnih, nedodirljivih »svetinja« ovog društva koje svoju egzistenciju, sve više, zasnivaju na ispraznoj političkoj mitomaniji. Praktički živimo i forsiramo jednu paradoksalnu, čak shizoidnu situaciju: što smo vremenski dalje od tzv. Domovinskog rata, to ga intenzivnije proživljavamo, robujemo banalnim ritualima i sve to djeluje krajnje frustrirajuće na ogromnu većinu društva koja je tako, pod pritiskom nacionalističkih elita (p)ostala taocem vlastitih predrasuda, laži i gluposti, ali dobrim je dijelom i samo krivo što to dopušta, što se, ako ne drukčije, a ono barem svojim glasom, na izborima ne pobuni protiv ovakvog ponižavajućeg stanja.
Lada Žigo Španić sama je izabrala poziciju marginalca, ali ne zato da bi se zatvorila u nekakvu izoliranu, »bjelokosnu kulu«, već upravo suprotno, kako bi stekla, »osvojila« neophodnu slobodu i kreativnost, te tako »osnažila« vlastite stvaralačke potencijale, izbrusila svoje literarne alate neophodne da se uhvati u koštac s najsloženijim i najprovokativnijim društvenim problemima i temama. A da za to ima snage, znanja i hrabrosti, pokazala je i dokazala obrađujući i otvarajući u svojim ranijim knjigama složena pitanja senzacionalizma, radikalnog feminizma, depresivnosti, manjkavosti demokracije, divljeg kapitalizma i (po)ratnih, hrvatskih, kolektivnih trauma i frustracija…
U novom se romanu prihvatila zahtjevne zadaće razobličavanja i »raščlanjivanja« našeg europskog sna, sudara iluzija i realnosti, prozivajuće obostrane obmane, laži i nesporazume te ne mareći za tzv. političku korektnost istini pogledati u oči i pokušati objasniti sebi i čitateljima zašto su nam se u sudaru s novim sustavom europskih pravila i vrijednosti slomila krila naših iluzija, zašto smo ostali prizemljeni, iako smo se s tolikim očekivanjima i oduševljenjem pripremali za EU uzlet. Po svemu do sada izrečenom, moglo bi se pomisliti kako Ladu Žigo želim svrstati u tzv. angažirane pisce, a u nas to odmah, na žalost poprima etiketu literature manje vrijednosti, ali o tomu u ovom slučaju nema ni govora. Upravo suprotno, ova vrsta angažiranosti svojevrsna je legitimacija za literarno pismo puno dinamike, uobličavanje aktualnih sadržaja u jednoj široj i jasnijoj perspektivi i odaje potpunu posvećenost umijeću riječi, koja krasi rukopis gđe. Žigo, posebice stoga, jer se ne gubi u »izmaglicama« suvišnih percepcija i imaginacija; naprosto je lišena potrebe za »baroknim« dorađivanjem svojih misli i rečenica i ta se jednostavnost izraza, u ovom slučaju pokazala daleko učinkovitijom.

Društvo spektakla

Autorica precizno detektira i analizira probleme koje obrađuje, odnosno smatra bitnim za prostor I vrijeme gdje i u kojem živi (dakako, ne samo u užem hrvatskom, već i širem europskom kontekstu); zagleda u naličje kapitalizma koji nam je postao usudom, (raz)otkriva slabosti demokracije koja nam se nudi kao jedini model spasa pred nastupajućim diktaturama, a da pritom krije, kao zmija noge, sadržaje koji upravo pogoduju razvoju i širenju novih totalitarnih tendencija. Snažno, sa (samo)ironijskim odmakom upozorava na prevladavajuće modele društva »forsiranog happyinga« u kojem se priznaju samo uspješni, lijepi, mladi, mršavi i bogati, tzv. pobjednici tranzicije, a svi ostali naprosto vegetiraju kao gubitnici i establishment ih brutalno otpisuje kao nikome potreban suvišak. Naravno, društva utemeljena na takvim parametrima su bolesna društva i Lada Žigo se nimalo ne suspreže da ih tako i nazove i razotkrije mehanizme koji »gutaju«, bezobzirno i bespoštedno, sve što im se suprotstavi ili ispriječi na putu. Tko se u taj (polu)svijet ne zna ili ne želi uklopiti, nužno propada, ali za takvim se »razmrvljenim«, besprizornim likovima, koji se, na žalost broje u milijunima, ne treba osvrtati, jednostavno su teret koji koči progres, ma što pod time pojmom tzv. elite podrazumijevale. Društvo spektakla, života po receptima rijaliti programa, sveprisutne tabloidizacije i egoizma, logična je posljedica agresivnog političkog marketinga u kojem se pod egidom rigidne (i)liberalne demokracije nude modeli hibridne autokracije i fasadne demonokracije, a na sve to nas u svom romanu »Punom parom u Europsku Uniju«, izravno ili suptilnije, između redova upozorava gđa Žigo.
Svaka je vlast odgovorna za društvenu atmosferu, jer na koncu sama je na neki način kreira; gđa Žigo, tako mi se barem čini, ovu maksimu uzima kao svojevrsno polazište svog romana i upravo stoga njena glavna junakinja Anja Burić, mlada pjesnikinja, u potrazi za srećom, boljim životom i poslom uopće, kako bi mogla preživjeti, odlučuje napustiti svoju domovinu i sve što nije uspjela ostvariti u RH, to će pokušati potražiti i nadoknaditi u EU. Ali ta obećana zemlja, ta bogata, sređena i uređena Europa ipak nije (samo) ono što nam se u brojnim prigodnim, propagandnim člancima i reklamama, TV-reportažama, kao i turističkim bedekerima predočava; iza te primamljive i glamurozne površine, život tzv. običnog građanina nimalo nije lak. Klasna stratifikacija, precizno utvrđena staleška hijerarhija i cijeli niz (ne)formalnih društvenih barijera onemogućavaju primjerenu socijalnu pokretljivost i komunikaciju, pa čak i za one koji su se uspjeli svojim radom i poduzetnošću obogatiti, ali za »domaće« uvijek ostaju »stranci«, koje se tolerira, ali teško prima i(li) »pripušta« u svoje redove. Viši razred povlaštenih i odabranih u biti je zatvoreni svijet, tako da čak i moć novca, koliko god bila snažna i primamljiva u svijetu tzv. slobodnog poduzetništva, u ovom kontekstu ima svoje granice.

Melankolična priča

A kako to tek onda izgleda s onima silnim »gastarbajterima«, (i)migrantima, ilegalnim useljenicima i sl. koji su u EU došli puni snova i nade, ali se usprkos trudu, teškom radu i uopće svim naporima da koliko-toliko materijalno zbrinu obitelj, u novoj sredini nisu snašli; zar nam o tomu ne svjedoče sve brojniji i veći masovni socijalni, rasni, etnički i ostali nemiri koji već godinama potresaju najveće europske metropole i šire se diljem EU-a poput požara. Taj novi, sanjani svijet boljeg života, pretvorio im se u gotovo isti pakao iz kojeg su glavom bez obzira pobjegli. I upravo taj sudar s oporom realnošću nove sredine, gubitak iluzija da im tu može biti bolje, možda je najgora i najbolnija spoznaja s kojom se čovjek naprosto nije u stanju pomiriti i s kojom se teško može nositi. Ili kako je to u jednom drugom kontekstu lapidarno navela Lada Žigo: »Iluzija je lijepa aroma života, nitko nam ne brani da je imamo, naša svijest uvijek može preobličiti život kako hoće, makar na kratko«. Ali nakon takvih snova, buđenja su uvijek bolna i košmarna.
Svoj roman »Punom parom u Europsku Uniju«, Lada Žigo je posvetila »svim otkačenim, pustolovnim duhovima kojima je dozlogrdilo tražiti posao u vlastitoj zemlji te su ‘zapalili’ u inozemstvo, trbuhom za kruhom, bez ugovora, bez poznanstva, od čiste nule. Tako junakinja ovog romana u bogatoj pustolovini iskušava život u nepoznatom, traži slobodu i demokraciju u Europskoj Uniji, puna entuzijazma i razočaranja…« To je »minimalistička«, tegobna, melankolična priča, ali prožeta elementima humora, blagog sarkazma i ironije o Anji Burić, mladoj intelektualki koja traži i iskušava nova životna iskustva, sanjajući svijet lišen ograničenosti, stega, banalnosti i(li) pravila koja je guše u vlastitoj sredini.
S takvim je osjećajima svojevremeno napustila Split, grad svog odrastanja i sazrijevanja, iščekujući od Zagreba, u koji je odlazila na studij, da će joj ispuni sve želje o kojima je maštala. I uistinu, u Zagreb se zaljubila »od prve«, nova sredina pružila joj je niz sadržaja koji su je ispunili, ali ubrzo je shvatila da ipak to nije ono za čim je žudila, za čime je čeznula i stoga se odlučila uputiti u Njemačku, u Stuttgart. Krenuvši s zagrebačkog perona u nepoznato, Anja je konstatirala: »Prošlost je bježala od mene, budućnost mi je bila blijeda, a sadašnjost na peronu prokleto kišna i tmasta. Osjećala sam da nemam ništa osim sebe same. Nije mi preostalo ništa drugo nego se sprijateljiti sa sobom… negdje drugdje«.
Posvema joj se učinilo logičnim potražiti na Zapadu, u Njemačkoj, ono što joj je nedostajalo u Hrvatskoj; u Stuttgartu nikoga nije poznavala, kako kaže »nije imala pojma odakle početi«, ali negdje je trebalo iskoračiti i izbor je pao na grad u kojem živi i radi veliki broj Hrvata. A grad u koji je stigla i od kojeg je puno očekivala usprkos vanjskom blještavilu, ubrzo ju je razočarao, razotkrio se kao hladna kulisa u kojoj se teško snalazi(la) i koja se pokazala krajnje indiferentna prema njenom postojanju, samo jedne u nizu koja je pokuša(va)la naći trajniji posao, ali još i više samu sebe u tuđem svijetu.

Zahtjevna zadaća

Naravno, Anja na svojim »putešestvijama« upoznaje različite ljude, strance i našijence, doživljava dobra i loša iskustva, ali ima sreću upoznavši Vranu (Franu) Batarela, gastarbajtera iz Sinja i njegovu obitelj koja već godinama živi u Njemačkoj i ima, posebice »među našima«, široki krug poznanika. Vrane je mladu pjesnikinju prigrlio, ima široko i dobro srce i pokušava joj pomoći, ali nikako da shvati što joj treba to pisanje pjesama, iako opet s druge strane u sebi nosi neko udivljenje, respekt prema onome čime se njegova mlada poznanica bavi. A ona, Anja, postaje svjesna kako je samim činom slučajnog poznanstva uvjetovala i svoju slobodu, da je time postala »uvjetovno biće«, te da njen san o slobodi »neće biti ostvaren bez tuđe pomoći«. Doslovno kaže: »Jer čim sam zatražila pomoć, ušla sam u mrežu likova i mogućnosti koje su mi otvarali drugi ljudi, dok sam ja stajala pod prstom sudbine koja će odlučiti hoće li me mreža uhvatiti ili me ispustiti, hoće li me spasiti ili me poslati na pučinu pustoši«.
Anjino subjektivno »sazrijevanje« Lada Žigo je literarno »p(r)okazala« kroz pokušaje mlade pjesnikinje da se odupre događajima koji je vode kuda oni hoće te da ih pokuša prispodobiti sebi u korist. Nepretenciozno, dojmljivo, u nekim segmentima čak maestralno, rukopisom pravog majstora, stilski je ekonomično i promišljeno oblikovala svoj roman. Na svoj je način, koristeći se aluzijama i satiričkim invektivama, »obračunala« s postojećim europskim redom, pravilima i konvencijama, kao i autoritetima, a ponajviše tabuima koji možda još više žive u onima koji su u EU došli »trbuhom za kruhom«, nego li u samih starosjedilaca.
I sada, da ne otkrivamo detaljnije radnju, čini mi se uputnim ukazati na završne točke zatvaranja Anjina europskog kruga; naime kada se više pukim slučajem zatekla u metežu demonstracija, policija ju je privela i tada se počinje »odmotavati klupko«, tj. otkriva se da nema dozvolu boravka, da radi na crno i naravno uslijedile su sankcije. Ubrzo je morala napustiti Njemačku, ali uz Vraninu pomoć prvo odlazi u London kod njegove kćeri, pokušavajući u Engleskoj ostvariti ono što joj nije uspjelo u Stuttgartu. Međutim shvaća da su europska pravila na Otoku još rigoroznija negoli na Kontinentu, te ne želeći ponavljati unaprijed izgubljenu bitku i priču, nakon kraćeg turističkog boravka u Londonu, ona se vraća u domovinu.
Po dolasku u Zagreb gorko zaključuje: »Sve se vratilo na početak, sve je krug, pravac života ne postoji, jer bi život onda bio posve besciljan pošto pravac nema kraja. Povratak na isto, odnosno krug, omeđuje nas, shvaćamo da ne možemo pobjeći od vlastite sudbine, ali nam i daje osjećaj slobode, jer smo opet uljuljkani u ono staro, što poznajemo i s čim ćemo se znati nositi…Htjela sam besciljno upoznati širinu nepoznata svijeta, a sasvim sam zanemarila bliske stvari koje su mi pod nosom. Zašto sam tražila mir u neizvjesnim daljinama… Na to pitanje nisam znala odgovoriti«. Ali probijajući se kroz »vlastite (duhovne) labirinte«, na koncu je shvatila: toliko željenu i traženu slobodu konačno, barem ona osobno, može jedino pronaći u svojim knjigama kako onim napisanim tako i onim koje tek treba napisati. I stoga s interesom iščekujemo što nam autorica sljedeće priprema.
Lada Žigo Španić u ovom se romanu prihvatila (i to više nego uspješno) zahtjevne zadaće: pojasniti kako stvari koje uzimamo »zdravo za gotovo«, koje nam se čine (samo)razumljivim, ni izdaleka nisu takvim kakvim nam se čine: pozornom čitatelju zapravo razotkriva kako bez ljudskosti život nema smisla, a mi te jednostavne, ali i velike istine (o)lako zaboravljamo i zapostavljamo. Srećom imamo literaturu i umijeće Lade Žigo da nas na to podsjeti.